Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1444/09 (JU OŠ «Gazi Ferhad-beg» iz Jablanice, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» iz Donje Moštre,)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1444/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1444/09, rješavajući apelaciju JU OŠ «Gazi Ferhad-beg» iz Jablanice i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Gazi Ferhad-beg » iz Jablanice, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» iz Donjih Moštra, JU «Druga osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Dobrinje - Visoko, JU OŠ «Enver Čolaković» iz Janjića - Zenica, JU OŠ «Novi Šeher» iz Novog Šehera, JU OŠ «Huso Hodžić» iz Tešnja, JU OŠ «Vladimir Nazor» iz Zenice i JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000959 od 17. augusta 2010. godine, broj 070-0-Rev-08-
001404 od 29. oktobra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001401 od 10. novembra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001667 od 3. decembra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001374 od 17. novembra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001730 od 3. decembra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001487 od 10. decembra 2009. godine, broj 070-0-Rev-
09-000119 od 9. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000183 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000076 od 16. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001540 od 22. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000163 od 25. marta 2010. godine, broj 70 0 Rs 000 316 09 Rev od 6. januara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000148 09 Rev od 22. februara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000208 09 Rev od 6. januara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000238 09 Rev od 13. januara 2011. godine , broj 70 0 Rs 000366 09 Rev od 25. januara 2011. godine, broj 70 0 Rs
000187 09 Rev od 11. januara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000353 09 Rev od 25. januara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000537 10 Rev od 10. marta 2011. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001076 od
23. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-07-001 216 od 4. jula 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001038 od 10. jula 2008. godine, broj 004-0-
Gž-07-001 782 od 11. septembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-08-
000432 od 16. juna 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001 948 od 23. septembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-002088 od 19. augusta 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-002179 od 3. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001979 od 17. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001783 od 18. novembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-09-003 566 od 23. marta 2010. godine, broj 004-0-Gž-08-001005 od 12. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-07-001 514 od 21. novembra 2008. godine , broj 004-0-Gž-08-001659 od 23. septembra 2009. godine, broj 004-0-
Gž-08-001287 od 8. jula 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-0001009 od 14. maja 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002797 od 6. augusta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001408 od 9. jula 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-000546 od 25. februara 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001284 od 14. augusta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002535 od 5. novembra
2009. godine;
- presuda Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000-030 od 31. marta 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-06-
000 228 od 20. aprila 2007. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-06-000248 od 14. marta 2007. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-06-000 221 od 29. juna 2007. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000243 od 23. novembra 2
007. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-06-000 359 od 13. jula 2007. godine, Općinskog suda u Zavidovićima 042-0-P-07-
000063 od 3. oktobra 2007. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000285 od 30. augusta 2007. godine, Općinskog suda u Zenici broj 943-0-P-05-000683 od 8. augusta 2007. godine, Općinskogsuda u Visokom broj 041-1-P-06-000222 od 11. maja 2007. godine, Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-1-P-08-000 225 od 14. septembra 2009. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-06-
000394 od 4. aprila 2008. godine, Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-
P-06-000507 od 17. maja 2007. godine, Općinskog suda u Zenici broj 943-0-P-07-000191 od 17. juna 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07 000331 od 11. aprila 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-07-000085 od 4. aprila 2008. godine, Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-07-00455 od 24. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-07-
000 001 od 23. maja 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000318 od 10. januara 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000320 od 8. maja 2008. godine, Općinskogsuda u Visokom broj 041-0-P-07-000278 od 4. jula 2008. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Gazi Ferhad-beg» iz Jablanice, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» iz Donjih Moštra, JU «Druga osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Dobrinje-Visoko, JU OŠ «Enver Čolaković» iz Janjića-Zenica, JU OŠ «Novi Šeher» iz Novog Šehera, JU OŠ «Huso Hodžić» iz Tešnja, JU OŠ «Vladimir Nazor» iz Zenice, JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijele su u periodu od 8. februara 2010. godine do 10. maja 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Zenici, Općinskog suda u Zavidovićima, Općinskog suda u Visokom i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1444/09, AP 500/10, AP 845/10, AP 846/10, AP 1031/10, AP 1183/10, AP 1223/10, AP 1460/10, AP 1504/10, AP 1656/10, AP 1924/10, AP 2142/10, AP 2288/10, AP 4555/10, AP 1813/11, AP 1814/11, AP 1815/11, AP 1855/11, AP 1911/11, AP 2030/11, AP 2031/11, AP 2032/11. Ukupno su spojena 22 predmeta.
3. Ustavni sud konstatuje da je u predmetu broj AP 1444/09 apelantica podnijela apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-001 076 od 23. marta 2009. godine, nakon čega je podnijela novu apelaciju broj AP 4555/10, budući da je u međuvremenu donesena odluka o reviziji Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000 959 od 17. augusta 2010. godine.
4. Zaposlenici apelantica (u daljnjem tekstu: tužitelji) su u periodu od 2005. do 2007. godine pokrenuli parnične postupke pred općinskim sudovima protiv apelantica radi isplate neisplaćenih, odnosno razlike isplaćenih plaća, te različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa, uglavnom toplog obroka i regresa, dok su u nekim predmetima tužitelji tražili i isplatu naknada na ime prevoza, jubilarne nagrade i otpremnine. U predmetu broj AP 500/10 tužiteljica je tražila i naknadu na ime porodiljskog odsustva. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).
5. Općinski sudovi su tužbene zahtjeve tužitelja usvajali u cijelosti, odnosno djelimično, obavezujući apelantice na isplatu navedenih poraživanja u iznosima i na način preciziran izrekama prvostepenih presuda, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Izuzev u predmetima br. AP 2031/11 i AP 2032/11, u kojima je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja jer su pismenim izjavama u cijelosti prihvatili sporazume od 20. maja 2005. godine i 12. juna 2008. godine, zaključene između Vlade i Kantonalnog odbora Samostalnog sindikata za osnovno obrazovanje (u daljnjem tekstu: Sporazum), čime su se, neposredno prema konstatovanju općinskih sudova, odrekli tužbenog zahtjeva. Apelantice su istovremeno obavezane i na naknadu troškova postupka.
6. Apelantice su osporavale tužbene zahtjeve ističući da se zahtjevi temelje na odredbama Granskog kolektivnog ugovora, a da se finansiranje apelantica vrši isključivo na temelju Zaključka o kriteriju finansiranja Vlade Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) od 11. decembra 2002. godine, prema kojem su vršene isplate naknada tužiteljima. Apelantice su, naime, dostavljale pismene izjave potpisane od pojedinih tužitelja o prihvatanju Sporazuma, čime su se, prema shvatanju apelantica, ti tužitelji neposredno odrekli tužbenog zahtjeva. Apelantice su naglašavale da je Sprazumom regulirana visina pojedinih prava (plaća, topli obrok i regres), te da su ovim sporazumom usklađivani opći akti Vlade (odluke i zaključci), kao i pojedinačni ugovori o radu. Apelantice su, uglavnom, u svim predmetima isticale prigovor neblagovremenosti tužbenih zahtjeva u smislu odredbe člana 103. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno u pojedinim predmetima prigovor zastare potraživanja i nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.
7. Na prijedlog kantonalnog pravobranioca Zeničko-dobojskog kantona općinski sudovi su dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelantica izuzev u predmetima br. AP 500/10, AP 845/10, AP 846/10, AP 1656/10 i AP 1911/11 u kojima je Zeničko-dobojski kanton tuženi.
8. Naime, u obrazloženjima prvostepenih odluka je navedeno da, bez obzira na to što se u konkretnim slučajevima radi o potraživanjima iz radnog odnosa, sudovi nisu primjenjivali prekluzivni rok za podnošenje tužbe iz odredbe člana 103. stav 3. ZOR-a, pozivajući se na praksu Vrhovnog suda prema kojoj se na novčena potraživanja ne primjenjuje prekluzivni rok iz citirane odredbe ZOR-a, već zastarni rok iz odredbe člana 106. istog zakona, pa su u nekim predmetima sudovi i uvažavali istaknute prigovore zastare potraživanja u odnosu na pojedina potraživanja koja su zahvaćena zastarom. Također, sudovi su tokom postupaka utvrdili da su apelantice pasivno legitimisane u predmetnim slučajevima s obzirom na to da su poslodavci tužitelja kod kojih su radili ili eventualno još uvijek rade i kod kojih ostvaruju svoja prava i obaveze iz radnog odnosa. U obrazloženjima prvostepenih presuda općinski sudovi su naveli da odredbama ZOR-a, i to odredbama od 113. do 121, nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, pa primjena zaključaka ili odluka Vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa je u direktnoj suprotnosti sa navedenim odredbama ZOR-a. Prema ocjeni općinskih sudova, odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora su sasvim jasne i precizne, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, općinski sudovi su istakli da se oni, kao sui generis ugovori, mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja općeprihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse, te da se voljom stranaka ne mogu ignorirati odredbe kolektivnog ugovora. Općinski sudovi su konstatovali da su kolektivni ugovori normativni akti čije su norme obavezne za strane koje ih zaključe, kao i za subjekte koji su im naknadno pristupili. U vezi sa navedenim, općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
9. Ustavni sud konstatuje da su u svim postupcima provedena vještačenja vještaka finansijske struke iz kojih je proizašlo da su apelantice tužiteljima isplaćivale manje plaće u odnosu na plaće koje su utvrđene pravilima iz čl. 31. i 32. Granskog kolektivnog ugovora kojim su propisani parametri za izračunavanje visine plaće zaposlenika u osnovnim školama, zavisno od složenosti radnog mjesta, kao i druge naknade iz radnog odnosa koje pripadaju tužiteljima.
10. Odlučujući o žalbama apelantica, umješača, a u pojedinim predmetima i tužitelja, Kantonalni sud je, uglavnom, odbijao žalbe kao neosnovane i potvrđivao prvostepene presude, odnosno uvažavao žalbe apelantica i umješača i preinačavao prvostepene presude u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. U predmetima br. AP 2031/10 i AP 2032/10 Kantonalni sud je u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev uvažio žalbu tužitelja, prvostepene presude preinačio na način da je u cijelosti usvojio tužbene zahtjeve, uz obrazloženje da pismena izjava nema značaj oprosta-otpuštanja duga u smislu člana 344. stav 1. i člana 347. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 1/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). U predmetima br. AP 1031/10, AP 2288/10 Kantonalni sud je djelimično usvojio žalbe umješača i tužbene zahtjeve tužitelja M.H. i S.H. u cijelosti odbio kao neosnovane s obzirom na činjenicu da se prema poimanju drugostepenog suda tužitelji kao direktori škola, a u smislu odredbi člana 5. stav 2. Kolektivnog ugovora, ne smatraju zaposlenicima.
11. Kantonalni sud je konstatovao da se ne može prihvatiti žalbeni navod apelantica i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu zaključaka donesenih od Vlade, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a, kao ni sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00); u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom koji u našem pravnom sistemu neposredno predstavljaju izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelantica da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora, budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su s njim, kao minimum, osigurana. Sa druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena Kolektivnim ugovorom.
12. Odlučujući o revizijama apelantica i umješača, u pojedinim predmetima i tužitelja, izjavljenim protiv drugostepenih presuda, Vrhovni sud je, uglavnom, revizije odbijao dok je u nekim predmetima revizije tužitelja uvažavao i preinačavao drugostepene, odnosno prvostepene presude u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata. U predmetu broj AP 1031/10 Vrhovni sud je reviziju tužitelja uvažio na način da je potvrdio prvostepenu Presudu broj 041-0-P-07-000243 od 23. novembra 2007. godine s obzirom na činjenicu da se prava tužitelja kao direktora škole ne mogu nikako odvojiti od prava ostalih zaposlenika. U obrazloženjima Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbe ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora dajući za svoje odluke adekvatne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da se odredbe čl. 30, 31, 32, 38. i 39. Kolektivnog ugovora ne mogu smatrati spornim odredbama a činjenica da apelantice dovode u pitanje mogućnost provedbe prethodno navedenih odredaba sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti, ne čine te odredbe nejasnim, već samo može biti razlog za pokretanje postupka njihove izmjene ili dopune. Vrhovni sud je na kraju istakao da je, s obzirom na to da su nižestepeni sudovi na temelju provedenih vještačenja utvrdili obim prava tužitelja koja su im apelantice isplaćivale ispod minimuma određenog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, pravilno primijenjeno materijalno pravo obavezujući apelantice na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora.
13. Apelantice se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelantice smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te ujedno predlažu Ustavnom sudu da predmetne apelacije usvoji.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP 1924/10 konačna odluka Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-09-003 566 od 23. marta 2010. godine s obzirom na to da apelant zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. stav 2. ZPP za izjavljivanje revizije nije koristio taj vanredni pravni lijek. Ustavni sud konstatuje da su u svim ostalim predmetima konačne odluke presude Vrhovnog suda precizirane u izreci ove odluke.
16. S obzirom na to da su apelantice nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantice ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa apelacionim navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
19. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci, također, ukazao na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke broj AP 2387/08.
20. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović