Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1189/09 (JU OŠ «Maglaj» iz Maglaja, JU OŠ «Prva osnovna škola», iz Maglaja, JU OŠ «Kulin ban» iz Visokog i JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1189/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1189/09, rješavajući apelacije JU OŠ «Maglaj» iz Maglaja i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Maglaj» iz Maglaja, JU OŠ «Prva osnovna škola», iz Maglaja, JU OŠ «Kulin ban) iz Visokog i JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-09-000 012 od 8. oktobra 2009. godine, te presuda Kantonalnog suda u Zenici u dijelu u kojem nije bilo uslova za reviziju i to: broj 004-0-Gž-07-002107 od 9. februara 2009. godine, broj 004-0-Gž-07-002 106 od 6. februara 2009. godine, broj 04 0 P 001998 09 Gž od 5. jula 2010. godine, broj 43 0 P 005572 10 Gž od 2. februara 2011. godine, te presuda Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj P-458/05 od 20. septembra 2007. godine i broj P-78/05 od 20. septembra 2007. godine, Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-P-07-000 489 od 12. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, broj 042-1-P-07-000 034 od 6. januara 2009. godine i Općinskog suda u Zenici, broj 43 0 P 005572 07 P od 15. januara 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Maglaj» iz Maglaja, JU OŠ «Prva osnovna škola», iz Maglaja, JU OŠ «Kulin ban) iz Visokog i JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici u dijelu u kojem su postojali uvjeti za reviziju i to:, broj 004-0-Gž-07-002107 od 9. februara 2009. godine, broj 004-0-Gž-07-002 106 od 6. februara 2009. godine, broj 04 0 P 001998 09 Gž od 5. jula 2010. godine, broj 43 0 P 005572 10 Gž od 2. februara 2011. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Maglaj» iz Maglaja, JU OŠ «Prva osnovna škola», iz Maglaja, JU OŠ «Kulin ban» iz Visokog i JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijeli su u periodu od aprila 2009. godine do aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) preciziranih u izreci ove odluke, te presuda Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, Općinskog suda u Visokom, te Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1189/09, AP 1240/09, AP 3582/09, AP 3950/10, AP 1461/11, ukupno 5 apelacija, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1189/09.
3. Zaposlenici apelanata (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pokrenuli parnične postupke pred općinskim sudovima protiv apelanata radi isplate neisplaćenih plaća, odnosno razlike plaće, te različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa (topli obrok, regres i prevoz) za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Apelanti su u svim predmetima isticali prigovore apsolutne zastare potraživanja, te prigovore nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
4. Odlučujući o tužbenim zahtjevima općinski sudovi su presudama preciziranim u izreci ove odluke u cijelosti ili djelimično usvajali tužbene zahtjeve obavezujući apelante da tužiteljima isplate potraživane naknade za vremenski period i u iznosima preciziranim u izrekama prvostepenih presuda zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno apelanti su istim presudama obavezani i na naknadu troškova postupaka. U predmetu broj AP 1189/09 u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev jednog od tužitelja budući da se odrekao tužbenog zahtjeva.
5. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona općinski sudovi su u svim postupcima dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata.
6. Tokom postupaka za općinske sudove nije bilo sporno da su tužitelji zaposlenici apelanata, te da su apelanti tužiteljima isplaćivali naknade u visini propisanoj podzakonskim propisima umješača i općim aktima apelanata. Međutim, ono što je za te sudove bilo sporno je to da li tužitelji imaju aktivnu legitimaciju za vođenje postupka kojim se traži primjena Granskog kolektivnog ugovora, te da li tužiteljima pripada naknada na ime plaće i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa neposrednom primjenom navedenog ugovora. Općinski sudovi su, između ostalog, istakli da su prigovori nedostatka aktivne legitimacije istaknuti od strane apelanata neosnovani budući da tužitelji tužbama traže zaštitu svojih pojedinačnih prava koja im pripadaju iz radnog odnosa. Prema tome, prema ocjeni općinskih sudova, tužitelji imaju pravni interes da sudskim putem traže zaštitu svojih prava iz radnog odnosa koja su im utvrđena Granskim kolektivnim ugovorom. U predmetnim slučajevima tužitelji traže isplatu plaća i drugih naknada shodno odredbama Granskog kolektivnog ugovora, u skladu sa odredbom člana 2. tog ugovora kojom je regulirano da se općim aktima apelanata ne mogu utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su tim ugovorom utvrđena.
7. U obrazloženjima prvostepenih presuda općinski sudovi su još istakli da odredbama ZOR-a nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, te da je primjena zaključaka ili odluka vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa u direktnoj suprotnosti sa odredbama ZOR-a. Prema ocjeni općinskih sudova odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora su jasne i precizne, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, općinski sudovi su istakli da se oni, kao «sui generis» ugovori mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja opće prihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse. U vezi sa navedenim općinski sudovi su pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
8. Uglavnom u svim predmetima općinski sudovi su, imajući u vidu odredbu člana 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH»; br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnje tekstu: ZOR), našli neosnovanim prigovore zastare potraživanja istaknute od strane apelanata. U svim postupcima provedena su vještačenja po vještacima finansijske struke na okolnost visine potraživanih naknada na temelju kojih nalaza i mišljenja su sudovi i donosili odluke o visini tužbenih zahtjeva.
9. Odlučujući o žalbama apelanata, umješača, a u apelaciji AP 3582/09 i tužitelja, podnesenim protiv prvostepenih presuda Kantonalani sud je žalbe apelanata i umješača kao neosnovane odbio. U predmetu AP 3582/09 Kantonalni sud je uvažio žalbu tužiteljice i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka preinačio na način da je u cijelosti usvojio tužebni zahtjev, te povećao iznos na ime troškova postupka na teret apelanta.
10. U obrazloženjima Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se ne može prihvatiti žalbeno rezonovanje apelanata i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu Zaključaka donesenih od strane vlade, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a kao ni Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije («Službene novine Federacije BiH», broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom koji ugovori u našem pravnom sistemu pretstavljaju neposredan izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelanata da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su njime kao minimum osigurana. Sa druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena kolektivnim ugovorom.
11. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija); pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešene primjene materijalnog i procesnog prava i da su rezultat proizvoljnih zaključaka i tumačenja odredaba materijalnog i procesnog prava od strane postupajućih sudova. Apelanti ističu da su redovni sudovi pogrešeno primijenili odredbe čl. 8. i 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tesktu: ZPP), odredbu člana 69. stav 1. ZOR-a, te odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta ZE-DO kantona. Apelanti navodi da se ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđuje njihova imovina suprotno «Ustavu i Zakonu» čime se narušava princip mirnog uživanja u imovini jer se lišavaju imovine neophodne za redovno poslovanje. Apelanti su još naveli da su postupci okončani presudama Kantonalnog suda, te da ih apelacijama ospravaju u dijelu u kojima im vrijednosni kriterij nije omogućavao korištenje revizije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući po zakonu;
13. Ustavni sud zapaža da su apelanti u svim apelacijama u odnosu na pojedine tužitelje imali mogućnost da u tom dijelu protiv osporenih presuda Kantonalnog suda iz izreke ove odluke zjave revizije Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) budući da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćnih presuda zavodovoljavala vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Služene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP). Kako iz stanja spisa i navoda apelacija ne proizlazi da su apelanti protiv presuda Kantonalnog suda, gdje je to bilo moguće u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a, izjavili revizije, Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke presude Kantonalnog suda iz izreke ove odluke u dijelu u kojima apelanti, zbog vrijednosnog kriterija, nisu imali mogućnost koristiti taj vanredni pravni lijek. U predmetu broj AP 3582/09 apelant izričito osporava samo dio presude Kantonalnog suda u dosuđujućem dijelu čija vrijednost pobijanog dijela ne zadovaljava vrijednosni kriterij iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a.
a) Dopustivost prima facie
14. S obzirom da su apelanti javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
17. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.
18. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova
19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
20. Ustavni sud zapaža da su apelanti u svim apelacijama imali mogućnost da u odnosu na pojedine tužitelje, s obzirom na visinu osporenog dijela pravomoćne presude, izjave reviziju Vrhovnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelanti neizjavljivanjem revizije protiv presuda Kantonalnog suda u dijelu u kojima im je to imovinski cenzus dozvoljavao, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a, onemogućili Vrhovni sud da u tom dijelu meritorno ispita drugostepenu presudu u odnosu na revizione navode apelanata, pa su samim tim propustili mogućnost da dođu do konačne odluke u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, kako bi ta odluka mogla biti predmet apelacionog razmatranja. Nakon navedenog Ustavni sud konstatuje da apelanti nisu iskoristili sve pravne lijekove moguće po zakonu, te da apelacije u odnosu na presude Kantonalog suda (osim AP 3582/09) u dijelu u kojima su imali mogućnost koristiti reviziju kao vanredni pravni lijek pred Vrhovnim sudom ne mogu biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović