Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1841/11 (Hercegovačko-neretvanski kanton – Ministarstvo unutrašnjih poslova)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1841/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1841/11, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona – Ministarstva unutrašnjih poslova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona – Ministarstva unutrašnjih poslova podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010506 09 Rev od 29. marta 2011. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 009212 10 Rev od 10. marta 2011. godine, presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 010506 09 Gž od 7. septembra 2009. godine i broj 58 0 P 009212 09 Gž od 29. aprila 2010. godine i presuda Općinskog suda broj 07 58 P. 010506 06 od 17. novembra 2008. godine i broj 07 58 P 009212 06 od 15. juna 2009. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Hercegovačko-neretvanski kanton – Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 20. do 25. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1841/11 i AP 1898/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1841/11.

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2713/09 od 29. juna 2010. godine, kojom su obuhvaćene i apelacije br. AP 3059/09 i AP 1844/10, donesenom povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 010506 09 Gž od 7. septembra 2009. godine i broj 58 0 P 009212 09 Gž od 29. aprila 2010. godine i presuda Općinskog suda broj 07 58 P. 010506 06 od 17. novembra 2008. godine i broj 07 58 P 009212 06 od 15. juna 2009. godine, odbacio apelaciju kao preuranjenu s obzirom na to da su postupci po apelantovim revizijama protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud je u citiranim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena, što je apelant i učinio podnoseći apelacije br. AP 1841/11 i AP 1898/11 protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 010506 09 Rev od 29. marta 2011. godine i Presude broj 58 0 P 009212 10 Rev od 10. marta 2011. godine.

4. Presudama Općinskog suda, navedenim u izreci ove odluke, naloženo je apelantu da tužiteljima, uposlenicima MUP-a HNK, na ime duga po ostvarenim pravima iz radnog odnosa (i to: naknade na ime regresa, naknade na ime povećanja plaće po osnovu rezultata rada, naknade na ime doprinosa iz plaće i na plaću tužitelja na ime penzijskog i invalidskog osiguranja Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje, naknade na ime povećanja plaće za rad u državne praznike, naknade za rad noću, naknade za prekovremeni rad i naknade zbog manje isplaćene naknade toplog obroka, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka) isplati novčane iznose označene u dispozitivima presuda prvostepenih sudova.

5. Apelant je u svim postupcima osporavao osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva, isticao prigovore zastare potraživanja i prigovore neblagovremenosti podnošenja tužbenih zahtjeva. Osim navedenog, apelant je u svim postupcima osporavao i primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

6. Ocjenjujući osnovanost apelantovog prigovora, Općinski sud je, prije svega, istakao da su prigovori neblagovremenosti tužbi neosnovani zbog toga što novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine po članu 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Općinski sud je djelimično prihvatio kao osnovan prigovor zastare potraživanja, navodeći da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potraživanju novčanih naknada iz radnog odnosa koje, u smislu odredbe člana 106. ZOR-a, zastarijevaju u roku od 3 godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa u dijelu bliže opisanom u izreci prvostepene presude. Općinski sud nije prihvatio osnovanim apelantov prigovor da nije potpisnik Kolektivnog ugovora s obzirom na to da je uvidom u njega nedvojbeno utvrđeno da ga je potpisao resorni ministar pravosuđa i uprave HNK i da je ovjeren službenim pečatom HNK, što apelant i ne spori. Odlukom broj 01-460/98 od 25. septembra 1998. godine Vlada HNK je dala saglasnost na tekst prijedloga navedenog ugovora objavljenog u skladu sa članom 118. ZOR-a u „Službenim novinama FBiH“ br. 23/00 i 50/00, a koji je stupio na snagu 25. juna 2000. godine, kako je to predviđeno članom 78. ugovora, pa mu je apelant, nesporno i pored davanja saglasnosti na konačan prijedlog ugovora, formalno pristupio potpisivanjem i stavljanjem svog pečata na ugovor. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je na Kolektivnom ugovoru apelant utemeljio i Zakon o izvršenju budžeta za 2007. i 2008. godinu, prihvaćajući da su plaće i naknade koje nemaju karakter plaće propisane odredbama Kolektivnog ugovora. Općinski sud je posebno ocijenio činjenicu da apelant nije ponudio niti jedan relevantan dokaz u pravcu dokazivanja osnovanosti svojih navoda, a na što je, shodno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), bio obavezan. Općinski sud je istaknuo da je osnovni okvir prava i obaveza iz radnog odnosa dao Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Njegova obavezna primjena i važenje jasno proizlaze iz člana 2. Općeg kolektivnog ugovora. Naime, shodno članu 3. Općeg kolektivnog ugovora, kolektivnim ugovorom na nivou kantona za područje djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u ZOR-u i drugim zakonima kojima se regulišu prava i obaveze po osnovu rada. Kolektivnim ugovorom na nivou područja djelatnosti, pravilima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom, a ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno, primjenjuje se za zaposlenike najpovoljnije pravo izuzev član 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Također, prema članu 7. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98), te ranije važećem članu 29. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave HNK («Službene novine HNK» broj 8/99), na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonima nužno se imaju primijeniti opći propisi o radu, shodno članu 111. ZOR-a, kolektivni ugovori i formalnopravno predstavljaju izvor prava u našem pravnom sistemu. Na temelju relevantnih odredaba navedenih propisa, Općinski sud je utvrdio osnovanost tužbenih zahtjeva, dok je pojedinačne iznose utvrđivao putem vještačenja koje su izvršili sudski vještaci finansijske struke.

7. Presudama Kantonalnog suda, navedenim u izreci ove odluke, djelimično su usvojene žalbe tužitelja na način da je sud tužiteljima dosudio veći novčani iznos na ime povećanja plate po osnovu rezultata rada tako što je tužiteljima dosudio veće iznose u odnosu na novčane iznose dosuđene prvostepenom presudom na način bliže opisan u izreci presude (AP 1841/11), odnosno žalbe tužitelja djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o početku toka zateznih kamata na dosuđene iznose (AP 1898/11). Istim presudama su u cijelosti odbijene apelantove žalbe kao neosnovane.

8. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tužiteljima pripada novčani iznos po ovom osnovu u minimalnom iznosu, tj. za ocjenu «uspješan» u visini od 1%, pozivajući se na odredbe člana 42. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/05) kojima je utvrđeno ovo pravo, te da sud nije ovlašten da, umjesto poslodavca, određuje procent u okviru navedenih raspona. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, radi se o povredi prava koje proizlazi iz zakona i to prava na novčano potraživanje. Naime, radi se o pravu na povećanje plaće, koje je ustanovljeno odredbama člana 34, te člana 42. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH. Ovo pravo je ustanovljeno u visini određenog procenta, a tužitelji ne mogu snositi štetne posljedice zbog apelantovog propuštanja da svojim aktima utvrdi visinu tog procenta. U takvoj situaciji sud može dosuditi maksimalan iznos utvrđen zakonom. Kantonalni sud je naveo da ovaj pravni stav proizlazi iz odluka Ustavnog suda br.AP 301/04 i AP 2587/05. Kantonalni sud je naveo da su tužiteljima dosuđeni novčani iznosi precizirani u izreci drugostepene presude u skladu sa nalazom vještaka, kojem, u računskom dijelu, parnične stranke nisu prigovorile (AP 1841/11). Dalje, Kantonalni sud je istaknuo da je opravdan žalbeni prigovor tužitelja (u predmetu broj AP 1898/11) da im pripada pravo na kamatu za topli obrok računajući od dana dospjelosti za svaku pojedinačnu tražbinu. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud povrijedio materijalno pravo kada je tužiteljima na ime ovih potraživanja dosudio kamatu od dana podnošenja tužbe, odnosno zahtjeva za isplatu. Plaće i ostala novčana potraživanja iz radnog odnosa (u koje spadaju regres, naknada za prekovremeni rad, noćni rad, te rad u državne praznike) koje se redovno isplaćuju se ne mogu smatrati povremenim potraživanjima, te se zbog toga ne može primijeniti odredba člana 279. stav 3. ZOO prema kojoj na povremena dospjela novčana davanja teče kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Naknade čiju isplatu tužitelji traže dospijevaju tačno određenog dana nakon čega tuženi (apelant) kao poslodavac pada u docnju za isplatu svih traženih isplata za topli obrok. Kantonalni sud je naveo da je ovakvo pravno stajalište izraženo u odlukama Ustavnog suda br. AP 658/07 od 10. juna 2009. godine i AP 712/07 od 8. septembra 2009. godine.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 010506 09 Rev od 29. marta 2011. godine odbačene su kao nedopuštene apelantove revizije izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 010506 09 Gž od 7. septembra 2009. godine, dok je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 009212 10 Rev od 10. marta 2011. godine apelantova revizija odbijena, a revizija tužilaca odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Budući da je u konkretnom predmetu (AP 1841/11) vrijednost pobijanog dijela osporene presude ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja. U obrazloženju presude (u predmetu broj AP 1898/11), u dijelu kojim je odbacio reviziju tužitelja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. ZPP. Vrhovni sud je u obrazloženju iste presude, u dijelu kojim je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu, između ostalog, naveo da nisu počinjene povrede postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, te je reviziju tuženog odbio kao neosnovanu, primjenom člana 248. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP 1314/06 i AP 1751/06 u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bez osnova. Naime, navedenim odlukama je utvrđeno da poslodavca ne obavezuje kolektivni ugovor, jer nije njegov potpisnik, odnosno nije dokazao da ga je potpisao ili mu pristupio, a iz činjeničnog utvrđenja u predmetnom sporu proizlazi da je apelant potpisnik Kolektivnog ugovora.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Povrede navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava i s tim u vezi netačno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant osporava zaključke sudova da je Vlada HNK potpisala Kolektivni ugovor. Apelant navodi da je Vlada dala suglasnost na prijedlog ugovora odlukom od 25. septembra 1998. godine, ali nikada nije potpisala, objavila u službenom glasniku, niti donijela odluku o prihvatanju prijedloga Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da se propisi na koje su se pozvali redovni sudovi ne mogu primijeniti na slučajeve tužitelja, odnosno da ti propisi ne daju osnov da se tužiteljima dosude naknade kako je to navedeno u dispozitivu presuda. Apelant je naglasio da Kolektivni ugovor nije usaglašen sa Općim kolektivnim ugovorom, kako je propisano članom 39. stav 2. Ugovora, pa postavlja pitanje da li se i sa tog aspekta može primjenjivati, tj. da li je on prestao da važi, te se u vezi s tim pozvao na Odluku Ustavnog suda broj 3417/08 od 9. marta 2011. godine u kojoj je razmatran odnos Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine i posebnog Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine u okolnostima tog slučaja.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP 1841/11 revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 P 010506 09 Rev od 29. marta 2011. godine, pa je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 010506 09 Gž od 7. septembra 2009. godine. Ustavni sud primjećuje da je u predmetu broj AP 1898/11 revizija tužitelja odbačena, a apelantova revizija odbijena kao neosnovana iz čega proizlazi da je konačna odluka u ovoj apelaciji Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 009212 10 Rev od 10. marta 2011. godine.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža, vezano za apelantove tvrdnje da Kolektivni ugovor nije usaglašen sa Općim kolektivnim ugovorom, kako je propisano članom 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora, da iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant ovo pitanje nije problematizirao u postupku pred redovnim sudovima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant takav prigovor ne može koristiti prvi put tek u postupku pred Ustavnim sudom, jer je on, bar u svojoj suštinskoj formi, morao biti pokrenut u prethodnim fazama postupka, što prema stanju spisa nije učinjeno.

16. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1841/11 (Hercegovačko-neretvanski kanton –… | Sudska praksa | Aktio