Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/11 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1778/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1778/11, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 030626 11 Rsz od 17. marta 2011. godine, broj 58 0 Rs 037289 11 Rsz od 5. aprila 2011. godine i broj 58 0 P 031921 11 Gž od 14. aprila 2011. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 030626 07 Rs od 23. decembra 2010. godine, broj 58 0 Rs 037289 07 Rs od 18. februara 2011. godine i broj 58 0 P 031921 07 P od 4. februara 2011. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 15. do 29. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 1778/11, AP 1812/11 i AP 1947/11, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1778/11.

3. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci ove odluke, naloženo je apelantu da tužiteljima, uposlenicima Kantonalnog suda u Mostaru, na ime duga po ostvarenim pravima iz radnog odnosa (i to: naknadu na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg toplog obroka, naknadu na ime razlike isplaćene i pripadajuće plaće, naknadu na ime razlike isplaćenog i pripadajućeg regresa sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka) isplati novčane iznose označene u dispozitivima presuda prvostepenih sudova.

4. Apelant je u svim postupcima ospravao osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva, isticao prigovore zastare potraživanja i prigovore neblagovremenosti podnošenja tužbenih zahtjeva. Osim navedenog apelant je u svim postupcima osporavao i primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

5. Ocjenjujući prigovore apelanta Općinski sud je u obrazloženjima osporenih presuda, prije svega, istakao da su prigovori neblagovremenosti tužbi neosnovani iz razloga što novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Ostvarivanje ovih prava nije ograničeno rokom za podnošenje tužbe od jedne godine iz novelirane odredbe člana 103. ZOR-a, jer tužitelji nisu zahtjevali zaštitu prava iz radnog odnosa povrijeđenog odlukom poslodavca, odnosno apelanta, nego isplatu utvrđenog prava. Zastarjevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtjevati ispunjenje obaveze, kada potraživanje dospije. Općinski sud je dalje istakao da potraživanje tužitelja dospijeva zajedno sa plaćom za određeni mjesec, znači krajem tekućeg ili početkom sljedećeg mjeseca. Obzirom da su u konkretnom slučaju tužbe podnesene u septembru i decembru 2007. godine, prije isteka trogodišnjeg roka zastare najstarijeg potraživanja, Općinski sud je zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarilo. Nadalje, Općinski sud je naveo da pravo na potraživanje regresa dospijeva prvog narednog dana nakon početka korištenja godišnjeg odmora i od tada počinje teći zastara zahtjeva za isplatu.

6. Općinski sud je naveo da je neosnovan i prigovor apelanta da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora jer Vlada HNK nije potpisnik ovog ugovora, jer je uvidom u Kolektivni ugovor utvrđeno da je isti na stranici 12 potpisan od strane HNK, da je potpis ovjeren pečatom HNK a u preambuli ugovora je navedeno da se zaključuje uz prethodno pribavljenu saglasnost na usaglašeni tekst pijedloga Kolektivnog ugovora Vlade HNK uz navođenje odluke broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine, iz čega proizilazi da je Vlada HNK dala saglasnot na usaglašeni tekst prijedloga. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, Kolektivni ugovor obavezuje i Vladu HNK. Također, u vezi sa prigovorom apelanta kojim osporava primjenu Kolektivnog ugovora ukazujući da Ministarstvo pravosuđa nema svojstvo pravnog lica i da ne može bez ovlaštenja Vlade Apelanta zaključivati bilo kakve ugovore, Općinski sud je istakao da je Vlada apelanta donijela znatan broj zakona, ugovora i zaključaka u kojim se direktno poziva na primjenu osporavanog Kolektivnog ugovora kao što je Zakon o izvršenju budžeta apelanta za 2007. i 2008. godine i dr.

7. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je osnovni okvir prava i obaveza iz radnog odnosa dao Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 54/05). Naime, prema članu 3. Općeg kolektivnog ugovora, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, za područje djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugih zakona kojima se regulišu prava i obaveze po osnovu rada. Kolektivnim ugovorom na nivou područja djelatnosti, pravilima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom, a ako je neko pravo iz radnog odnsoa različito uređeno primjenjuje se za zaposlenike najpovoljnije pravo izuzev član 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Prema ocjeni Općinskog suda pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda, broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine u predmetnim postupcima nije adekvatno, jer tuženi tokom postupaka nije osporavao činjenicu da apelant nije potpisnik Kolektivnog ugovora, dakle to nije ni bilo sporno, pa dokazi na te činjenice i nisu predlagani od strane tužitelja, a prema ocjeni suda tuženi, shodno odredbi člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao svoje navode. Na temelju relevantnih odredaba navedenih propisa Općinski sud je utvrdio osnovanost tužbenih zahtjeva, dok je pojedinačne iznose utvrđivao putem vještačenja koja su izvršena od strane sudskih vještaka finansijske struke.

8. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, odbijene su žalbe apelanta kao neosnovane i potvrđene prvostepene presude. U obrazloženjima presuda Kantonalnog suda je navedeno da žalbe apelanta nisu osnovane i da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i dosudio tužiteljima iznose pobliže navedene u izrekama prvostpenih presuda, na osnovu provedenog vještačenja, pri tome dajući valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud. Takođe, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant navodi da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti jer ga nije potpisala Vlada HNK, pozivajući se na odluku Vlade HNK broj 01-460/98. Takođe, Kantonalni sud je našao da su navodi apelanta da se Kolektivni ugovor nije mogao primijeniti bez donošenja odgovarajućih opštih akata neosnovani, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine Rev-794/04 od 6. septembra 2005. godine, u kojoj je zauzet stav da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu, temeljem člana 111. Zakona o radu, jer imaju svoj normativni dio i u tom smislu djeluju kao zakon odnosno kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika, što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti niti uskratiti.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povrede navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava i s tim u vezi netačno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant smatra da se propisi na koje su se pozvali redovni sudovi ne mogu primijeniti na slučajeve tužitelja, odnosno da ti propisi ne daju osnov da se tužiteljima dosude naknade kako je to navedeno u dispozitivu presuda. Naglašava se da se redovni sudovi ne mogu pozivati na jedan pa na drugi ugovor (Opći kolektivni ugovor i Kolektivni ugovor) kada odlučuju o pravima tužitelja, tj. da uporište za jednu vrstu naknade ne mogu tražiti u jednom ugovoru a uporište za drugu vrstu naknade u drugom ugovoru.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa navodima apelanta koji se tiču načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanj i primjenili materijalno pravo, te obavezali apelanta da isplatiti tužiteljima određena novčana potraživanja iz radnog odnosa, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 1711/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 8. decembra 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, uzimajući u obzir sve provedene dokaze, a apelant u predmetnoj apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U citiranoj odluci je zaključeno da su navodi o povredi na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. S obzirom da se obrazloženje iz odluke AP 1711/08 u potpunosti može primijeniti na konkretne slučajeve, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/11 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio