Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1082/10 (Granična policija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1082/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1082/10, rješavajući apelaciju Granične policije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Granične policije Bosne i Hercegovine podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-53/09 od 9. januara 2010. godine, Gž-52/09 od 15. januara 2010. godine, Gž-111/09 od 15. januara 2010. godine, Gž-115/09 od 15. januara 2010. godine, Gž-112/09 od 21. januara 2010. godine, Gž-
104/09 od 21. januara 2010. godine, Gž-151/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-114/09 od 16. februara 2010. godine, Gž-94/09 od 23. februara 2010. godine, Gž-110/09 od 16. februara 2010. godine, Gž-
79/09 od 24. februara 2010. godine, Gž-152/09 od 24. februara 2010. godine, Gž-83/09 od 3. marta 2010. godine, Gž-72/09 od 4. marta 2010. godine, Gž-102/09 od 11. marta 2010. godine, Gž-105/09 od 11. marta 2010. godine, Gž-113/09 od 24. marta 2010. godine, Gž-117/09 od 24. marta 2010. godine, Gž-97/09 od 24. novembra 2009. godine, Gž-95/09 od 24. novembra 2009. godine, Gž-165/09 od 13. maja 2010. godine, Gž-38/10 od 21. jula 2010. godine, Gž-26/10 od 21. jula 2010. godine, Gž-32/10 od 21. jula 2010. godine, Gž-31/10 od 16. augusta 2010. godine, Gž-46/10 od 18. augusta 2010. godine, Gž-42/10 od 17. augusta 2010. godine, Gž-70/10 od 16. augusta 2010. godine, Gž-55/10 od 16. augusta 2010. godine, Gž-27/10 od 18. augusta 2010. godine, Gž-44/10 od 21. jula 2010. godine, Gž-73/10 od 17. augusta 2010. godine, Gž- 57/10 od 23. augusta 2010. godine, Gž-72/10 od 31. augusta 2010. godine, Gž-58/10 od 28. septembra 2010. godine, Gž-69/10 od 27. septembra 2010. godine, Gž-60/10 od 27. septembra 2010. godine, Gž-
100/10 od 7. oktobra 2010. godine, Gž-94/10 od 7. oktobra 2010. godine, Gž-93/10 od 18. oktobra 2010. godine, Gž-138/10 od 18. novembra 2010. godine, Gž-117/10 od 17. novembra 2010. godine, Gž-
107/10 od 19. novembra 2010. godine, Gž-120/10 od 17. novembra 2010. godine, Gž-95/10 od 9. novembra 2010. godine, Gž-108/10 od 12. novembra 2010. godine, Gž-134/10 od 17. decembra 2010. godine, Gž-175/10 od 27. januara 2011. godine, Gž-17/11 od 9. februara 2011. godine, Gž-3/11 od 8. februara 2011. godine, Gž-7/11 od 3. februara 2011. godine, Gž-10/11 od 3. februara 2011. godine, Gž-141/10 od 14. decembra 2010. godine, Gž-177/10 od 26. januara 2011. godine, Gž-
171/10 od 26. januara 2011. godine, Gž-16/11 od 4. marta 2011. godine, S1 3P 004329 11 Gž od 22. marta 2011. godine, S1 3P 004879 11 Gž od 21. marta 2011. godine, S1 3P 004871 11 Gž od 14. marta 2011. godine, Gž-6/11 od 21. februara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je u periodu od 25. marta 2010. godine do 28. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 1082/10, AP 1593/10, AP 2071/10, AP 3746/10, AP 3747/10, AP 3857/10, AP 4074/10, AP 4084/10, AP 4135/10, AP 4358/10, AP 4359/10, AP 4360/10, AP 4361/10, AP 4362/10, AP 4614/10, AP 4856/10, AP 5403/10, AP 5617/10, AP 5753/10, AP 597/11, AP 1044/11, AP 1188/11, AP 1426/11, AP 1427/11, AP 1428/11,
AP 1805/11 i AP 1924/11.
3. S obzirom na to da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1082/10.
4. Apelantovi zaposlenici (u daljnjem tekstu: tužitelji) pokrenuli su protiv apelanta kao poslodavca parnične postupke radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa - razlika naknade troškova prijevoza na posao i sa posla. Prvostepenim presudama Suda BiH br. P-148/07 od 9. jula 2009. godine, P-191/07 od 9. jula 2009. godine, P-188/07 od 9. jula 2009. godine, P-157/07 od 14. augusta 2009. godine, P-205/07 od 9. oktobra 2009. godine, P-185/07 od 1. jula 2009. godine, P-64/07 od 1. jula 2009. godine, P-139/07 od 11. augusta 2009. godine, P-121/07 od 28. aprila 2009. godine, P-
251/07 od 9. oktobra 2009. godine, P-244/07 od 14. maja 2009. godine, P-210/07 od 9. aprila 2009. godine, P-214/07 od 18. juna 2009. godine, P-163/07 od 11. augusta 2009. godine, P-151/07 od 1. jula 2009. godine, P-43/07 od 25. juna 2009. godine, P-11/08 od 19. juna 2009. godine, P-239/07 od 9. jula 2009. godine, P-246/07 od 30. oktobra 2009. godine, P-537/07 od 21. januara 2010. godine, P-522/07 od 22. januara 2010. godine, P-527/07 od 18. januara 2010. godine, P-661/07 od 14. januara 2010. godine, P-561/07 od 5. marta 2010. godine, P-598/07 od 19. februara 2010. godine, P-282/07 od 22. aprila 2010. godine, P-716/07 od 1. aprila 2010. godine, P-545/07 od 21. januara 2010. godine, P-
699/07 od 19. februara 2010. godine, P-164/08 od 29. aprila 2010. godine, P-171/08 od 7. aprila 2010. godine, P-160/08 od 29. aprila 2010. godine, P-296/08 od 7. aprila 2010. godine, P-246/08 od 7. aprila 2010. godine, P-166/08 od 7. aprila 2010. godine, P-159/08 od 19. maja 2010. godine, P-170/08 od 27. maja 2010. godine, P-169/08 od 27. maja 2010. godine, P-366/07 od 9. augusta 2010. godine, P-
161/08 od 30. aprila 2010. godine, P-295/08 od 26. maja 2010. godine, P-244/08 od 10. juna 2010. godine, P-174/08 od 27. maja 2010. godine, P-369/08 od 26. maja 2010. godine, P-257/08 od 16. jula 2010. godine, P-370/08 od 17. novembra 2010. godine, P-165/08 od 24. novembra 2010. godine, P-
157/08 od 18. novembra 2010. godine, P-173/08 od 2. jula 2010. godine, P-172/08 od 18. novembra 2010. godine, P-168/08 od 8. septembra 2010. godine, P-342/08 od 17. novembra 2010. godine, P-
167/08 od 10. novembra 2010. godine, P-633/07 od 19. novembra 2010. godine, P-293/08 od 20. decembra 2010. godine, P-343/08 od 4. januara 2011. godine, P-294/08 od 4. januara 2011. godine i P-162/08 od 18. novembra 2010. godine usvojeni su tužbeni zahtjevi tužitelja i obavezan je apelant da tužiteljima isplati novčane iznose za određene periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. Izuzetak od navedenog čine presude br. P-160/07 od 4. marta 2009. godine i P-236/07 od 5. marta 2009. godine kojima je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
5. U obrazloženju prvostepenih presuda Sud BiH je nakon uvida u brojne materijalne dokaze naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji zaposlenici Državne granične službe, sada apelantovi zaposlenici, po osnovu ugovora o radu. Također je utvrđeno kao nesporno da je apelant u utuženom periodu na ime troškova prijevoza tužiteljima isplaćivao naknadu na osnovu Odluke o naknadama za prevoz na posao i sa posla uposlenika direktora Državne granične službe Bosne i Hercegovine broj 03-2/1-8122/02 od 30. maja 2002. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o naknadama), koja je dopunjena Odlukom o izmjeni i dopuni tačke 2. Odluke o naknadama broj 03-
2/1-10890/03 od 18. decembra 2003. godine). Naime, apelant je tužiteljima kojima je mjesto stanovanja udaljeno do 80 kilometara od mjesta rada troškove prijevoza isplaćivao u skladu sa tačkom 1.b) Odluke o naknadama, kojom je propisano da se u slučaju kada ne postoji stalni gradski i međugradski prijevoz za navedenu udaljenost visina naknade određuje na osnovu cijene pojedinačne karte po kilometru utvrđene tarifom Privredne komore BiH umanjene za 30%, dok je tužiteljima kojima je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada više od 80 kilometara troškove prijevoza isplaćivao u skladu sa tačkom 1.c) Odluke o naknadama. Sporno je među strankama da li se na tužitelje kojima je mjesto stanovanja udaljeno do 80 kilometara od mjesta rada trebala primijeniti tačka 1.a) Odluke o naknadama, umjesto tačke 1.b) koju je primijenio apelant, odnosno da li je tužiteljima čije je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada više od 80 kilometara pravilno obračunat broj vikenda u pojedinim mjesecima za utuženi period.
6. Sud BiH je u obrazloženju prvostepenih presuda citirao tačku 1.a) Odluke o naknadama kojom je propisano da se apelantovom uposleniku kojem nije organiziran prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto prebivališta od sjedišta jedinice udaljeno najmanje dva a najviše 80 kilometara, ukoliko postoji stalni gradski i međugradski prijevoz, visina naknade troškova prijevoza na posao i sa posla utvrđuje u visini mjesečne karte na konkretnoj relaciji. Tačkom 1.c) navedene odluke je propisano da apelantovom uposleniku kojem nije organiziran prijevoz na posao i sa posla, a čije je mjesto prebivališta od sjedišta jedinice udaljeno više od 80 kilometara, visina naknade troškova prijevoza na posao i sa posla utvrđuje na osnovu cijene pojedinačne vozne karte po kilometru na konkretnoj relaciji utvrđene tarifom Privredne komore BiH i to dvije karte za svaki vikend u mjesecu u punom iznosu. Dalje, u obrazloženju se navodi da je sud u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji je prilikom izrade nalaza, s ciljem utvrđivanja odsustvovanja sa posla, izvršio uvid u platne liste, rješenja o godišnjim odmorima i doznake bolovanja. Također, sud je prihvatio i potvrde autoprijevoznika o cijeni koštanja pojedinačnih karata smatrajući da su one mogle biti izdate samo ako postoje utvrđene relacije na kojima saobraćaju autoprijevoznici. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da tužiteljima čije je mjesto prebivališta od sjedišta jedinice udaljeno najmanje dva a najviše 80 kilometara, a imajući u vidu da na tim relacijama postoji stalni međugradski prijevoz, pripada naknada troškova prijevoza prema odredbi člana 1.a) Odluke o naknadama. Dalje, sud je utvrdio da je apelant za tužitelje čije je mjesto prebivališta od sjedišta jedinice udaljeno više od 80 kilometara naknadu za prijevoz obračunavao i isplaćivao u skladu sa tačkom 1.c). Međutim, s obzirom na to da apelant nije vodio računa o broju vikenda svakog pojedinačnog mjeseca u spornom periodu, pojavljuje se razlika između isplaćene i obračunate naknade na relacijama, za period i u iznosima navedenim u nalazu sudskog vještaka za svakog tužitelja posebno. Odluku o kamatama sud je donio na osnovu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu čl. 320, 323. i 324. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Presudama drugostepenog vijeća Suda BiH, navedenim u izreci odluke, odbijene su žalbe apelanta i tužitelja i potvrđene prvostepene presude u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presuda drugostepenog vijeća Suda BiH navedeno je da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio bitne činjenice koje se odnose na tužbene zahtjeve, zatim da je na njih pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonite odluke. Dalje se navodi da je članom 93. stav 1. Zakona o policijskim službenicima («Službeni glasnik BiH» br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 i 58/06) propisano da policijski službenici imaju pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla, koja se u konkretnom slučaju obračunavala na osnovu Odluke o naknadama. Drugostepeno vijeće je istaklo da dosuđeni iznosi na ime glavnog potraživanja tužitelja, koji su utvrđeni pravilnom i objektivnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je prvostepeni sud u cijelosti usvojio, predstavljaju razliku između već isplaćene naknade i stvarne naknade koja pripada tužiteljima za prijevoz na konkretnim relacijama, zavisno od činjenice da li se na njih odnosi tačka 1.a) ili 1.c) Odluke o naknadama. Vezano za odluku o kamatama, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta na isplatu zakonskih zateznih kamata u skladu sa članom 277. ZOO-a, s obzirom na to da se tužbeni zahtjevi ne odnose na povremena dospjela novčana davanja već na stalne mjesečne naknade na ime prijevoza. Također, u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pravilnoj primjeni odredbi članova ZPP.
8. Izuzetak čine presude Gž-53/09 od 9. januara 2010. godine i Gž-52/09 od 15. januara 2010. godine kojima su usvojene žalbe tužitelja i preinačene prvostepene presude br. P-160/07 od 4. marta 2009. godine i P-236/07 od 5. marta 2009. godine, na način da je obavezan apelant da tužiteljima isplati novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka. U obrazloženjima navedenih presuda drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, u konkretnom slučaju Odluku Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine umjesto Odluke o naknadama. Također, u pojedinim presudama drugostepeno vijeće Suda BiH je preinačilo prvostepene presude u dijelu odluke o kamatama i troškovima postupka na način da je dosudilo kamate na osnovu člana 277. ZOO-a, dok je troškove postupka u pojedinim predmetima povećalo, odnosno smanjilo primjenom relevantnih odredbi ZPP.
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepotpunom uvidu Suda BiH u sve predočene dokaze, a što je dovelo do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant se, također, žali na proizvoljnost u postupanju Suda BiH, čime su, između ostalog, stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj apelantovi zaposlenici zbog činjenice da je visina mjesečne naknade za prijevoz izračunavana na osnovu prosjeka radnih dana za zaposlenike čije je mjesto stanovanja udaljeno od radnog mjesta od 2 do 80 kilometara, dok se za zaposlenike čije je mjesto stanovanja udaljeno od radnog mjesta više od 80 kilometara za obračunavanje visine mjesečne naknade uzima prosjek vikenda u mjesecu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelacijama AP 1082/10 i AP 2071/10 kao osporene odluke naveo rješenja Suda BiH kojima je njegova revizija izjavljena protiv drugostepenih presuda odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju, revizije su bile neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su odbačene kao nedopuštene rješenjima revizijskog vijeća Suda BiH broj Rev-49/09 od 13. januara 2010. godine, Rev-4/10 od 13. aprila 2010. godine i Rev-9/10 od 21. aprila 2010. godine. Konačne odluke u ovim apelacijama su, u smislu ranije iznesenog stava, presude drugostepenog vijeća Suda BiH koje su navedene u izreci ove odluke.
12. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant, između ostalog, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se apelantovi navodi o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelant nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović