Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2473/08 (PTP «KOLUMBO» Banja Luka)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2473/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2473/08, rješavajući apelaciju PTP „Kolumbo“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PTP “Kolumbo” Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 875 od 23. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Pž-316/04 od 27. marta 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj PS-1259/2001 od 24. novembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. PTP «KOLUMBO» Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 14. augusta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-

000 875 od 23. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-316/04 od 27. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-1259/2001 od 24. novembra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu izvršenja presude Osnovnog suda broj PS-1259/2001 od 24. novembra 2003. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 2473/08 od 28. oktobra 2008. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj PS-1259/2001 od 24. novembra 2003. godine obavezan je apelant da tužitelju «Hypo Alpe Adria Bank» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati dug po osnovu Ugovora o kreditu broj 02-01-577-19758/2000 od 10. novembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), kreditna partija broj 6033-5-01866 u iznosu od 32.268,43 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 12. februara 2001. godine, kao dana padanja u docnju u isplati kredita, pa do isplate te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 KM. Pored toga, navedenom presudom je odbijen tužiteljev zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu ugovorene zatezne kamate. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili Ugovor na osnovu kojeg je apelant od tužitelja dobio kredit u visini od 70.000,00 KM uz ugovorenu mjesečnu kamatu od 17%, te zakonsku zateznu kamatu u visini od 26% godišnje u slučaju zadocnjenja u vraćanju kredita. Navedeno je da je nespornim utvrđeno da je tužitelj od iznosa kredita plasirao apelantu iznos od 30.382,12 KM; da je tužitelj internim nalogom na ime provizije prenio na svoj račun iznos od 784,00 KM, te da je internim nalogom na svoj račun prenio i iznos od 38.833,88 KM radi isplate obaveze apelanta po osnovu ugovora o investicionom kreditu koji je ranije zaključen između apelanta i tužitelja.

4. Osnovni sud je naveo da je apelant u toku postupka istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za vođenje spora koji prigovor je Osnovni sud ocijenio neosnovanim navodeći da tužiteljeva aktivna legitimacija u konkretnoj stvari proističe iz čl. 1065. i 1068. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/98 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04- u daljnjem tekstu: ZOO) kao i iz odredaba predmetnog Ugovora. Prema obrazloženju Osnovnog suda u toku dokaznog postupka, posebno finansijskih vještačenja, utvrđeno je da je apelant podigao kredit od tužitelja u navedenom iznosu sa rokom otplate od 90 dana tako da je kredit dospio na vraćanje 12. februara 2001. godine, te da je tužitelj odmah po odobrenju predmetnog kredita na svoj račun prebacio iznos od 38.833,88 KM radi izmirenja apelantove obaveze o dugoročnom investicionom kreditu broj 031/2000-30 od 10. jula 2000. godine i na taj način izvršio prebijanje dospjelih obaveza iz investicionog kredita shodno članu 6. Ugovora. U saglasnosti sa navedenim članom ugovora tužitelj je, prema obrazloženju Osnovnog suda, izvršio i prebacivanje iznosa od 784,00 KM na ime provizije te ostavio apelantu na korištenje iznos od 30.382,12 KM uvećan i za iznos od 784,00 KM na ime obustavljene provizije čime je apelantu stavio na raspolaganje ukupan iznos od 31.166,12 KM. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da je na navedeni iznos obračunata ugovorena kamata u procentu od 17% mjesečno (na koju tužitelj ima pravo na osnovu člana 399. ZOO i člana 7. Ugovora) koja je sa danom dospjeća 12. februara 2001. godine iznosila 1.102,31 KM tako da dug po osnovu kredita uvećan za ugovorenu kamatu iznosi 32.268,43 KM a kamata je obračunata za vremenski period od dana stavljanja na raspolaganje kreditnih sredstava- 14. novembra 2000. godine do isteka roka za isplatu kredita - 12. februara 2001. godine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu na navedeni dugovani iznos i to za period od 12. februara 2001. godine do 31. maja 2001. godine u visini od 25% godišnje, a za period do 22. jula 2003. godine kao dana izrade nalaza po stopi od 26% godišnje tako da ukupan dug apelanta, prema nalazu vještaka, iznosi 47.554,68 KM. Međutim, Osnovni sud je naveo da prihvata nalaz vještaka u dijelu u kojem je utvrđen glavni dug i obračunata ugovorena kamata sa 12. februarom 2001. godine (dan padanja u docnju u isplati kredita) i to u iznosu od 32.268,43 KM uz obrazloženje da će „zakonsku zateznu kamatu obračunati poslovna banka prilikom izvršenja presude prema saveznom zakonu o visini stope zatezne kamate za period od 12. februara 2001. godine do 19. maja 2001. godine a od tog dana do isplate u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate Republike Srpske“.

5. Osnovni sud je naveo da svoju odluku vezanu za iznos duga zasniva na članu 1065. ZOO kojim je propisano da se ugovorom o kreditu banka obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati na vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Navedeno je da je , odluka o plaćanju zakonske zatezne kamate zasnovana na članu 277. stav 1. ZOO kojim je propisano da „dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.“ Kako iz zakonskih odredbi proizlazi da stranke ugovorom mogu dogovoriti visinu stope ugovorene kamate ali ne i zakonske zatezne kamate budući da se ista određuje zakonom, Osnovni sud nije prihvatio nalaz vještaka u dijelu koji se odnosio na obračun zateznih kamata jer se, prema obrazloženju Osnovnog suda, vještak upustio u utvrđivanje činjenica koje nisu predmet ugovora. Nadalje sud je obrazložio da je u ostalom dijelu prihvatio nalaz vještaka jer je urađen u skladu sa pravilima struke na osnovu rapoložive dokumentacije. Iz istih razloga Osnovni sud je naveo da nije prihvatio prigovor apelanta da nalaz nije tačan u pogledu eventualne otplate dijela duga u iznosu od 27.360,00 KM jer je u dva navrata rješenjem o vještačenju obavezao stranke da dostave rapoloživu dokumentaciju vezanu za sporni odnos ali da apelant nije prezentirao sudu dokaz da je izmirio dio duga u navedenom iznosu po kreditu koji je predmet spora. Osnovni sud je naveo da nije prihvatio niti prigovor apelanta koji se odnosio na postojanje prestanka obaveze vraćanja kredita u smislu člana 15. Zakona o početnom bilansu stanja u bankama. Imajući u vidu sve navedeno Osnovi sud je riješio kao u dispozitivu predmetne presude.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj PŽ-

316/04 od 27. marta 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo jer apelant, kod činjenice da ima više kreditnih obaveza prema tužitelju, nije pružio sudu niti jedan dokaz da je uplaćeni iznos od 27.360,00 KM uplaćen na ime predmetnog kredita; da je tužitelj - ranije „Kristal banka“, izvršio vlasničku transformaciju, što je potvrdio i apelant u žalbi, te da je samim tim okončan postupak privatizacije tužitelja pa je time i državni kapital koji je bio na privremenom upravljanju do okončanja postupka privatizacije, ponovo vraćen tužitelju. Navedeno je da iz toga proizilazi aktivna legitimacija tužitelja u ovom sporu, te da u postupku izrade početnog bilansa stanja banke u pasivu banke ulaze i potraživanja banke po osnovu kredita koja je odobrila preduzećima, pa i potraživanja po predmetnom kreditu. Pored toga navedeno je da se predmetni Ugovor ne može smatrati zelenaškim jer je zaključen u skladu sa odredbama ZOO i pravilima poslovanja banke koja se javno objavljuju i svima su dostupna isto kao i uvjeti banke pod kojima plasira novčana sredstva korisnicima, pa je apelant potpisivanjem ugovora znao za uvjete pod kojima je kredit dobio.

7. Nadalje, Okružni sud je obrazložio da je iz dokaza koje je uz žalbu dostavio apelant nejasno na ime otplate kojeg kredita su sa računa apelant skinuta sredstava u iznosu od 27.360,00 KM (jer je nesporno da apelant kod tužitelja ima više zaključenih ugovora o kreditima) o kojem iznosu i uplati se vještak finansijske struke decidno izjasnio u svom nalazu budući da je uplata navedenih sredstva izvršena 15 dana prije nego je vještačenje vršeno. Naime, prema obrazloženju Okružnog suda apelant „shodno odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku nije pružio sudu niti jedan dokaz, kod činjenice da ima više kreditnih obaveza, da je navedeni iznos uplaćen na ime otplate predmetnog kredita, te ponovno isticanje ove činjenice u žalbi nema uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda, a posebno imajući u vidu činjenicu da je vještačenje vršeno na osnovu kompletne dokumentacije tužitelja u prostorijama tužitelja u kojoj nije konstatovano da se ova uplata odnosi na predmetni kredit. Stoga i u ovom dijelu žalba tuženog nije osnovana.“

8. Apelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-000 875 od 23. maja 2008. godine odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je osporena presuda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da nema nedostataka na koje je ukazivala revizija apelanta, kao niti nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je, između ostalog, obrazložio da nije osnovan apelantov revizioni prigovor kojim se osporava aktivna legitimacija tužitelja u postupku. Naime, Vrhovni sud je naveo da su postupak prodaje i prenosa državnog kapitala u bankama u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica -privatizacija banaka - regulisani odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama i odredbama Zakona o početnom bilansu stanja u postupu privatizacije državnog kapitala u bankama i da taj postupak provodi Ministartstvo finansija koje za svoj rad odgovara Vladi RS te da su akti Ministarstva i Vlade koji su doneseni u postupku privatizacije konačni i protiv njih se može pokrenuti upravni spor iz čega proizlazi da se u parničnom postupku ne mogu preispitivati odluke donesene u postupku privatizacije i analizirati šta je u tom postupku privatizovano - koja pojedinačna potraživanja i obaveze.

9. Prema navodima Vrhovnog suda „to je, naime, bio predmet raspravljanja i utvrđenja u upravnom postupku pri izradi početnog bilansa stanja sa podbilansima (pasivnim, neutralnim i aktivnim) na osnovu čega je izvršena privatizacija, za 1 euro, kako ističe tuženi, koja cijena međutim, ne isključuje obavezu tuženog da vrati sredstva dobijena po osnovu kredita. Osim toga tuženi nije preduzeće iz člana 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 24/98 do 109/05) jer se radi o privatnom preduzeću u kojem nema državnog kapitala, pa potraživanje u odnosu na njega nije, u smislu odredbe člana 6. tačka 9. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u bankama, iskazano u pasivnom podbilansu banke niti otpisano na teret kapitala banke (član 14.istog zakona) što bi, eventualno, uticalo na vrijednost odnosno cijenu otkupa državnog kapitala u postupku privatizacije. Slijedom izloženog, cijena postignuta u postupku privatizacije, nije od uticaja na aktivnu legitimaciju tužitelja, kako pogrešno tvrdi revident.“ Vrhovni sud je, također, obrazložio i da apelant nije u toku postupka dokazao da je uplata iznosa od 27.360,00 KM, o čemu se izjasnio i vještak finansijske struke, izvršena na ime otplate spornog kredita jer apelant ima više neizmirenih obaveza prema tužitelju po ranije podignutim kreditima te je sud istakao da ovaj navod predstavlja prigovor pravilno utvrđenom činjeničnom stanju što nije relevantan revizijski razlog s obzirom na odredbu člana 240. stav 2. ZPP-a.

10. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, prema navodima apelanta sudovi nisu savjesno cijenili dokaze i činjenice utvrđene u postupku pa su shodno tome pogrešno primijenili materijalno pravo te nisu dovoljno obrazložili donesene odluke koje su paušalne. Povredu navedenih prava apelant vidi i u tome što se tuženi prema njemu ponašao lihvarski i u ugovoru naveo zateznu kamatu od 26% čime je sam ugovor pravno ništav. Osim toga, apelant predlaže da Ustavni sud zatraži od Osnovnog suda da mu dostavi predmet broj 11 71 Ps 000 164 06 Ps u kojem se pred tim sudom vodi postupak povodom apelantove tužbe protiv tuženog radi nezakonitog izvršenja a radi cjelovitog sagledavanja ukupne problematike jer se radi o nepravilnostima koje impliciraju nove tužbe. Prema apelantovom navodu ta tužba se zasniva na nalazima vještaka finansijske struke koje je apelant dostavio uz apelaciju te posebno moli Ustavni sud da usmjeri pažnju prema stranicama nalaza koje pobliže navodi u apelaciji i koje je označio markerom a u kojima se uočava niz nepravilnosti u načinu rada i odlučivanja povodom postupanja tuženog prema svojim klijentima i akcionarima.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi apelantovih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne i jasne razloge zašto su djelimično udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja odnosno zašto je apelant obavezan na plaćanje spornog iznosa tuženom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi, suprotno apelacionim navodima, izvršili ocjenu provedenih dokaza te da su utvrdili da apelant u toku cijelog postupka nije uspio dokazati da je iznos od 27.360,00 KM plaćen tuženom na ime dugovanja po spornom kreditu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2473/08 (PTP «KOLUMBO» Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio