Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-690/11 (M. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-690/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 690/11, rješavajući zahtjev Miroslava Peraća za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miroslava Peraća za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Perać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, podnio je 14. februara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000413 09 Rev od 18. januara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000059 od 9. juna 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud stavio van snage presudu Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000 101 od 19. oktobra 2006. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje tuženog "Hidroelektrane na Vrbasu" a.d. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-2064/05 od 3. novembra 2005 godine i Odluka tuženog broj NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine. Predmetnom presudom obavezan je tuženi da uspostavi apelantu radno-pravni status počev od 5. oktobra 2005. godine, da vrati apelanta na ranije radno mjesto, te da mu isplati naknadu na ime izgubljenih plata i regresa u ukupnom iznosu od 15.500,00 KM, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem tuženog broj 01-2064/05 od 3. novembra 2005 godine raskinut ugovor o radu sa apelantom zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 6. Zakona o radu, te da je Odlukom tuženog broj NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 65. Pravilnika o radu tuženog propisano da se postupak protiv radnika radi utvrđivanja teže povrede radne obaveze pokreće rješenjem, te da se povodom rješenja o pokretanju postupka mora obaviti saslušanje radnika koje se unosi u zapisnik, kao i mišljenje sindikata. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 66. Pravilnika o radu propisano da radnik ima pravo da u toku saslušanja i iznošenja svoje odbrane iznosi činjenice i odbranu na način koji je za njega povoljan. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 115. Zakona o radu regulisano da "ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tuženi u postupku nije dokazao da je donio rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta, nije dokazao da je omogućio apelantu da bude saslušan pred disciplinskom komisijom, niti je zatražio i razmotrio mišljenje sindikata u smislu navedenih odredaba Pravilnika o radu i Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su osporene odluke tuženog nezakonita, te je navedene odluke poništio i slijedom toga obavezao tuženog da vrati apelanta na rad i da mu isplati naknadu na ime izgubljenih plata i regresa shodno odredbama člana 117. stav 1. Zakona o radu.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj broj 011-0-Ž-09-000059 od 9. juna 2009. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 15.500,00 KM, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu tuženog i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade postavio tek u svom završnom izlaganju na ročištu za glavnu raspravu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da takvu mogućnost zakon daje samo u izuzetnim situacijama, a da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji. Nadalje, Okružni sud je naveo da u predmetnom spisu ne postoji nijedan dokaz o tome koliko je iznosio apelantov lični dohodak prije prestanka radnog odnosa i koji bi mogao poslužiti za ocjenu osnovanosti visine postavljenog zahtjeva. Naime, Okružni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazivao visinu postavljenog zahtjeva, te da u predmetnom spisu ne postoji dokaz koji bi posredno ukazivao na visinu zarade koju je apelant ostvarivao i na osnovu kojeg bi se mogla utvrditi visina štete. S obzirom na to, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da disciplinski postupak protiv apelanta nije proveden u skladu sa zakonom, te je stoga žalbu tuženog u tom dijelu odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000413 09 Rev od 18. januara 2011. godine kojom je reviziju tuženog uvažio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je uvažio žalbu tuženog protiv prvostepene presude i navedenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje tuženog broj 01-2064/05 od 3. novembra 2005 godine i Odluka tuženog broj NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine, te da se obaveže tuženi da uspostavi apelantu radno-pravni status počev od 5. oktobra 2005. godine i da vrati apelanta na ranije radno mjesto. Predmetnom presudom apelantova revizija je odbijena, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 4.494,00 KM.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant 30. septembra 2005. godine u upravnoj zgradi radne jedinice tuženog, nakon verbalnog sukoba, fizički napao upravnika te radne jedinice. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je takvo apelantovo postupanje kvalifikovano kao teža povreda radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 6. Zakona o radu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su naprijed navedene apelantove radnje kvalifikovane i kao krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZ RS za koje je apelant oglašen krivim Presudom Osnovnog suda broj 075-0 K-06-000 017 od 7. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000 220 od 17. novembra 2006. godine. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 115. stav 3. Zakona o radu propisano da je "u slučaju spora pred nadležnim sudom poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu". Po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je u toku prvostepenog postupka dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu apelantu u smislu navedene zakonske odredbe. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant dao izjavu o navedenom događaju, što znači da mu je omogućeno da bude saslušan i da iznese svoju odbranu u smislu odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da disciplinski postupak nije proveden u potpunosti u skladu sa odredbama čl. 65. i 66. Pravilnika o radu, ali da te povrede nisu takvog značaja, budući da je apelantu ipak omogućeno da se izjasni o povredi radne obaveze koja mu je stavljena na teret. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud, pri donošenju svoje oduke, pogrešno primijenio materijalno pravo, te je stoga preinačio drugostepenu presudu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da disciplinski postupak protiv njega nije proveden u skladu sa odredbama člana
115. Zakona o radu i odredbama čl. 62-67. Pravilnika o radu. Apelant traži od Ustavnog suda da usvoji njegovu apelaciju i ostavi na snazi presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je usvojen njegov tužbeni zahtjev, dok u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade na ime izgubljenih plata i regresa apelant traži da se predmet vrati na ponovno suđenje Osnovnom sudu kako bi taj sud utvdio iznos tih naknada. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bez plate neće moći izdržavati porodicu, školovati djecu i plaćati račune, kao i isplatiti troškove postupka tuženom, te stoga traži od Ustavnog suda da stavi van snage presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se zahtjev za donošenje privremene mjere ne može zasnivati na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da stavi van snage presudu Vrhovnog suda, odnosno da ostavi na snazi presudu Okružnog suda u skladu sa kojom bi apelant imao pravo da se vrati na rad, te da ostvaruje primanja po osnovu rada. Ustavni sud ukazuje da se ovako postavljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na činjenicama koje se tiču merituma predmeta, a koje će Ustavni sud razmatrati u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović