Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2491/08 (S. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2491/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2491/08, rješavajući apelaciju Slavka Panića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Panića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000853 od 23. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj I-
5632/02 od 12. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Panić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trna, kojeg zastupa Svetozar V. Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000853 od 23. juna 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-5632/02 od 12. februara 2008. godine.
2. Sudskim poravnanjem zaključenim 28. jula 1999. godine kod Osnovnog suda u predmetu broj P-22/95 obavezana je tužena mld. V.P., zastupana po majci i zakonskoj zastupnici S.V. koja je u postupku imala punomoćnika (advokata), da isplati apelantu iznos od 40.000,00 DEM na način što će nakon zaključenog poravnanja pokrenuti odgovarajući postupak za prodaju nekretnina upisanih u Pl.br.1064 KO Trn (pribavljanje saglasnosti Centra za socijalni rad Opštine Laktaši, ponude o pravu preče kupnje od Opštine, oglašavanje prodaje i dr.) te navedeni iznos isplatiti apelantu istog dana kada primi kupoprodajnu cijenu, a u protivnom od tog dana teku zakonske zatezne kamate.
3. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-5632/02 od 24. jula 2003. godine, po prijedlogu apelanta kao tražioca izvršenja protiv mld. V.P. (u daljnjem tekstu: izvršenik) određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave - sudskog poravnanja zaključenog 28. jula 1999. godine, radi naplate duga u iznosu od 40.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Odlučujući o prigovoru izvršenika protiv navedenog rješenja Osnovni sud je donio rješenje broj I-5632/02 od 12. februara 2008. godine kojim je usvojio prigovor, obustavio izvršenje u konkretnoj izvršnoj stvari i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. Istim rješenjem je odlučeno da će se o zahtjevima za naknadu troškova konkretnog izvršnog postupka odlučiti po pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je punomoćnik izvršenika dostavio dokaz sudu da je uplatio iznos od 40.000,00 KM na depozit suda, koji iznos predstavlja izvršenje obaveze po sudskom poravnanju, te je sud zaključio da je izvršenik postupio po pravosnažnoj i izvršnoj sudskoj odluci na osnovu koje je predloženo izvršenje u konkretnoj izvršnoj stvari. U vezi sa zahtjevom apelanta kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata po osnovu sudskog poravnanja Osnovni sud je zaključio da navedeno sudsko poravnanje kao izvršna isprava nije podobno za izvršenje. Naime, pomenutim sudskim poravnanjem nije na jasan način određeno od kada teku zakonske zatezne kamate, a sud u smislu odredbe člana 28. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) nije ovlašten da određuje od kada teku kamate na glavni dug odnosno, da u tom dijelu mijenja ili dopunjuje izvršnu ispravu. Nadalje, sud navodi da je isplata zakonskih zateznih kamata određena predmetnim sudskim poravnanjem od momenta kada izvršenik proda nekretnine opisane u sudskom poravnanju i kada primi kupoprodajnu cijenu. S obzirom da pomenute nekretnine nisu prodate, iz razloga što je Centar za socijalni rad Laktaši svojim aktom broj 05-542-231/99 od 27. augusta 1999. godine odbio dati saglasnost za prodaju nekretnina, to se ne može obavezati izvršenik da isplati apelantu zakonske zatezne kamate određene predmetnim sudskim poravnanjem. Sud je na kraju istakao da je predmetno sudsko poravnanje zaključeno bez učešća nadležnog Centra za socijalni rad, te da je nadležni sud bio dužan da u skladu sa članom 287. Porodičnog zakona obavijesti Centar za socijalni rad da učestvuje u parničnom postupku koji je prethodio zaključenju sudskog poravnanja. Na osnovu navedenog Osnovni sud je u skladu sa članom 49. stav 2. a u vezi sa članom 64. ZIP-a odlučio kao u izreci rješenja.
5. Odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio rješenje broj 011-
0-Gž-08-000853 od 23. juna 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da, suprotno žalbenim tvrdnjama apelanta, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 10. stav 2. ZIP-a. Okružni sud ističe da je rješenje o izvršenju po prvi put dostavljeno punomoćniku izvršenika 19. jula 2007. godine, navodeći da je sud prije izvršnosti rješenja o izvršenju proveo određene izvršne radnje (utvrđena vrijednost nekretnina, donesen zaključak o prodaji) koje nemaju uticaja na pravilnost postupka u pogledu dostavljanja. Nadalje se navodi da se prijedlog apelanta za izvršenje temelji na izvršnoj ispravi (predmetnom sudskom poravnanju) pa se u pogledu izvršnosti i podobnosti predmetne izvršne isprave suprotno tvrdnji apelanta primjenjuju odredbe čl. 26. i 27. u vezi sa članom 23. stav 1. ZIP-a. Dakle, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 28. ZIP-a iz razloga što izvršna isprava u dijelu koji se odnosi na kamatu nije podobna za izvršenje, s obzirom da u istoj nije određeno od kada teku zakonske zatezne kamate. U obrazloženju se dalje navodi da iz spisa proizilazi da je treće lice izvršilo obavezu izvršenika u pogledu glavnog potraživanja iz izvršne isprave odnosno, da je apelantu namiren iznos od 40.000,00 KM, te je shodno navedenom postupak izvršenja koji se odnosi na naplatu duga u iznosu od 40.000,00 KM valjalo obustaviti primjenom odredbe člana 63. stav 2. ZIP-a. Također, Okružni sud je zaključio da je ispravna odluka prvostepenog suda u pogledu troškova parničnog postupka odnosno, da nema smetnje da sud donese posebnu odluku kojom će odlučiti o troškovima konkretnog postupka izvršenja u skladu sa odredbom člana 16. stav 6. ZIP-a. Na kraju, sud je istakao da žalba ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke kao i da tokom postupka nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Na osnovu navedenog Okružni sud je primjenom odredbi člana 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant analizira osporene odluke redovnih sudova i naglašava da sudovi nisu pravilno primijenili procesne propise. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju dospjelost potraživanja prema predmetnom sudskom poravnanju utvrđena nemogućnošću prodaje nekretnina odnosno, 27. augusta 1999. godine kada je aktom Centra za socijalni rad Laktaši spriječena mirna prodaja nekretnina i namirenje vjerovnika. Nadalje apelant ističe da je prvostepeni sud, ukoliko je smatrao da potraživanje glavnice i kamate još nije dospjelo, trebao prekinuti izvršni postupak i uputiti apelanta da u smislu odredbi člana 26. ZIP-a utvrđuje dospjelost svojih potraživanja u parničnom postupku. Analizom osporenih odluka apelant zaključuje da se redovni sudovi nisu bavili pitanjem dospjelosti potraživanja iz sudskog poravnanja već su se bavili podobnošću izvršne isprave u pogledu toka zakonskih zateznih kamata, te da su sudovi zaključili da je njegovo potraživanje dospjelo ali da ne prihvataju njegovo pravo na zakonsku zateznu kamatu. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili odredbu člana 27. ZIP-a čime su povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, preinači osporeno rješenje Okružnog suda i utvrdi da apelant na isplaćeni glavni dug od 40.000,00 KM ima pravo na zakonsku zateznu kamatu koja se računa od 28. augusta 1999. godine do isplate, te da se u ovom dijelu predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak radi prinudne naplate određene kamate, ili da obje osporene odluke ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju, da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović