Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1218/08 (Z. V.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzije
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1218/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1218/08, rješavajući apelaciju Zorana Višnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Višnjića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 18-0-
Uvp-06-000 026 od 30. januara 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidskog osiguranje Republike Srpske-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu broj 1155494536 od 25. decembra 2003. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Bijeljina broj 1155494536 od 1. oktobra 2003. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Višnjića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 18-0-
Uvp-06-000 026 od 30. januara 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidskog osiguranje Republike Srpske-Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu broj 1155494536 od 25. decembra 2003. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Bijeljina broj 1155494536 od 1. oktobra 2003. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Višnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 22. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18-0-Uvp-06-000 026 od 30. januara 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidskog osiguranje Republike Srpske-
Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu) broj 1155494536 od 25. decembra 2003. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Filijala Bijeljina) broj 1155494536 od 1. oktobra 2003. godine. Apelant je 18. januara 2010. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Prethodno je Ustavni sud u istom predmetu donio Odluku broj AP 1218/08 od 13. oktobra 2010. godine kojom je apelantovu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
3. Apelant je 30. novembra 2010. godine podnio zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 1218/08 od 13. oktobra 2010. godine.
4. Rješenjem broj AP 1218/08 od 7. aprila 2011. godine Ustavni sud je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke broj AP 1218/08 od 13. oktobra 2010. godine jer je utvrdio da je apelant dostavio dokaze koji dovode u sumnju datum dostave osporene Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-06-000 026 od 30. januara 2008. godine, zbog čega je prvobitno odbacio apelaciju zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantu je Rješenjem Javnog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske-Stručne službe Fonda (u daljnjem tekstu: Javni fond) broj 1155494536 od 23. februara 2000. godine priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 546,55 KM i isplata penzije počevši od 1. augusta 1999. godine. Tako određena penzija je uvećana od 1. septembra 1999. godine za 2,07%, a od 1. novembra 1999. godine za 9%, tako da je od tog datuma iznosila 608,07 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju pokrenut po apelantovom zahtjevu, te da je utvrđeno da apelant ispunjava uslove za sticanje prava na starosnu penziju propisne članom 55. Zakona o unutrašnjim poslovima RS („Službeni glasnik RS“ broj 21/98). Navedeno je i da je penzijski osnov za određivanje visine starosne penzije utvrđen prema članu 56. Zakona o unutrašnjim poslovima, prema kojem penzijski osnov čini prosječna plaća ostvarena u posljednjih 12 mjeseci prije penzionisanja jer je povoljnija od penzijskog osnova iz propisa o PIO. Kako je apelant bio angažiran u oružanim snagama neprekidno u periodu od 4. aprila 1992. godine do 30. juna 1996. godine, a penzija mu je prema penzijskom stažu iznosila manje od 85% penzijskog osnova, apelantu je prema odredbama člana 50a. Zakona o PIO priznato uvećanje penzije od 60% s tim da ne može iznositi više od 85% penzijskog osnova.
7. Nakon toga, Rješenjem Filijale Bijeljina broj 0001155494536 od 1. oktobra 2002. godine po službenoj dužnosti, a na osnovu člana 29. stav 1. Statuta Javnog fonda („Službeni glasnik RS“ br. 21/94, 33/97 i 19/98) apelantu je, kao korisniku starosne penzije, utvrđen novi iznos penzije, i to za period od 1. aprila 2002. godine 410,25 KM mjesečno, od 1. januara 2003. godine 399,87 KM mjesečno i od 1. januara 2004. godine 389,48 KM mjesečno, s tim da će se ovako određena penzija isplaćivati počevši od 1. oktobra 2002. godine i da će se usklađivati mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija u Javnom fondu. Navedenim rješenjem je zamijenjeno rješenje na osnovu kojeg je vršena dotadašnja isplata penzije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku koji je proveden po službenoj dužnosti na osnovu člana 188. Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02 i 47/02) utvrđeno da apelantov ukupan penzijski staž iznosi 23 godine sedam mjeseci i jedan dan i da je apelant bio pripadnik oružanih snaga u periodu od 4. aprila 1992. godine do završetka rata, odnosno da po tom osnovu ima pravo na povećanje penzije za 60%. Dalje, navedeno je da je penzijski osnov za određivanje penzije utvrđen prema odredbama čl. 48. do 58. Zakona o PIO i predstavlja prosječan iznos osiguranikove neto plate, odnosno neto osnovice osiguranja i osnova za određivanje naknade plate počevši od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, valorizovanih prema kretanju prosjeka neto plata svih zaposlenih u SRBiH i RS, i na taj način dovedenih na nivo plata u 2001. godine. S tim u vezi je navedeno da apelantov penzijski osnov iznosi 519,31 KM: Navedeno je i da je od utvrđenog penzijskog osnova, prema pripadajućem procentu za penzijski staž, shodno odredbama člana 59. Zakona o PIO i procentu uvećanja po osnovu učešća u oružanim snagama RS-a (shodno odredbama člana 60. Zakona o PIO), apelantu određena penzija za period od 1. oktobra 2002. godine u iznosu od 410,25 KM mjesečno jer penzija ne može iznositi više od 79% od penzijskog osnova, za period od 1. januara 2003. godine u iznosu od 399,87 KM mjesečno jer penzija ne može iznositi više od 77% od penzijskog osnova, i za period od 1. januara 2004. godine u iznosu od 389,48 KM mjesečno jer penzija ne može iznositi više od 75% od penzijskog osnova. U rješenju je navedeno i da će se ovako utvrđena penzija prema odredbama člana
130. Zakona o PIO usklađivati mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija u Javnom fondu.
8. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Odjeljenju za rješavanje u drugom stepenu, koje je donijelo Rješenje broj 155494536 od 27. januara 2003. godine kojim je žalbu uvažilo, poništilo osporeno rješenje i predmet vratilo Filijali Bijeljina na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbi naveo da je mu pogrešno utvrđen penzijski osnov, jer u utvrđeni penzijski osnov nisu uračunate sve ostvarene plate za sve godine rada. S tim u vezi, navedeno je da je izvršen uvid u osporeno rješenje i drugu dokumentaciju i spisa, te da je utvrđeno da je prvostepeno rješenje nepravilno pa je iz tog razloga poništeno i predmet vraćen na ponovno rješavanje.
9. U ponovljenom postupku Filijala Bijeljina je donijela Rješenje broj 1155494536 od 1. oktobra 2003. godine kojim je apelantu određen novi iznos starosne penzije počevši od 1. oktobra 2002. godine u iznosu od 466,70 KM mjesečno, za period od 1. januara 2003. godine u iznosu od 454,89 KM mjesečno i za period od 1. januara 2004. godine pa dalje u iznosu od 433,07 KM mjesečno, s tim da će se isplata penzije vršiti od 1. oktobra 2002. godine mjesečno unazad, u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, a prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija kojima Javni fond raspolaže tekućeg mjeseca. Navedeno je i da se isplata penzija obustavlja ako nastupe zakonski razlozi zbog kojih se penzija ne isplaćuje. U obrazloženju je navedeno da je utvrđeno da apelantov penzijski staž iznosi 23 godine, sedam mjeseci i jedan dan, te da je apelant bez prekida bio pripadnik Vojske RS počevši od 4. aprila 1992. godine. S tim u vezi je navedeno da je penzijski osnov za određivanje penzije, počevši od 1. oktobra 2002. godine, utvrđen prema odredbama čl. 48. do 58. Zakona o PIO i predstavlja iznos neto plata osiguranika, odnosno neto osnovicu osiguranja i osnova za određivanje naknade plate počevši od 1. januara 1970. godine pa do dana ostvarivanja prava, valorizovane prema kretanju prosjeka neto plata svih zaposlenih u SRBiH i RS i dovedene na nivo plata u 2001. godine, što iznosi 590,76 KM. Dalje, navedeno je da apelantu na osnovu utvrđenog penzijskog staža shodno odredbama člana 59. Zakona o PIO pripada na ime starosne penzije 50, 95% od utvrđenog penzijskog osnova od 590,76 KM, pa da mu penzija iznosi 300,99 KM. Kako je apelant bio učesnik rata, u smislu člana 60. Zakona o PIO, na ovako određen iznos penzije pripada mu uvećanje od 60%, tako da mu je utvrđena penzija u iznosu od 466,70 KM. Između ostalog je navedeno i da se apelantu od 1. januara 2003. godine penzija određuje u procentu od 50,60% od penzijskog osnova, a za period od 1. januara 2004. godine u procentu od 50,25%, i da se tako utvrđeni iznosi uvećavaju za 60% na osnovu učešća u oružanim snagama, te da se iznosi usklađuju mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija u Javnom fondu.
10. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Odjeljenju za rješavanje u drugom stepenu, koje je donijelo Rješenje broj 155494536 od 25. decembra 2003. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 188. Zakona o PIO propisano da će se penzije ostvarene po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona odrediti u skladu s odredbama važećeg zakona počevši od 1. oktobra 2002. godine, dok je čl. 48 do 58. Zakona o PIO propisan način utvrđivanja penzijskog osnova za određivanje penzije u smislu da penzijski osnov predstavlja prosječan iznos plate osiguranika počevši od 1. januara 1970. godine do dana ostvarivanja prava, s tim što se ne uzimaju u obzir plate niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine i godine, u kojoj osiguranik stiče pravo na penziju, dok se plate uzete u obzir valorizuju prema kretanju prosjeka neto plate svih zaposlenih u SRBiH i RS i dovode na nivo plata iz 2001. godine. Dalje, navedeno je da se starosna penzija određuje shodno odredbama člana 59. Zakona o PIO u odgovarajućem procentu od utvrđenog penzijskog osnova zavisno od dužine penzijskog staža i kalendarske godine u kojoj se ostvaruje pravo na penziju, i to za penzijski staž od 23 godine i sedam mjeseci u visini od 50,95% u 2002. godini, u visini od 50,60% u 2003. godini i 50,25% u 2004. godini. Osim toga, navedeno je da se prema članu 60. Zakona o PIO učesnicima rata od prije 19. maja 1992. godine, a koji su u Vojsci RS ostali neprekidno do 15. decembra 1995. godine, penzija povećava za 60% ali tako da uvećana penzija ne može iznositi više od 79% od penzijskog osnova u 2002. godine, od 77% u 2003. godine i od 75% u 2004. godini.
11. Imajući u vidu navedeno, Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu je utvrdilo da je neosnovan apelantov žalbeni navod da je već stekao pravo na utvrđivanje penzijskog osnova na osnovu plata ostvarenih u posljednjih 12 mjeseci prije penzionisanja, budući da je članom 200. Zakona o PIO propisano da sa danom početka primjene sada važećeg Zakona o PIO prestaju da se primjenjuju svi dosadašnji propisi iz PIO, kao i odredbe čl. 55. i 56. Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ broj 21/98) i odredbe čl. 13, 14, 180. do 191, 194, i od 197. do 200. Zakona o vojsci („Službeni glasnik RS“ broj 31/96), te da je ponovno određivanje penzije izvršeno prema članu
188. Zakona o PIO zbog čega se ovi žalbeni navodi ne mogu prihvatiti. Također je navedeno da se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi da je penzijski osnov nepravilno utvrđen jer je Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu utvrdilo da je osnov utvrđen pravilno na osnovu odredbi čl. 48. do 58. Zakona o PIO, kao i da se plate iz 1994. i 1995. godine, te polovine 1996. godine, ne uzimaju u obračun za utvrđivanje penzijskog osnova pripadnicima Vojske RS-a kojim su te godine učešća u Vojsci RS-a utvrđene u poseban staž u dvostrukom trajanju i koje su uračunate u ukupan penzijski staž kao uslov za ostvarivanje prava na penziju. Obrazloženo je i da prema članu 54. Zakona o PIO koeficijente za valorizaciju plata u smislu člana 53. Zakona o PIO utvrđuje Javni fond svake kalendarske godine na osnovu statističkih podataka o kretanju neto plata koje objavljuju nadležni zavodi za statistiku RS i BiH. Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu je navelo i da se prosječni mjesečni broj sati utvrđuje svake godine i jednak je za sve penzionere na osnovu podataka matične evidencije o broju radnih dana u svim mjesecima jedne godine. Stoga je prvostepeni organ, po mišljenju Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu, imajući u vidu odredbe koje regulišu utvrđivanje penzijskog osnova iz člana 48. do 58. Zakona o PIO, pravilno primijenio navedene zakonske odredbe i pravilno utvrdio penzijski osnov nakon čega je primjenom čl. 59. i 60. Zakona o PIO pravilno odredio iznos penzije za periode navedene u rješenju u smislu člana 188. Zakona o PIO, zbog čega se ni u tom dijelu žalbeni navodi nisu mogli prihvatiti.
12. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj U-83/2004 od 16. februara 2006. godine tužbu uvažio i poništio Rješenje Odjeljenja za rješavanje u drugom stepenu broj 155494536 od 25. decembra 2003. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni organ naveo da je osporeno rješenje donio u postupku rješavanja po službenoj dužnosti u upravnoj stvari ponovnog određivanja starosne penzije, što je podrazumijevalo primjenu odgovarajućih odredbi člana 1. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku kao procesnog propisa i odredbi čl. 146. i 147. Zakona o PIO kao materijalnog propisa kojima je regulisan postupak ponovnog određivanja starosne penzije. Prema obrazloženju Okružnog suda u navedenom rješenju je bilo utvrđeno da je apelant korisnik starosne penzije, što je i nesporno i navedeno u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa se ponovno određivanje starosne penzije moglo vršiti samo po zahtjevu apelanta kao korisnika penzije, i to u slučajevima propisanim čl. 146. i 147. Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da „u ovom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi koje traže navedene odredbe, jer tužilac nije tražio svojim zahtjevom ponovno određivanje stečene starosne penzije, jer je već korisnik te penzije, a što je utvrdio i prvostepeni organ. Saglasno tome prvostepeni organ nije ni mogao ovu upravnu stvar rješavati po službenoj dužnosti već samo po zahtjevu tužioca. Između ostalog u prvostepenom rješenju, u kojem je naznačeno da se radi o upravnoj stvari, nije navedena ni jedna zakonska odredba Zakona o opštem upravnom postupku iz koje bi se moglo zaključiti na osnovu kojih odredbi je doneseno prvostepeno rješenje, odnosno na osnovu kojih odredbi je rješavano o pravu tužioca.“ Dalje, obrazloženo je da se u dispozitivu osporenog rješenja navodi da se tim rješenjem zamjenjuje rješenje na osnovu kojeg je vršena dotadašnja isplata penzije, iako je dotadašnje rješenje bilo konačno i pravosnažno u pogledu apelantovog ostvarenog prava na starosnu penziju i vršena isplata penzije. S tim u vezi Okružni sud je naveo da je članom 13. Zakona o upravnom postupku propisano načelo konačnosti i pravosnažnosti, prema kojima se pravosnažno rješenje može izmijeniti samo u slučaju koji je zakonom propisan, i da su članom 250. tog zakona propisani uslovi za mijenjanje pravosnažnog rješenja kojim je stečeno neko pravo (kao u apelantovom slučaju) koje se može mijenjati samo ako organ koji je to rješenje donio smatra da je nepravilno primijenjen materijalni zakon pa, radi usklađenosti sa zakonom, može samo uz pristanak stranke koja je stekla određeno pravo izmijeniti pravosnažno rješenje. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su u konkretnom slučaju počinjene višestruke povrede zakona, kako u procesnom tako u i materijalnom smislu, te da je zbog toga predmet i vraćen na ponovno rješavanje ali da je prvostepeni organ i u ponovnom postupku učinio iste, pa i teže povrede zakona.
13. Okružni sud je obrazložio da, imajući u vidu navedeno, nije pravilno stanovište drugostepenog organa koje se odnosi na tumačenje odredbe člana 200. Zakona o PIO u kojoj je taj organ našao osnov za donošenje osporenog rješenja, jer je tim članom određen u okviru prelaznih i završnih odredbi samo dan prestanka primjene ranijih Zakona o PIO i pojedinih odredbi Zakona o vojsci i Zakona o unutrašnjim poslovima. Navedeno je da drugostepeni organ pogrešno tumači značenje navedene odredbe, dajući joj takvu pravnu snagu prema kojoj se danom primjene te odredbe ukidaju sva prava i pravni akti doneseni u ostvarivanju tih prava. Prema obrazloženju Okružnog suda, „tumačenje odredbe čl. 188. Zakona o PIO, kako to čini drugostepeni organ, je zaista preširoko i nepravilno, jer iz takvog pravnog shvatanja u suštini bi kompletan Zakon o PIO imao retroaktivno dejstvo pošto računanje svih prava po tom Zakonu počinje s danom stupanja na snagu tog Zakona, pri čemu se derogiraju praktično svi raniji propisi po kojima su stečena prava iz oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja. Retroaktivno dejstvo odredbi zakona može biti samo u obimu koji je određen u odredbi čl. 110. Ustava RS. Stoga se smisao i značenje odredbe čl. 188. Zakona o PIO mora tumačiti i shvatati samo u skladu s odredbama čl. 189. i čl. 200. tog zakona koji se u suštini dopunjuju i zadržavaju ranije stečena prava. Saglasno tome, Okružni sud je ocijenio nepravilnom i primjenu odredbi čl. 48 do 59. Zakona o PIO koje se odnose na način određivanja penzijskog osnova starosne penzije tužioca.“
14. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je naveo da niti jedan od donesenih akata u upravnom postupku, a niti osporeno rješenje protiv kojeg se vodi konkretan upravni spor, nisu promijenili pravnu snagu rješenja kojim je do tada apelantu vršena isplata penzija i po kojem je apelant ostvarivao svoje pravo na starosnu penziju, a koje je i dalje konačno, pravosnažno i izvršno. Okružni sud je zaključio „da priroda ove upravne stvari dozvoljava s obzirom da su u ovom slučaju ovom sudu bile poznate sve odlučne činjenice u rješavanju prava tužioca, a rezultati ovog postupka pružaju pouzdan osnov za ocjenu tih činjenica, koje ukazuju i upućuju na zaključak da je potrebno tužiocu nastaviti i dalje vršiti isplatu penzija kako je to utvrđeno pravosnažnim rješenjem Fonda PIO Bijeljina broj 1155494536 od 23. februara 2000. godine u kojem će se obavezno prethodno, penzijski osnov po kojem je utvrđena starosna penzija tužioca, a čini ga prosječna plata tužioca ostvarena u posljednjih 12 mjeseci u period od 01.08.1998. godine do 31.07.1999. godine valorizovati prema kretanju prosjeka neto plata svih zaposlenih u Republici u 1998. i 1999. godini sa koeficijentima valorizacije utvrđenim od strane Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS za te godine.“
15. Protiv navedene presude Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu je podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 118-0-Uvp-06-000 026 od 30. januara 2008. godine zahtjev uvažio i preinačio Presudu Okružnog suda broj U-83/04 od 16. februara 2006. godine tako što je apelantovu tužbu u cijelosti odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da iz sadržaja spisa proizlazi da je apelant 23. februara 2000. godine ostvario pravo na starosnu penziju po odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima kao radnik MUP-a SRBiH i RS-a, i to prema penzijskom osnovu utvrđenom na bazi ostvarenih ličnih dohodaka u posljednjih 12 mjeseci prije penzionisanja uvećanih za 60% po osnovu učešća u Vojsci RS-a. Navedeno je da je stupanjem na snagu Zakona o PIO, odredbama člana 188, propisano da će se penzije ostvarene po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog zakona odrediti u skladu s odredbama tog zakona, a odredbama člana 189. je propisano da će se računanje dužine penzijskog staža za ranije ostvarene penzije vršiti po odredbama tog člana kojim je propisano da se ranije navršeni staž računa po odredbama ranijih penzijskih propisa koji su u tom članu pobrojani. Osim toga, navedeno je da je članom 59. Zakona o PIO propisano da se iznos starosne penzije utvrđuje procentualno od penzijskog osnova, a osnov od dužine penzijskog staža. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant u vrijeme penzionisanja imao navršenih 23 godine i jedan mjesec penzijskog staža u koji je uračunat i poseban staž u dvostrukom trajanju za vrijeme rata, te da mu je utvrđena penzija u visini od 85% od penzijskog osnova. Međutim, stupanjem na snagu Zakona o PIO nije više moguće vršiti obračun penzija na taj način, već po odredbama čl. 44. do 58. toga zakona zbog čega je, prema zaključku Vrhovnog suda, Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu pravilno primijenilo odredbe člana 188. Zakona o PIO kada je utvrdilo da je apelantu pravilno određena starosna penzija u skladu s navedenim odredbama Zakona o PIO.
16. Vrhovni sud je naveo i da je nepravilan stav Okružnog suda da Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu nije imalo ovlaštenje da izmijeni svoje pravosnažno rješenje, jer takvo ovlaštenje proizilazi iz odredaba čl. 6, 188, 189. i 200. Zakona o PIO kojima je propisano da će se penzije ostvarene po propisima koji su važili do stupanja na snagu tog zakona odrediti prema odredbama tog zakona. Po mišljenju Vrhovnog suda to znači da je Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu imalo ovlaštenje da po službenoj dužnosti donese novo rješenje i odredi visinu penzije prema članu 59. Zakona o PIO, odnosno po penzijskom osnovu određenom odredbama čl. 48. do 59. Zakona o PIO. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio i da se prema odredbama člana 132. stav 1. Zakona o PIO prava iz PIO ostvaruju na način utvrđen Zakonom o PIO i propisima o općem upravnom postupku, iz čega proizlazi da supsidijarna primjena Zakona o općem upravnom postupku dolazi u obzir samo ako materijalnim propisom nije propisano da se po službenoj dužnosti može donijeti novo rješenje povoljnije za stranku, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Konačno, Vrhovni sud je naveo i da u predmetnoj upravnoj stvari nisu sporne utvrđene činjenice već primjena materijalnog prava, pa udovoljavanje apelantovom zahtjevu za „održavanje usmene rasprave ne bi uticalo na drugačije pravno zaključivanje tuženog iznesenog u obrazloženju osporenog akta i u zahtjevu, koje je po ocjeni ovog suda pravilno. Kako je tužilac u tužbi i odgovoru na zahtjev detaljno iznio svoje primjedbe i pravno shvatanje u pogledu primjene relevantnih odredaba zakona, njegovo insistiranje na održavanju usmene rasprave ne bi promijenilo odluku tuženog u pogledu novog iznosa njegove starosne penzije, niti dovelo do drugačije odluke ovog suda.“ Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je usvojio zahtjev Odjeljenja za rješavanje u drugom stepenu i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
17. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je novim rješenjem koje je doneseno na osnovu spornih odredbi Zakona o PIO lišen više od polovine iznosa pravosnažno utvrđene starosne penzije. Apelant navodi da je osnov za određivanje njegove starosne penzije utvrđen prema članu 56. Zakona o unutrašnjim poslovima RS-a koji je specijalni propis u odnosu na Zakon o PIO kao općem propisu i prema kojem mu je penzijski osnov utvrđen na osnovu prosječne plaće ostvarene u posljednjih 12 mjeseci prije penzionisanja, jer je to bio povoljniji osnov u odnosu na osnov koji bi bio utvrđen primjenom tada važećeg Zakona o PIO. Apelant smatra da su donesene odluke protivne vladavini prava i pravnoj sigurnosti, te da mu je time povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje budući da pravosnažno rješenje doneseno u upravnom postupku može biti izmijenjeno samo uz pristanak stranke koja je na osnovu tog rješenja stekla pravo, i ako se time ne vrijeđa pravo trećeg lica. Apelant smatra da su odredbe Zakona o PIO retroaktivno primijenjene i da su neodređene i neprecizne. Osim toga, apelant navodi i da je nepravilan stav Vrhovnog suda da je pravosnažno rješenje o određivanju visine apelantove penzije moglo biti izmijenjeno jer je njemu prilikom odlaska u penziju garantovano pravo na visinu penzije utvrđenu rješenjem od 23. februara 2000. godine jer tada niti jednom odredbom zakona niti bilo kakvim aktom nije bilo naglašeno da Javni fond zadržava pravo i mogućnost izmjene utvrđene penzije, zbog čega je „sa pravom legitimno očekivao da će moja penzija utvrđena Rješenjem od 23.02.2000. godine biti stalno u skladu sa visinom koja mi je garantovana kada je ostvarena, a ne prekomjerno na moj teret smanjena. Stoga smatram da je i sa ovog aspekta učinjena povreda čl.1. Prvog protokola Konvencije.“
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
19. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. Ustavni sud, zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu
22. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda broj AP 3085/06 od 15. januara 2009. godine (Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmotrio slična činjenična i pravna pitanja. Ustavni sud je u predmetnoj apelaciji naveo da „Evropski sud smatra da se odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može tumačiti kao priznavanje pojedincu prava na određeni iznos penzije. Naime, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne utiče na pravo države da primijenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesom.“ Ustavni sud je naveo i „da je pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u relevantnom, naprijed navedenom zakonu koji ni u jednom dijelu ne dovodi do zaključka da su apelanti imali pravo ili «legitimno očekivanje» da na ime penzije prime iznose koji su tvrdili da imaju. Osim toga, imovina koju su apelanti očekivali da će dobiti na ime penzije u predmetnom postupku, a iznad iznosa koji im je isplaćen ne predstavlja postojeću imovinu apelanata, te Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u citiranoj odluci dalje naveo „da garancije iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjive na predmetni postupak“, zaključivši da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Budući da i u konkretnom slučaju apelant povredu prava na imovinu vidi u isplati manjeg iznosa penzije od onog koji mu je bio utvrđen u prethodnom rješenju, a koje je izmijenjeno shodno relevantnim odredbama Zakona o PIO, Ustavni sud smatra da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 3085/06 od 15. januara 2009. godine, u cijelosti se odnose i na ovu odluku. S obzirom na .navedeno Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u pogledu dopustivosti apelacionih navoda koji se odnose na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije dopustiva jer je ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović