Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/08 (M. H.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2199/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2199/08, rješavajući apelaciju Muje Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Hodžića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33-0-I-000979 08 Gž od 28. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama broj: 33-

0-I-000979 07 I od 19. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: 33-0-I-000979 08 Gž od 28. maja 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: 33-0-I-000979 07 I od 19. februara 2008. godine.

2. Činjenice predmeta koje koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prethodni postupci

3. Rješenjem JU Centar za socijalni rad Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: Centar) broj: 04-533-

1187/01 od 11. marta 2002. godine, apelantu je priznato pravo na novčanu naknadu za pomoć i njegu od strane druge osobe u mjesečnom iznosu od 134,00 KM počev od 1. januara 2002. godine pa nadalje dok postoje zakonom propisani uslovi.

4. Rješenjem Centra broj: 04-533-1187/01 od 30. decembra 2002. godine izmijenjeno je rješenje od 11. marta 2002. godine u dijelu iznosa mjesečne novčane naknade koja je apelantu priznata kao dodatak za pomoć i njegu od strane drugog lica, tako da se iznos od 134,00 KM mijenja i iznosi 89,00 KM počev od 1. maja 2002. godine pa nadalje.

5. Rješenjem Centra od 5. novembra 2004. godine izmijenjeno je rješenje od 30. decembra 2002. godine na način da je novčana naknada koju je apelant primao na ime dodatka za pomoć i njegu od strane drugog lica smanjena sa mjesečnog iznosa od 89,00 KM na iznos od 50,00KM.

6. Apelant je 7. oktobra 2005. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv Centra kao tuženog radi isplate duga navodeći da mu Centar nije isplatio utvrđenu naknadu. Apelant je tražio da sud obaveže Centar da mu isplati predmetnu naknadu za septembar, oktobar, novembar i decembar 2002. godine i za septembar, oktobar, novembar i decembar 2003. godine u mjesečnim iznosima preciziranim u tužbi.

7. Na ročištu održanom 24. septembra 2007. godine apelatov punomoćnik je izjavio da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te je istakao da nije moguće da podnese prijedlog za izvršenje umjesto tužbe iz razloga što mu nije poznato za koje mjesece Centar nije isplaćivao naknadu, a za koje je smanjio naknadu. Nakon toga punomoćnik apelanta je istakao da se ne protivi da sud obustavi postupak u predmetnoj parničnoj stvari i da odluči da se postupak nastavi prema pravilima izvršnog postupka ali da pretpostavlja da će Centar „uložiti prigovor“ pa da će se „ponovo dobiti parnični postupak“.

8. Općinski sud je naročištu održanom 24. septembra 2007. godine na zapisnik donio rješenje Mal.135/05-K kojim je obustavio predmetni parnični postupak te odredio da će se postupak provesti po pravilima izvršnog postupka, a da će se predmetni spis dostaviti izvršnom odjeljenju tog suda. Apelantov punomoćnik je na zapisnik izjavio da ne traži pismeni otpravak rješenja te da se odriče prava na žalbu.

Izvršni postupak

9. Apelant je 15. oktobra 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv Centra u kojem je naveo hronologiju parničnog postupka, te predložio da sud, s obzirom da je Centar apelantu isplaćivao na ime dodatka za pomoć i njegu od strane drugog lica iznose manje od utvrđenih, donese rješenje o izvršenju na novčanim sredstvima izvršenika koji se vode kod banaka a radi namirenja novčane tražbine apelanta

10. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj: 033-0-I-07-001684 od 1. decembra 2007. godine, donesenog na osnovu izvršnih isprava –rješenja izvršenika od 11. marta 2002. godine, 30. decembra 2002. godine, te 5. novembra 2004. godine, određeno je izvršenje protiv izvršenika, koji je obavezan da apelantu kao tražiocu izvršenja izmiri dug od 1.864,00 KM na ime glavnog potraživanja i 934,00 KM na ime troškova izvršnog postupka, zapljenom novčanih sredstava na transakcijskom računu izvršenika.

11. Rješavajući po prigovoru Centra kao izvršenika, Općinski sud je donio rješenje broj: 33-0-I-

000979 07 I od 19. februara 2008. godine kojim je,u tački jedan izreke, djelomično usvojio prigovor tako da je izvršni postupak u pogledu potraživanja za period od 1. maja do 31. avgusta 2002. godine u iznosu od po 45,00 KM, zatim potraživanja za period od 1. septembra do 31. decembra 2002. godine preko iznosa od 89,00 KM te potraživanja za period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine, preko iznosa od po 50,00 KM kao i u pogledu traženih kamata, obustavio i ukinuo sve provedene izvršne radnje. U preostalom dijelu, u tački dva izreke rješenja, prigovor izvršenika je odbijen kao neosnovan, te je izvršni postupak nastavljen radi naplate potraživanja za septembar, oktobar, novembar i decembra 2002. godine u iznosu od po 89,00 KM (ukupno 356,00 KM), aplate potraživanja za oktobar, novembar i decembra 2003. godine u iznosu od po 50,00 KM (ukupno 150,00 KM), uz naknadu troškova izvršnog postupka.

12. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je prigovor izvršenika djelimično osnovan u pogledu postavljenog potraživanja za period od 1. maja do 31. avgusta 2002. godine jer je uvidom u izvršni spis, te spis broj Mal 186/05-K utvrdio da je osnov za navedeno potraživanje rješenje izvršenika broj 06-533-1187/01 od 30. decembra 2002. godine kojim je izmjenjeno rješenje od 11. marte 2002. godine tako da je istim utvrđeno da novčana naknada za apelanta po osnovu prava na novčanu naknadu za pomoć i njegu od strane drugog lica umjesto 134,00 KM iznosi 89,00 KM mjesečno počev od 1. maja 2002. godine pa nadalje. Općinski sud je također utvrdio da je osnovan prigovor izvršenika u pogledu postavljenog potraživanja razlike između isplaćenog iznosa od 50,00 KM i iznosa od 134,00 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine jer je osnov za navedeno potraživanje rješenje izvršenika od 5. novembra 2004. godine kojim je izmjenjeno rješenje od 30. decembra 2002. godine u dijelu mjesečne novčane naknade tako da je istim utvrđeno da mjesečni iznos novčane naknade za apelanta umjesto 89,00 KM iznosi 50,00 KM počev od 1. januara 2003. godine. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na potraživanje razlike u iznosu od po 45,00 KM za period od 1. maja do 31. avgusta 2002. godine, te razlike između uplaćenih iznosa po 50, 00 KM i iznosa od 134, 00 KM za period od 1. januara do 31. decembra 2003. godine jer je osnov za ovo potraživanje rješenje izvršenika od 5. novembra 2004. godine kao zadnje važeće rješenje za navedeni period.

13. Nadalje, budući da izvršenik nije osporio apelantovo potraživanje za oktobar, novembar i decembar 2002. godine u iznosu od po 89,00 KM, te potraživanje za oktobar, novembar i decembar 2002. godine u iznosu od po 50,00 KM, Općinski sud je zaključio da se izvršni postupak nastavlja radi naplate potraživanja za navedeni vremenski period i u iznosu kako je pobliže navedeno u tački dva izreke rješenja.

14. Općinski sud je također naveo da nije osnovan ni prigovor izvršenika o zastari potraživanja novčane naknade za septembar 2002. godine, s obzirom da je u spis uložen dokument iz kojeg proizlazi da će neizmirene obaveze izvršenika po navedenom osnovu, a po prijedlogu Skupštine i Vlade Tuzlanskog Kantona svim korisnicima biti izmirene u periodu od 2006. godine do 2008. godine. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da navedenu izjavu Skupštine i Vlade TK-a sud prihvaća kao priznanje duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, a što po mišljenju suda za posljedicu ima prekid zastare potraživanja.

15. Pored toga Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov zahtjev za kamate jer je predmetni izvršni postupak pokrenut na osnovu rješenja izvršenika koja u svojoj izreci ne sadrže mogućnost naplate kamata, po mišljenju suda, apelant nemože tražiti više nego što je određeno predmetnom izvršnom ispravom.

16. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio rješenje broj: 33-0-I-000979 08 Gž od 28. maja 2008. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Također, Kantonalni sud je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neprihvatljivi i suprotni stanju spisa apelantovi žalbeni prigovori da apelant nije tražio isplatu po rješenju izvršenika od 5. novembra 2004. godine, te da ga ni sam izvršenik nije imao u vidu u svom prigovoru. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da prema sadržini činjeničnih navoda prijedloga za izvršenje, kao i petita samog zahtjeva proizilazi da je apelant imao u vidu i rješenje izvršenika broj 06-533-1187/01 od 5. novembra 2004. godine, kao izvršnu ispravu, jer je tražio da mu se naknadi razlika između isplaćenog iznosa od 50,00 KM koji je utvrđen tim rješenjem i iznosa od 134,00 KM tj. po 84,00 KM za period od januara do septembra 2003. godine, kao i pune iznose od 134,00 KM za oktobar, novembar i decembar 2003. godine. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je tim rješenjem apelantu utvrđen iznos naknade za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 50,00 KM mjesečno za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, koje iznose izvršenik u svom prigovoru na rješenje o izvršenju nije osporio, nego naprotiv priznao dug u spornom iznosu.

17. Kantonalni sud je, suprotno navodima žalbe, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da se u smislu odredbe člana 22. ZIP-a, izvršenje na temelju izvršne isprave, određuje samo u okviru sadržaja koji je utvrđen izvršnom ispravom. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, da apelant nemože tržiti kamatu u izvršnom postupku, a budući da izreka rješenja izvršenika na osnovu kojih je određeno izvršenje ne sadrže kamatu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 36. stav 1. i 38. stav 1. ZIP-a jasno propisano da u prijedlogu za izvršenje između ostalog moraju biti naznačeni izvršna isprava, obaveza izvršenika, te da ta obaveza mora proizilaziti iz navedene izvršne isprave.

18. Kantonalni sud je, također naveo da je odredbom člana 16. ZIP-a, regulisano pitanje određevanja troškova izvršnog postupka, te da je između ostalog stavom 6. tog člana propisano da se zahtjev za naknadu troškova podnosi najkasnije u roku od petnaest dana od dana završetka postupka. Također je navedeno da u smislu odredbe stava 7. navedenog člana o troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i da se u tom postupku na prijedlog stranke određuje izvršenje radi njihovog ostvarivanja. Budući da je u stavu II izreke prvostepenog rješenja odlučeno da se izvršni postupak nastavlja između ostalog i radi naplate troškova izvršnog postupka, Kantonalni sud je zaključio da odluka prvostepenog suda da će se u smislu odredbe člana 16. ZIP-a o dodatnim troškovima izvršnog postupka odlučiti posebnim rješenjem, nije od uticajana pravilnost i zakonitost ožalbenog rješenja, te je zaključeno da je žalbeni prigovor u tom dijelu neprihvatljiv.

19. Na kraju Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, te je primjenom odredbe člana 235. tačka 2. ZPP-a prvostepeno rješenje potvrdio kao pravilno i zakonito. Odluku o troškovima žalbenog postupka, Kantonalni sud je temeljio na odredbi člana 397. stav 1. ZPP-a.

20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je naveo hronologiju događaja u predmetnom postupku, ističući pri tome da su mu navedena prava porijeđena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene pozitivnih propisa. Također smatra da nije imao suđenje u razumnom roku, jer se „predmetni spor po sili zakona ima smatrati hitnim“. Pored toga, smatra da mu je „na posredan način onemogućen i pristup sudu jer „za sva potraživanja koja je tražio u prijedlogu za izvršenje nije dobio sudsku zaštitu“. S tim u vezi, apelant je naveo da su obrazloženja osporenih odluka data samo „formalno, a ne i suštinski“, te smatra da mu je na taj način onemogućeno i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek. Razlog tome vidi u „pristrasnosti protivnoj strani u postupku od strane oba suda“. Stoga, apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da su povrijeđena njegova navedena prava, te da ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant je također „zbog povrede navedenih prava“ zatražio i novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 KM.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. U odnosu na navode apelanta da nije imao pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant 7. oktobra 2005. godine tužbom pokrenuo parnični postupak koji je obustavljen rješenjem Općinskog suda broj Mal-135/05-K-od 24. septembra 2007. godine protiv kojeg apelant nije izjavljivao žalbu (odrekao se prava na žalbu), čime je predmetni postupak pravomoćno okončan. Stoga Ustavni sud ističe da, imajući u vidu da je apelant kao osporene odluke izričito označio odluke donesene u izvršnom postupku, suprotno navodima apelanta, u ovom apelacionom postupku neće, niti može zbog procesnih nedostatak (rok odnosno neiscrpljivanje pravnih lijekova), cijeniti kao relevantan period pri ocjeni dužine predmetnog izvršnog postupka period trajanja prethodnog parničnog postupka. S druge strane posmatrajući dužinu predmetnog izvršnog postupka Ustavni sud zapaža da je apelant, postupajući u smislu odredbe člana 36 ZIP-a, 15. oktobra 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje, da je Općinski sud je 1. decembra 2007. godine donio rješenje o izvršenju a zatim 19. februara 2008. godine donio rješenje o prigovoru izvršenika. Dakle postupak pred prvostepenim sudom je okončan u roku od četiri mjeseca. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud o žalbi apelanta izjavljnoj protiv rješenja od 19. februara 2008. godine, a koja je predata 3. marta 2008. godine, odlučio u roku od 2 mjeseca i 25 dana. S obzirom na činjenicu da je predmetni izvršni postupak trajao nepunih osam mjeseci, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

24. U pogledu apelantovih navoda da mu je „na posredan način onemogućen i pristup sudu, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o povredi prava pristupa sudu, jer promatrajući postupak u cijelini, proizilazi da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje ovog ustavom zaštićenog prava, s obzirom da se o njegovom prijedlogu za izvršenje raspravljalo na dvije sudske instance te da su sudovi na osnovu provedenih dokaza, dali potpuna i jasna obrazloženja svojih odluka.

25. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi bili „pristrasni protivnoj strani u postupku“, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant osim isticanja da su „sudovi bili pristrasni protivnoj strani u postupku“ nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da su sudovi koji su odlučivali o apelantovo prijedlogu za izvršenje i žalbi bili pristrasni.

26. U pogledu navoda apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

27. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

28. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u izvršnom postupku. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u izvršnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

29. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/08 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio