Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/08 („D.I.“ d.o.o.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2549/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2549/08, rješavajući apelaciju „D.I“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „D.I.“ d.o.o. Brčko podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097- 0-Rev-07-000028 od 4. jula 2008. godine i broj 097-0-Gž-06-000345 od 12. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „D.I.“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ž.M. pravni zastupnik preduzeća, podnio je 20. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-07-000028 od 4. jula 2008. godine i presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000345 od 12. jula 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.402/05-I od 9. juna 2006. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev J.S. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da joj apelant na ime zakonske zatezne kamate isplati iznose pobliže navedene u presudi sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelant kao nositelj udruživanja i tužiteljica kao udružiteljica sredstava 20. juna 2003. godine zaključili Ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnih prostora u sklopu poslovnog objekta „Centar“ u Brčkom broj 35-06/03 (prostor u površini od 25m2, sa generalijama kao u presudi) i broj 34-06/03 (prostor u površini od 22m2, sa generalijama kao u presudi). Prama navedenim ugovorima apelant je bio obavezan izgraditi predmetne poslovne prostore i predati ih u etažno vlasništvo, posjed i slobodno raspolaganje tužiteljici do 20. maja 2004. godine kao roka određenog u članu 6. navedenih Ugovora. Ugovorima se tužiteljica obavezala da apelantu za izgradnju poslovnog prostora od 25m2 isplati iznos od 150.000,00 KM ili 75.000,00 eura, a za proslovni prostor od 22m2 iznos od 132.000,00 KM ili 66.000,00 eura prema dinamici pobliže navedenoj u presudi. Navedeno je da je tužiteljica u skladu sa predviđenom dinamikom apelantu izvršila uplatu ukupnog iznosa od 100.000,00 eura. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant kao nositelj udruživanja novčanih sredstva preduzeo korake na izgradnji pomenutog stambeno-poslovnog prostora ali da je do realizacije ugovora sa tužiteljicom došlo sa zakašnjenjem jer je rok za izgradnju oba poslovna prostora prekoračen. Utvrđeno je i da je, s tim u vezi, „tužiteljica podneskom od 30. decembra 2004. godine obavijestila zakonskog zastupnika apelanta o primjedbama koje se tiču dimenzija i smještaja lokala koje je planirala kupiti od apelanta.“ Tužiteljica je zatražila da se ponište sačinjeni ugovori i sačine novi kojima bi se precizirale drugačije cijene poslovnih prostora i uračunalo vrijeme za koje je apelant raspolagao i radio sa njenim novcem te navela da će, ukoliko apelant to ne prihvati, sudskim putem tražiti raskid ugovora i povrat uloženog novca uz zakonsku kamatu.

3. Nakon toga, prema utvrđenju Osnovnog suda, „zaključen je 1. aprila 2005. godine Sporazum o raskidu dva ugovor o kupovini predmetnih poslovnih prostora u kojem je utvrđeno da obje ugovorne strane (tužiteljica i apelant) sporazumno pristupaju raskidu ugovora i apelant prihvata da uplaćeni novac u ukupnom iznosu od 100.000,00 eura vrati u dvije rate u iznosu od po 50.000,00 eura od kojih će jedna rata biti isplaćena 1. aprila 2005. godine a druga u maju 2005. godine.“ Osnovni sud je utvrdio i da je apelant u cjelosti izvršio svoju obavezu povrata uplaćenih sredstava i to u dvije rate 1. aprila 2005. godine i 5. aprila 2005. godine dakle prije ugovorenog roka.

4. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je članom 277. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89-u daljnjem tekstu: ZOO) koji je preuzet kao propis Bosne i Hercegovine propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom a da je u konkretnom slučaju apelant bio u obavezi da izgradi dva poslovna prostora i preda ih u posjed i vlasništvo tužiteljici iz čega proizlazi da apelantova obaveza nije bila novčane prirode već isključivo stvarno-pravne prirode. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da ne postoji zakonski osnov za primjenu navedenog člana ZOO da se apelant obaveže da tužiteljici isplati zakonsku zateznu kamatu na novčani iznos koji je ona uplatila apelantu a koji joj je vraćen na osnovu sporazuma i raskida njihove poslovne saradnje odnosno nakon njenog zahtjeva da joj se taj novac vrati. Osnovni sud je naveo i da „osim toga, a što ni tužiteljica ne spori, tuženi je sa zakašnjenjem i uz odstupanja u vezi sa površinom i smještajem poslovnih prostora, ispunio svoju obavezu u pogledu izgradnje poslovnih prostora, zbog čega je tužiteljica, a nakon što se o svemu uvjerila uvidom u stanje na licu mjesta, zatražila rješenje i kako je bila nezadovoljna ponuđenim rješenjima, to je i iskoristila zakonsko pravo na raskid tih ugovora. Šteta koju smatra da je pretrpjela i zbog čega smatra da ima pravo na zakonsku zateznu kamatu, ni u kom slučaju se ne može nadoknaditi kroz zakonsku zateznu kamatu, nego kroz neki drugi zahtjev (za naknadu izgubljene dobiti i sl.).“ Osim toga, Osnovni sud je naveo i da tužiteljica i apelant nisu u ugovorima koje su međusobno zaključili ugovorili ni ugovornu kaznu ni ugovorne kamate, a pitanje eventualne isplate kamata nisu uredili ni Sporazumom o raskidu ugovora, pa je Osnovni sud zaključio da nije moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu tužiteljice te je isti u cjelosti odbio.

5. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Gž-06-000345 od 12. jula 2007. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiteljicin tužbeni zahtjev u cjelosti usvojio i obavezao apelanta da tužiteljici isplati zakonske zatezne kamate u iznosima pobliže navedenim u presudi a sve to uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Apelant je obavezan i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 KM. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i naveo da je, s tim u vezi, prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. Apelacioni sud je obrazložio da je, bez obzira što apelant i tužiteljica u zaključenim ugovorima o udruživanju sredstava a ni Sporazumom o raskidu tih ugovora nisu ugovorili plaćanje kamate, a obzirom da se tužiteljica zaključenim Sporazumom o raskidu tih ugovora nije odrekla prava zahtijevati zakonsku zateznu kamatu, tužiteljicin tužbeni zahtjev u cjelosti osnovan. Naime, Apelacioni sud je naveo da su članom 132. ZOO određeno dejstvo raskida ugovora pa da je između ostalog propisano i da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da se istoj vrati ono što je dala (stav 2.) pri čemu je strana koja vraća novac dužna platiti i zateznu kamatu od dana kada je novac primila (stav 5.). Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica isplatila apelantu na ime zaključenih ugovora ukupan iznos od 100.000,00 eura a kako je došlo do raskida tih ugovora i na osnovu Sporazuma je izvršen povrat navedenog novčanog iznosa tužiteljici, prema zaključku Apelcionog suda, apelant je obavezan tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu na vraćeni iznos u smislu odredbi člana 132. st. 2. i 5. ZOO zbog čega je ocijenio da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu koji je presudom broj 097-0-Rev-07-000028 od 4. jula 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Apelacioni sud je naveo da su neosnovani revizijski navodi koji se odnose na bitne povrede parničnog postupka u smislu da je drugostepeni sud u žalbenom postupku prvostepenu presudu preinačio primjenom odredbe člana 132. ZOO mada se u tužbi tužiteljica ne poziva na institut navedene zakonske odredbe materijalnog prava. Ovo stoga jer je, prema navodima Apelacionog suda, suprotno tvrdnjama iz revizije, tužiteljica putem punomoćnika izjavila žalbu protiv prvostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava navodeći da je već u opomeni pred tužbu tražila raskid ugovora i povrat uloženih sredstava uz zakonsku kamatu a da je sporazumom ugovor raskinut: Navedeno je da je sud kod istaknutog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava bio dužan da cijeni da li je prvostepeni sud primjenio odredbu materijalnog prava koju je trebao da primjeni na konkretan pravni odnos. Osim toga, apelacioni sud je naveo da je neosnovan i navod iz revizije da je pred drugostepenim sudom učinjena bitna povreda postupka samo zbog toga što se tužiteljica u žalbi nije pozvala na institut raskida ugovora iz člana 132. ZOO jer je u slučaju kada je žalba izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava dužnost suda bila da ispita učinke raskida ugovora kada stranke sporazumno to nisu uredile odnosno da li je u prvostepenom postupku pravilno primjenjena odredba materijalnog prava koja je trebala da se primjeni kada su stranke sporazumno raskinule ugovor o udruživanju sredstava.

7. Apelacioni su je u presudi obrazložio i da je u konkrentom sluačaju do sporazumnog raskida ugovora došlo zbog neispunjenja te da je pravilna ocjena drugostepenog suda da je apelant dužan platiti kamatu na iznos novca koji vraća iz razloga što kad dođe do raskida ugovora, strana koja po osnovu restitucije vraća novac dužna je platiti kamatu od dana kada je isplatu primila i bez obzira na to da li je odgovorna za neispunjenje. „Kako je u konkretnom slučaju došlo do raskida ugovora po kome se apelant obavezao vratiti primljeni novac njegova obaveza nije više bila predaja objekta već povrat novčanog iznosa usljed raskida ugovora u kom slučaju i nastupaju pravne posljedice iz člana 132. stav 5. ZOO kojim je propisano da strana koja vraća novac dužna je platiti i zateznu kamatu od dana kada je uplatu primila jer se zapravo taj novac držao bez osnova (odnosno osnov za sticanje je naknadno otpao).“ Iz svih navedenih razloga, Apelacioni sud je utvrdio da je neosnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer se isplata kamate traži ne više po osnovu ugovora o udruživanju sredstva već po osnovu zaključenog sporazuma o raskidu ugovora kojim se apelant „obavezao da vrati novac primljen za kupovinu lokala a po kome se tužiteljica nije odrekla prava na potraživanje kamate.“ Navedeno je i da su se stranke dogovorile da će sve detalje urediti sporazumno pri isplati druge rate koja je isplaćena ocu tužiteljice te da s tim u vezi tužiteljica i nije bila u mogućnosti da prilikom isplate potražuje kamatu ali je svoj zahtjev manifestovala opomenom pred tužbu. Imajući u vidu sve navedeno Apelacioni sud je odbio apelantovu reviziju.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni instituta neispunjenja ugovora jer sudovi prelaze preko činjenice da je u momentu kada je tužiteljica tražila da joj se vrate pare za sporne lokale taj poslovni prostor već imao obavljen tehnički prijem i da se tužiteljica mogla useliti u svoje poslovne prostore iz čega proizlazi da se ne radi o neispunjenju ugovora već o dobroj volji apelanta da tužiteljici izađe u susret naknadnim sporazumom. Apelant navodi i da su sredstva apelantice već bila plasirana u izgrađeni objekat a nisu nigdje postojala kao slobodna finansijska sredstva. Apelant smatra da je tužiteljica mogla insistirati i na nekom drugom institutu poznatom u pravu npr. da je mogla tražiti naknadu štete ili izmakle dobiti ukoliko je smatrala da je iz aranžmana sa apelantom oštećena a ne zatezne kamate kako joj je omogućio Apelacioni sud koji je, prema navodu apelanta, u toku cijelog postupka prema njemu postupao izrazito diskriminatorski. Prema apelantovim navodima za sve što je Apelacioni sud tvrdio u presudi nema materijalnih dokaza u spisu već da su sve to spekulacije i pretpostavke ovog suda da protumači i pokrene nekakav drugi proces u korist tužiteljice a nakon završetka obligacije između stranaka putem Sporazuma.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi apelantovih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je apelant obavezan na plaćanje zakonskih zateznih kamata tužiteljici, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa apelantovima navodima da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud primjećuje da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, niti se takav zaključak može izvesti iz činjenica konkretnog predmeta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2549/08 („D.I.“ d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio