Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1568/11 (JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1568/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1568/11, rješavajući apelaciju JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 000684 10 Gž od 2. marta 2011. godine u dijelu kojim je potvrđena tačka 1. izreke Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 P 000684 08 P od 7. juna 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 44 0 P 000684 10 Gž od 2. marta 2011. godine u dijelu kojim su potvrđene tač. 2. i 3. izreke Presude Općinskog suda u Žepču broj 44 0 P 000684 08 P od 7. juna 2010. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 1. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 44 0 P 000684 10 Gž od 2. marta 2011. godine i Presude Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 44 0 P 000684 08 P od 7. juna 2010. godine.

2. Apelantičine zaposlenice Fatima Grahić, Mensuda Bešlagić i Rusminka Hajdarbegović (u daljnjem tekstu: tužiteljice) su pokrenule postupak protiv apelantice pred Općinskim sudom radi isplate razlike plaće, regresa i toplog obroka za period preciziran u izreci prvostepene presude, u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).

3. Presudom Općinskog suda broj 44 0 P 000684 08 P od 7. juna 2010. godine u cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica kojom je apelantica obavezana da tužiteljicama na ime potraživanih naknada isplati i to tačkom 1. izreke presude ukupan iznos od 8.990,19 KM zajedno sa zakonskom kamatom, zatim, tačkom 2. izreke presude ukupan iznos od 28.083,96 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a tačkom 3. izreke presude ukupan iznos od 35.953,58 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve preciznije u navedenim tačkama izreke prvostepene presude. Istom presudom apelantica je obavezana i da tužiteljicama naknadi troškove postupka u iznosu od 4.095,00 KM.

4. Na prijedlog kantonalnog pravobranioca Zeničko-dobojskog kantona Općinski sud je dozvolio Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupak na apelantičinoj strani.

5. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka bilo sporno da li tužiteljice mogu potraživati razliku plaća i drugih naknada do visine predviđene Granskim kolektivnim ugovorom, te da li je Granski kolektivni ugovor prestao da važi s obzirom na to da je u međuvremenu donesen novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), te s obzirom na to da je Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada) jednostrano otkazala predmetni Granski kolektivni ugovor.

6. Prema ocjeni Općinskog suda, kolektivni ugovori mogu se, kao sui generis ugovori, neposredno primjenjivati, što je općeprihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse, te se voljom stranaka ne mogu ignorirati odredbe kolektivnog ugovora. Vezano za koleketivne ugovore uopće, Općinski sud je istakao da su oni normativni akti čije su norme obavezne za strane koje ih zaključe, kao i za subjekte koji im naknadno pristupe, da predstavljaju saglasnost volje zainteresiranih strana, te da se ne mogu jednostrano otkazivati, budući da se kolektivni ugovori mogu otkazivati, odnosno mijenjati, samo po tačno propisanoj proceduri (u konkretnom slučaju odredbom člana 70. Granskog kolektivnog ugovora). U svom obrazloženju Općinski sud se pozvao na odredbu člana 69. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njenog usklađivanja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Granskim kolektivnim ugovorom je propisano da najniža plaća iznosi 70% od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema stanovištu sudske prakse u primjeni odredaba ZOR-a i kolektivnih ugovora, osnovna plaća je cijena rada koju poslodavac mora isplatiti zaposleniku na osnovu odredaba ZOR-a, Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora.

7. Općinski sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizašlo da je apelantica tužiteljicama u utuženom periodu isplaćivala plaću, naknadu za topli obrok i regres u iznosima manjim od onih propisanih odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sud je u cijelosti prihvatio takav nalaz i mišljenje kao stručne i objektivne prema kojim je utvrđivana visina osnovnog potraživanja tužiteljica.

8. Odlučujući o žalbi apelantice i umješača protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 44 0 P 000684 10 Gž od 2. marta 2011. godine žalbu odbio i potvrdio osporenu prvostepenu presudu. Ispitujući provostepenu presudu u granicama žalbenih navoda, Kantonalni sud je našao neprihvatljivim žalbeni prigovor da je Odlukom Vlade broj 296/05 od 16. juna 2005. godine Granski kolektivni ugovor otkazan. U vezi sa ovim prigovorom, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 120. stav 1. ZOR-a propisano da se kolektivni ugovor može otkazati na način i pod uslovima predviđenim u samom kolektivnom ugovoru. Odredbama Granskog kolektivnog ugovora nije predviđen jednostrani otkaz ugovora, pa je, prema ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da je odluka Vlade o jednostranom otkazu Granskog kolektivnog ugovora bez pravne važnosti. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor da nema mjesta primjeni odredbi Granskog kolektivnog ugovora temeljem kojeg je od prvostepenog suda utvrđena visina potraživanih naknada nakon što je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor, prije svega zbog toga što je apelantičin pravni stav suprotan načelu produženog trajanja kolektivnih ugovora i načelu povoljnosti. Prelaznim i završnim odredbama novog Općeg kolektivnog ugovora nije propisano da njegovim stupanjem na snagu prestaju da važe postojeći granski kolektivni ugovori. Kantonalni sud je istakao da je predmetni Granski kolektivni ugovor zaključen na neodređeno vrijeme i da važi sve dok se ugovorne strane ne dogovore o njegovoj izmjeni prema propisanoj proceduri.

9. U pogledu žalbenog prigovora kojim se ukazuje na stav Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) izražen u Presudi tog suda broj 070-0-Rev-08-000903 od 8. oktobra 2009. godine, Kantonalni sud je istakao da sudska praksa nije izvor prava u našem pravnom sistemu i da ne može biti osnov za donošenje sudske odluke iako to ne znači da sudska praksa nema utjecaj na stvaranje i održavanje pravnog poretka. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sudska praksa može poslužiti samo kao argument da određeni propis ima određeno značenje i da je u tom značenju primijenjen u nizu istih ili sličnih slučajeva. Stav Vrhovnog suda izražen u presudi na koju se apelantica poziva da stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora Granski kolektivni ugovor prestaje biti mjerodavno pravo se ne može smatrati sudskom praksom Vrhovnog suda, budući da je taj sud u svojim kasnijim odlukama odustao od takvog stava, rješavajući isto činjenično i pravno pitanje u konkretnoj stvari kao i prvostepeni sud.

10. Pošto sadržajem žalbe nisu dovedene u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepene presude jer osporena presuda nije zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kako to pogrešno žalbenim prigovorima ističu apelantica i umješač, niti su u donošenju osporene presude učinjene povrede odredaba Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), to je Kantonalni sud, prihvatajući u potpunosti zaključke i stavove prvostepenog suda kao zakonite i pravilne, odlučio kao u izreci drugostepene presude.

11. Apelantica je u odnosu na dio presude Kantonalnog suda, i to u dijelu kojim su potvrđene tač. 2. i 3. izreke prvostepene presude, gdje su to zakonski uvjeti dozvoljavali, izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Apelantica nije u skladu sa odredbom člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda obavijestila Ustavni sud da je postupak po izjavljenoj reviziji okončan pred Vrhovnim sudom.

12. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica ističe da osporava presudu Kantonalnog suda samo u dijelu kojim je odlučeno o potraživanju tužiteljice pod brojem 1, zbog nepostojanja uvjeta iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Arbitrarnost i proizvoljnost redovnih sudova apelantica vidi u pogrešnoj primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava na način da su sudovi paušalno odbacivili sve argumente apalentice koje je isticala kako u žalbenom, tako i u revizionom postupku pred Vrhovnim sudom. Apelantica ističe da je volja i namjera ugovaračapotpisnika Granskog kolektivnog ugovora bila da se za svaku budžetsku godinu na nivou kantona zajednički utvrđuje visina pojedinih prava iz radnog odnosa, a što je u nekoliko navrata i učinjeno posebnim sporazumima između Vlade Federacije BiH i Sindikata. Redovni sudovi su se sprečavanjem dokazivanja bitnih činjenica umiješali u regulativu koja je u isključivoj nadležnosti poslodavca i sindikata. Apelantica još ističe da se ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđuje njena imovina suprotno «Ustavu i Zakonu», čime se narušava princip mirnog uživanja u imovini, jer se lišavaju imovine neophodne za redovno poslovanje. Apelantica traži usvajanje apelacije i ukidanje osporenih presuda, te vraćanje predmeta na ponovni postupak

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

14. apelacija je preuranjena;

14. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv Presude Kantonalnog suda broj 44 0 P 000684 10 Gž od 2. marta 2011. godine u dijelu kojim su potvrđene tač. 2. i 3. izreke prvostepene presude, odnosno u dijelu u kojem su postojali uvjeti propisani odredbom člana 237. stav 2. ZPP, izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Pošto u odnosu na dio presude Kantonalnog suda kojim je potvrđena tačka 1. izreke prvostepene presude nisu postojali zakonski uvjeti za reviziju, Ustavni sud konstatuje da se samo u tom dijelu citirana presuda Kantonalnog suda može smatrati konačnom u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

15. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koje regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na:

www.ustavnisud.ba).

a) Dopustivost prima facie

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantičinim apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (Odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetnu apelaciju, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2387/08.

19. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Preuranjenost

20. Ustavni sud podsjeća da se apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

21. Član 237. ZPP glasi:

Član 237.

1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

3) Izuzetno Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

22. Prema praksi Ustavnog suda, revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. S obzirom na izuzetak predviđen odredbom člana 237. stav 3. ZPP, prema kojoj Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju apelacija u odnosu na dio presude Kantonalnog suda preuranjena, jer je podnesena prije donošenja odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a), ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

23. U konkretnom slučaju revizioni postupak u odnosu na dio presude Kantonalnog suda kojim su potvrđene tač. 2. i 3. prvostepene presude je u toku pred Vrhovnim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1568/11 (JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča) | Sudska praksa | Aktio