Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-941/09 (P. V.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-941/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 941/09, rješavajući zahtjev Petra Veličkovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Petra Veličkovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Veličković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Muzafer Jajagić advokat iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001504 od 27. januara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Općinskg suda broj P-2686/03-B od 20. jula 2005. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je 6. novembra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi poništenja ugovora o poklonu protiv Šandora Šurjana kao prvotuženog i Nevena Vukasovića kao drugotuženog radi poništenja ugovora o poklonu. U toku postupka apelant je prije održavanja pripremnog ročišta uredio tužbu smanjivši tužbeni zahtjev te označavajući kao tuženog samo dotadašnjeg drugotuženog Nevena Vukasovića (u daljnjem tekstu: tuženi).

3. Presudom Općinskog broj P-2686/03-B od 20. jula 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan i bez pravne važnosti ugovor o poklonu zaključen 30. juna 2000. godine i ovjeren kod Općinskog suda II u Sarajevu 4. jula 2000. godine pod brojem 2392/00, između poklonodavca Šandora Šurjana (u daljnjem tekstu: poklonodavac) i tuženog kao poklonoprimca i da se u z.k. ulošku broj 1728 k.o. Dolac odredi uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja brisanjem prava vlasništva na tim nekretninama, u naravi kuća sa kućištem (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), sa imena tuženog uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i u vlasništvo poklonodavca. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 4.950,00 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da je predmetni ugovor o poklonu u ime poklonodavca zaključio advokat Blagoje Bratić na osnovu punomoći broj Ov. 2700/00 od 30. juna 2000. godine pred Osnovnim sudom u Srpskom Sarajevo a koja je ovjerena na osnovu ovjerene punomoći broj 13141 date kod Gradske uprave Novi Sad 12. juna 2000. godine koja sadrži izričito ovlaštenje poklonodavca, koji je svojeručno potpisao punomoć za navedenog advokata, da može u njegovo ime i za njegov račun pokloniti tuženom predmetne nekretnine i preuzeti sve radnje na prevođenju prava svojine na tuženog. Nadalje, navedeno je da je ugovor u cjelosti proveden te da je istovremeno dozvoljen otpis parcele iz z.k. uloška broj 1728 k.o. Dolac dotadašnje vlasništvo poklonodavca i upis te parcele u novi z.k. uložak. Poklonodavac je, prema navodima Općinskog suda, umro dvije godine nakon zaključenja ugovora i nikada nije osporio valjanost ugovora, a umrla je i njegova supruga Marija 14. decembra 2001. godine u Novom Sadu i nikada ni ona nije preduzela niti jednu radnju usmjerenu na osporavanje ugovora.

5. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant, u smislu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ovlašten za isticanje ništavosti predmetnog ugovora jer je nadležni sud u ostavinskom postupku konstatirao da je apelant zakonski nasljednik umrle Marije Šurjan, supruge poklonodavca, što je vidljivo iz rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Novom Sad broj O-3475/02 od 18. marta 2003. godine koje je priznato rješenjem Kantonalnog suda broj R-

297/04 od 1. jula 2004. godine. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da zakon daje pravo i trećim licima da mogu pod izvjesnim okolnostima opozvati poklon koji je dalo određeno lice, i to bi u konkretnom slučaju bila mogućnost osporavanja poklona u slučaju povrede nužnog nasljednog dijela. Kako apelant ne spada u krug nužnih nasljednika ni drugog nasljednog reda, Općinski sud je zaključio da apelant nije mogao osporavati ugovor o poklonu u ostavinskom postupku. Prema nalazu suda, predmetni ugovor kao dvostrani pravni posao, u potpunosti je valjan i nema osnova za isticanje ništavosti jer da bi ugovor o poklonu nastao nužno je da su se ugovarači sporazumjeli o njegovim bitnim elementima a to su predmet poklona i volja da se pokloni odnosno da se primi poklon-animus donandi, a što predmetni ugovor u potpunosti ispunjava. Osim toga, obrazloženo je i da ugovor u cjelosti ispunjava uvjete iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RBIH“ br. 21/92 i 3/93) jer je sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača su ovjereni u nadležnom sudu u F BiH, ugovor je u ime poklonodavca zaključio punomoćnik-advokat a ovjera punomoći je valjana jer je sačinjena u Novom Sadu, potpis nije osporavan u postupku i na osnovu te punomoći je izvršena ovjera dvije nove punomoći u Osnovnom sudu u Istočnom Sarajevu uz konstataciju da je ovjera izvršena na osnovu punomoći iz Novog Sada. Navedena konstatacija, prema obrazloženju Općinskog suda, ukazuje na važeće propise (Sporazum o paralelnim vezama) i praksu sudova u Republici Srpskoj u to vrijeme i to prije svega zbog prihvatanja isprava izdatih u tada SR Jugoslaviji bez provođenja postupka priznanja stranih sudskih odluka jer se postupak priznanja takvih odluka iz SR Jugoslavije u RS-u provodi od septembra 2000. godine. Iako je praksa u F BiH drugačija od navedene a obzirom da se u F BiH priznaju isprave izdate u RS-u, kao i iz razloga što nije bilo osporavanja potpisa na punomoći i pored činjenice da je sadržaj punomoći sačinila treća osoba (supruga tuženog), prema navodima iz presude, ove činjenice ne utiču na drugačiji stav Općinskog suda.

6. Općinski sud je naveo da se nije upuštao u ocjenu dokaza koje je ponudio tuženi a koji su usmjereni na osporavanje srodstva apelanta i supruge poklonodavca, imajući u vidu da ostavinsko rješenje kojim je apelant proglašen za zakonskog nasljednika nije osporeno na zakonom propisan način, te je imajući u vidu navedeno kao i činjenicu da je predmetni ugovor valjan u smislu odredbi Zakona o prometu nepokretnostima i ZOO kao i da ne postoje razlozi za utvrđivanje ništavosti, odbio tužbeni zahtjev apelanta.

7. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj Gž-2664/05 od 7. juna 2007. godine žalbu usvojio, preinačio prvostepenu presudu tako da je utvrdio da je ništav i bez pravne važnosti predmetni ugovor o poklonu te naložio Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da u navedenom z.k. ulošku uspostavi ranije zemljišno-knjižno stanje brisanjem prava vlasništva na predmetnim nekretninama uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i u vlasništvo poklonodavca. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.996,40 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i propise koje je prvostepeni sud primijenio na konkretan slučaj, te zaključio da je žalba osnovana jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da se osnovano žalbom ukazuje na odredbe člana 90. ZOO prema kojima forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za zaključenje tog ugovora odnosno za preduzimanje tog posla iz čega proizlazi da je punomoć u konkretnom slučaju morala pred pismene forme sadržavati i ovjeru potpisa ugovarača od strane suda. Kako je nesporno da punomoć koju je potpisao poklonodavac nije ovjerena pred nadležnim sudom već pred općinskim organom, da poklonodavac nije kod suda u Istočnom Sarajevu prisustvovao ovjeri predmetnog ugovora, prema zaključku Kantonalnog suda, onda ni data punomoć, obzirom na postojeće nedostatke koji su u suprotnosti sa zakonom, nije mogla ni biti pravno valjana da bi se na osnovu nje kasnije izvršila nadovjera dvije punomoći, sklopio ugovor o poklonu te izvršio prenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama, iz kojih razloga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu.

8. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-07-001504 od 27. januara 2009. godine reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu tako da je žalbu apelanta odbio i potvrdi prvostepenu presudu. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbu za utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu temeljio na odredbi člana

109. ZOO kao zainteresirano lice protiv tuženog kao jedne od ugovornih strana jer je poklonodavac umro prije podnošenja tužbe. Vrhovni sud je naveo da apelant da bi bio aktivno legitimisano lice za podnošenje predmetne tužbe morao dokazati da je zainteresirano lice odnosno da ima pravni interes za utvrđenje da je predmetni ugovor ništav. Navedeno je da su nižestepeni sudovi zaključili da je apelant aktivno legitimisan-da ima pravni interes za podnošenje tužbe jer je zakonski nasljednik umrle supruge poklonodavca ali, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zanemaruju činjenicu da apelant nije zakonski nasljednik poklonodavca. Istaknuto je da je apelant suprugu poklonodavca naslijedio po pravu predstavljanja kao potomak sestre supruge poklonodavca zajedno sa zakonskim nasljednikom potomkom brata poklonodavca kao i da predmet zaostavštine supruge poklonodavca nisu bile nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora o poklonu. Imajući u vidu navedeno, kao i da u postupku nije utvrđeno da je poklonjena nekretnina bračna stečevina poklonodavca i njegove supruge nego posebna imovina poklonodavca pa kako apelant ne nasljeđuje poklonodavca, Vrhovni sud je zaključio da apelant nema pravni interes za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o poklonu pa tako nije ni aktivno legitimisan u predmetnom sporu. Vrhovni sud je naveo i da osnovano tuženi u reviziji tvrdi da se u procesnoj zajednici suparničara moraju nalaziti sva lica kojima se spor može riješiti samo na jednak način, da je tužbom apelant trebao obuhvatiti i poklonodavca odnosno njegove nasljednike i tuženog kao ugovorne strane iz spornog ugovora koji je predmet tužbe jer se radi o nužnom suparničarstvu ali da taj prigovor, prema utvrđenju Vrhovnog suda, nije relevantan budući da apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant povrede navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant navodi da je brak između poklonodavca i njegove supruge sklopljen 1949. godine a da su predmetne nekretnine kupljene 1954. godine i upisane na ime poklonodavca i da se nesporno radi o njihovoj bračnoj stečevini a ne o posebnoj imovini poklonodavca. Apelant takođe smatra da je nepravilan zaključak revizionog suda da on nije aktivno legitimisan jer nije zakonski nasljednik budući da iz rješenja donesenog u ostavinskom postupku proizlazi da on jeste nasljednik supruge poklonodavca. S tim u vezi, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje presude Općinskog suda i upis prava vlasništva tuženog na spornim nekretninama do okončanja postupka po apelaciji.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-941/09 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio