Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-623/10 (D. A.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-623/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP-623/10, rješavajući zahtjev Danka Antića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Danka Antića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Danko Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav Cvijanović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 5. kolovoza 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000618 od 1. prosinca 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje presude Vrhovnog suda, do donošenja odluke po apelaciji.
2. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi „Telekomunikacije RS“-a AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati razliku otpremnine u smislu članka 127. Zakona o radu (Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 60/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), jer mu je tuženi prilikom odlaska u mirovinu isplatio otpremninu u iznosu od 5.106,00 KM (tri prosječne plaće).
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-
06-001 637 od 14. studenog 2007. godine obvezan je tuženi da apelantu na ime razlike otpremnine isplati iznos od 15. 873,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog na temelju članka 112. točka 4. Zakona o radu, jer je ispunio uvjete za mirovinu, da sukladno odredbi članka 127. stavak 1. istog zakona djelatnik koji je imao zaključen ugovor o radu ne neodređeno vrijeme i kojem prestaje radni odnos nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada ima pravo na otpremninu. S tim u svezi, a sukladno članku 127. stavak 2. Zakona o radu (ovom odredbom propisano je da visina otpremnine ovisi od duljine rada kod poslodavca i iznosi najmanje jednu trećinu prosječne mjesečne plaće djelatnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku godinu rada), Osnovni sud je naveo da je apelantov zahtjev utemeljen.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-
08-000 048 od 13. veljače 2008. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostupanjska presuda. Obrazlažući razloge za svoju odluku, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava donio zakonitu odluku tako da su žalbeni navodi tuženog neutemeljeni. Vezano za navode tuženog da se u pogledu utvrđivanja visine otpremnine primjenjuju odredbe članka 55. stavak 1. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora i Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, Okružni sud je naveo da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 1. ožujka 2005. godine utvrđeno da odredba članka 55. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/98, 24/99,39/99, 26/00 i 21/01), u pogledu utvrđivanja visine otpremnine nije u suglasnosti sa Zakonom o radu, tako da je stavljena van snage i da se prilikom utvrđivanja visine otpremnine primjenjuju odredbe članka 127. stavak 2. Zakona o radu.
5. Odlučujući o revizije tuženog, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-08-000 618 od 1. prosinca 2009. godine kojom je reviziju tuženog uvažio i preinačio presude nižestupanjskih sudova, tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjske odluke nepravilne iz sljedećih razloga. Naime, apelantu nije prestao radni odnos otkazom ugovora o radu već zbog ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu, tako da je u pitanju prestanak radnog odnosa po sili zakona. Nadalje, odredbama članka 127. stavak 1. Zakona o radu propisano je da poslodavac ima obvezu isplatiti djelatniku otpremninu bez obzira po kojem osnovu mu prestaje radni odnos. Međutim, ova odredba je izmijenjena člankom 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske “, broj 47/02), tako da je poslodavac obvezan isplatiti otpremninu samo ako je djelatniku prestao radni odnos bez njegove krivnje, odnosno da od stupanja na snagu navedenog zakona više ne postoji zakonska obveza isplate otpremnine djelatniku prilikom odlaska u mirovinu. Vezano za stav nižestupanjskih sudova da su svoje odluke temeljili na odluci Ustavnog suda Republike Srpske broj U-11/02 od 1. kolovoza 2005. godine kojom je utvrđeno da članak 55. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora nije suglasan sa Ustavom Republike Srpske, Vrhovni sud je naveo da su navedeni sudovi previdjeli da apelantu nije isplaćena otpremnina sukladno toj odredbi, nego sukladno članku 52. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog i članku
46. Pravilnika o plaćama i drugim primanjima uposlenih.
6. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda nezakonita, jer Vrhovni sud propušta činjenicu da se Pojedinačni kolektivni ugovor zasniva na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za koje je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske utvrđeno da su neustavne, te čak i da se pretpostavi da Pojedinačni kolektivni ugovor nije zasnovan na Općem kolektivnom ugovoru, onda je nesporno da članak 52. Pojedinačnog kolektivnog ugovora nije u skladu sa tada važećom odredbom članka 127. stavak 2. Zakona o radu.
7. Apelant predlaže da Ustavni sud privremenom mjerom odgodi izvršenje presude Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji, ne obrazlažući razloge za navedeno.
8. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud zapaža da apelant ne obrazlaže razloge za donošenje privremene mjere, nego da samo traži da se ne izvršava presuda Vrhovnog suda.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 prosinca 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. veljače 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. prosinca 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant ne samo da nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, nego nije ni obrazložio zašto traži usvajanje privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
12. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović