Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2153/08 (M. M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Revizija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2153/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2153/08, rješavajući apelaciju Milutina Maksimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milutina Maksimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 126 od 21. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milutin Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 126 od 21. aprila 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. augusta 2008. godine, te 29. januara 2010. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-649/02 od 10. oktobra 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Trgovačkog akcionarskog društva «Krajina Borac» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da apelant isprazni poslovni prostor u Robnoj kući, Trg Krajine broj 1 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) i da taj poslovni prostor ispražnjen od stvari i ljudi preda u posjed tužitelju.
3. Sud je naveo da je tužitelj u tužbi i tokom postupka istakao da je kao zakupodavac sa apelantom kao zakupoprimcem 17. februara 2000. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na vremenski period od dvije godine počevši od 20. septembra 2000. godine. Tužitelj je obavijestio apelanta da ne želi produženje ugovora, te je zahtijevao raskid ugovora, ali apelant nije postupio u skladu sa odredbama ugovora, a nakon isteka ugovora o zakupu nije predmetni poslovni prostor vratio tužitelju u posjed. Također, tužitelj je u tužbi naveo da i prije isteka zakupa apelant nije ispunjavao svoju obavezu plaćanja zakupnine. Dalje je navedeno da je među parničnim strankama bilo sporno da li je tužitelj aktivno legitimisan na traženje predaje predmetnog poslovnog prostora po osnovu navedenog ugovora o zakupu između parničnih stranaka.
4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su tužitelj i Mihajlo Kovačević iz Banje Luke 5. augusta 1999. godine zaključili ugovor o prodaji nekretnina, odnosno spornog poslovnog prostora. Pravna valjanost tog ugovora je utvrđena pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-
8843/99 od 19. oktobra 1999. godine. Iz naprijed navedenog, a prema ocjeni Osnovnog suda, proizlazi da je Mihajlo Kovačević na osnovu ugovora o prodaji nekretnina, zaključenog sa tužiteljem, na derivativan način stekao pravo svojine, pa je, u skladu sa odredbom člana 541. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), stupio na mjesto zakupodavca kao pribavilac stvari-poslovnog prostora. Iz iskaza svjedoka, koji su saslušani u prvostepenom postupku, kako je naveo Općinski sud, proizlazi da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu, da je apelant uredno plaćao zakupninu, da je zakupnina kasnije plaćana Mihajlu Kovačeviću, kao i činjenica da je poslovni prostor prometovan. Kako je zaključio Osnovni sud, u ovom sporu se ne odlučuje o pravu vlasništva na poslovnim prostorijama, nego o predaji u posjed iz osnova ugovora o zakupu na određeno vrijeme. Kako je u toku postupka tužitelj isticao da se povodom prodaje poslovnih prostora i prometovanja tužitelja vode parnični postupci, Osnovni sud je zaključio da navedeni dokazi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da ovi postupci nisu pravosnažno okončani. Iz tih razloga, prema ocjeni Osnovnog suda, tužitelj nije ovlašten da traži predaju u posjed poslovnog prostora, jer nije aktivno legitimisan, pa je sud odbio njegov tužbeni zahtjev.
5. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011-0-Pž-06-
000 013 od 17. oktobra 2006. godine odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je zaključio da je pravni zaključak prvostepenog suda pravilan. Kod nespornih činjenica evidentno je, kako je zaključio Okružni sud, da je apelant zaključio dva ugovora o zakupu spornog poslovnog prostora, jedan sa tužiteljem 17. maja 2000. godine na određeno vrijeme (od 20. septembra 2000. godine do 20. septembra 2002. godine) i drugi sa Mihajlom Kovačevićem 1. juna 2001. godine na neodređeno vrijeme; da je apelant tužitelju uredno plaćao zakupninu do momenta zaključenja novog ugovora, od kada zakupninu plaća novom zakupodavcu; da je u posjedu nekretnina i da ih prilikom tužiteljevog obavještenja o raskidu ugovora nije predao tužitelju u posjed. Iz svega navedenog Okružni sud je zaključio da je apelantu prezentiran navedeni ugovor o prodaji nekretnina i da je Mihajlo Kovačević u momentu zaključenja ugovora o zakupu poslovnog prostora sa apelantom raspolagao pravosnažnom presudom kojom je utvrđena pravna valjanost navedenog ugovora, a što, prema zaključku suda, daje za pravo apelantu da nastavi plaćati zakupninu novom vlasniku. Okružni sud je naveo da apelant poslovne prostorije drži na osnovu ugovora o zakupu sa Mihajlom Kovačevićem, te da, dakle, ima osnov za državinu. Navedeno je da je ovaj osnov istekao na osnovu ugovora o zakupu od 17. maja 2000. godine sa tužiteljem, a da je apelant nakon toga nastavio plaćati zakupninu u skladu sa članom 9. stav 1. tačka 3. ugovora. Okružni sud je zaključio da nije od posebnog utjecaja činjenica da je apelant 1. juna 2001. godine zaključio novi ugovor o zakupu sa novim vlasnikom na prethodni ugovor sačinjen sa tužiteljem. Tužitelj se nije legitimisao kao vlasnik poslovnog prostora u momentu zaključenja ugovora o zakupu, u kojoj situaciji bi mogao tražiti predaju poslovnih prostorija, jer nakon isteka ugovora o zakupu nastavlja se pravo vlasnika na stvari koje je on svojom voljom ograničio zaključenjem ugovora. Zbog svega izloženog, prema ocjeni Okružnog suda, tužiteljevi žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravni zaključak prvostepenog suda, iz kojih razloga je tužiteljeva žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 126 od 21. aprila 2008. godine, koju je apelant primio 4. juna 2008. godine, tužiteljeva revizija je uvažena, drugostepena presuda preinačena tako što je tužiteljeva žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena i dosuđeno: «Obavezuje se apelant da isprazni poslovni prostor površine 10,42 m² u Robnoj kući u ulici Trg Krajine broj 1, u Banja Luci, te da taj poslovni prostor ispražnjen od lica i stvari preda tužitelju u posjed i da mu naknadi troškove spora u iznosu od 3.665,60 KM, sve u roku od 30 dana donošenja ove presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja». Vrhovni sud je zaključio da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, ugovor o zakupu u smislu odredbi člana 567. ZOO-a obavezuje zakupodavca da preda određenu stvar zakupcu na upotrebu, a zakupac se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Navedeno je da je ugovor o zakupu obligacionopravni ugovor koji proizvodi pravno dejstvo u odnosu na ugovorne strane, jer se zakupni odnos uspostavlja između zakupodavca i zakupca, pa je, kako je to naveo Vrhovni sud, spor povodom predmetnog ugovora o zakupu obligacionopravni, a ne stvarnopravni odnos. Dalje, ugovorom o zakupu zakupodavac predaje a zakupac stiče samo pravo upotrebe ili pravo korištenja koje predstavlja samo jedan segment prava svojine na stvari iz člana 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90; u daljnjem tekstu: ZOSPO). Kako se ovom vrstom ugovora zakupcu predaje stvar na upotrebu ili korištenje, proizlazi da predmet ugovora o zakupu može biti stvar koja nije vlasništvo zakupodavca. Prema tome, pravo svojine na zakupljenom poslovnom prostoru, kako je naveo Vrhovni sud, nije od značaja za uspostavljanje navedenog obligacionopravnog odnosa zasnovanog zaključenjem ugovora o zakupu, zbog čega nije nužno da je tužitelj i vlasnik predmetnih nekretnina. Prema izloženom, a po ocjeni Vrhovnog suda i suprotno pravnom shvatanju nižestepenih sudova, nije osnovan apelantov prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja i bez značaja je za odluku u ovom sporu prigovor da se radi o poslovnom prostoru čiji je vlasnik i posjednik Mihajlo Kovačević, a ne tužitelj. Naime, ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom ugovorenog vremena na koje je ugovor zaključen (član 32. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, «Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/84, 30/90 i 7/92, te «Službeni glasnik RS» broj 7/97; u daljnjem tekstu: ZZPZP). Kako je naveo Vrhovni sud, apelant od dana zaključivanja ugovora o zakupu sporne poslovne prostorije sa Mihajlom Kovačevićem, kome je plaćao zakupninu za njeno korišćenje, nije ispunjavao svoju obavezu iz ugovora o zakupu zaključenim sa tužiteljem. Dalje, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj navedeni ugovor o zakupu od 17. maja 2000. godine raskinuo jednostranom izjavom zbog neispunjenja ugovora apelanta koji je u materijalnopravnom odnosu sa tužiteljem i koji je u posjed predmetnog prostora uveden na osnovu ugovora zaključenog sa tužiteljem. Zato je apelant dužan predmetnu poslovnu prostoriju predati u posjed tužitelju koji mu je predmetnim ugovorom o zakupu predao na upotrebu. Apelantova obaveza na predaju u posjed predmetne poslovne prostorije proizlazi iz odredbe člana 9. tačka 2. ugovora o zakupu od 17. maja 2000. godine, prema kojoj se ugovor raskida ako zakupoprimac dvije dospjele zakupnine ne plati i pored pismene opomene zakupodavca. Ova apelantova obaveza proizlazi i iz člana 32. stava 2. ZZPZP, prema kojoj je zakupac, po prestanku ugovora o zakupu, dužan da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je primio ako nije drukčije ugovoreno, a ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija.
7. Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju odluku zasnovao na odredbi člana 591. ZOO-a koja predviđa dejstvo ugovora na novog vlasnika, pogotovo iz razloga što se, prema odredbi člana 568. ZOO-a, odredbe te glave (glava XI) neće primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima. U konkretnom slučaju se radi o ugovoru o zakupu poslovnog prostora i ti ugovori su uređeni navedenim ZZPZP koji predstavlja lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Konačno, iz navedenih razloga Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta primjeni čl. 591. i 592 ZOO-a. Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud pogrešno protumačio odredbu člana 39. ZZPZP kada je zaključio da je Mihajlo Kovačević, kao lice koje je po osnovu ugovora o prodaji steklo od zakupodavca predmetnu poslovnu prostoriju, time stupio u prava i obaveze zakupodavca. Nižestepeni sudovi su, kako je zaključio Vrhovni sud, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev. Revizija je iz tih razloga uvažena, nižestepene presude preinačene tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (član 250. stav 1. i član 237. Zakona o parničnom postupku).
8. Apelant navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji apelant navodi hronologiju događaja vezanu za korištenje predmetnog poslovnog prostora (prvo po ugovoru sa tužiteljem koji je obavijestio apelanta da po isteku ugovorenog roka ne želi produžiti ugovor, te ga pozvao da preda poslovni prostor, a zatim sa novim vlasnikom Mihajlom Kovačevićem) i hronologiju sudskog postupka. Apelant smatra da su nižestepene presude pravilne, dok je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud nije, kako smatra apelant, mogao primijeniti odredbe člana 237. stav 3. koje sudu omogućuju da se upusti u raspravljanje o reviziji «ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za promjenu prava u drugim slučajevima», s obzirom na vrijednost spora koja je označene u tužbenom zahtjevu na 1.000,00 KM. U tom smislu, kako je naveo apelant, Vrhovni sud nije dao argumente zbog čega postupa po jednoj reviziji koja je očigledno nedopuštena, niti, s druge strane, nudi argumente za izuzetnost predmeta. Osim toga, apelant smatra pogrešnim primjenu materijalnog prava u činjenici da ga, suprotno stavovima Osnovnog i Okružnog suda, revizioni sud obavezuje da poslovni prostor preda nevlasniku. Uvažavajući naprijed navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, odbaci tužiteljevu reviziju kao nedopuštenu i ostavi na snazi presude Osnovnog i Okružnog suda. U dopuni apelacije koju je podnio zajedno sa apelantima u predmetima AP 1664/08, AP 1899/08 i AP 1274/08 (koji se odnose na predmete vezane za privatizaciju poslovnih prostora «Borac» Travnik) apelant je sa ostalim tražio ubrzanje postupaka navodeći da se radi o sporovima velike vrijednosti sa složenim pravnim pitanjima sa napomenom da bi izvršenje presuda redovnih sudova izazvalo nesagledive posljedice za veći broj lica. Ubrzanje postupka apelant je tražio i u dopuni od 29. januara 2010. godine.
9. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi o nedopuštenosti revizije s obzirom na označenu vrijednost spora. Navedeno je da je odluka u pogledu dopuštenosti revizije sadržana u odluci o osnovanosti revizije jer samo dopuštena revizija može biti i osnovana, te da je odluka o reviziji, između ostalog, i na odredbi člana 237. stav 3. ZPP, budući da je u postupku ispitivanja uslova za njenu primjenu zaključio da pravilna primjena prava u drugim slučajevima opravdava primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant se žali na kršenje prava na pravično suđenje iz dva razloga. Prvo, zato što smatra da reviziju nije trebalo dozvoliti primjenom člana 237. stav 3. ZPPRS; i drugo, zato što smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo.
13. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dopustivost revizije, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke navedeno da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio primjenom «član 250. stav 1. i člana 237 stav . . Zakona o parničnom postupku». S obzirom na navedeno, okolnost da je Vrhovni sud, očigledno greškom u pisanju, propustio da navede stav 3. predmetnog člana, u kontekstu datog obrazloženja presude i pozivanja na odredbu člana 250. stav 1. ZPP (kojim je regulirano postupanje revizijskog suda u slučaju pogrešne primjene materijalnog prava), u okolnostima datog slučaja, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može samo po sebi predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava, osobito imajući u vidu da, dakle, Vrhovni sud prema odredbi člana 237. stav 3. ZPP, premda se u osporenoj odluci nije izričito pozvao na ovu odredbu, može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu materijalnog prava u drugim slučajevima. Stoga, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud, prihvatanjem da raspravlja o reviziji, nije proizvoljno primijenio procesno pravo niti na bilo koji način prekršio garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu radi o ugovoru o zakupu poslovnih prostorija koji je reguliran posebnim zakonom, te da na odnose tužitelja i apelanta, kako je i zaključio Vrhovni sud, valja primijeniti ZOO i ZZPOP jer se radi o obligacionopravnim, a ne stvarnopravnim odnosima između parničnih stranaka. Vrhovni sud je, stoga, zaključio da je tuženi dužan predmetnu poslovnu prostoriju predati u posjed tužitelju koji mu je predmetnim ugovorom o zakupu predao na upotrebu. Vrhovni sud je zaključio da u predmetnom slučaju postoji apelantova obaveza na predaju u posjed predmetne poslovne prostorije koja proizlazi iz odredbe člana 9. tačka 2. ugovora o zakupu od 17. maja 2000. godine, prema kojoj se ugovor raskida ako zakupoprimac dvije dospjele zakupnine ne plati i pored pismene opomene zakupodavca.
16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović