Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2561/08 („AUTO SERVIS“)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Isplata duga
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2561/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2561/08, rješavajući apelaciju „AUTO SERVIS“Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AUTO SERVIS“ Sarajevo, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 650 Ps 014731 07 Pz od 1. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „AUTO SERVIS“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koji je u vlasništvu Zijaha Ismića, akojeg zastupa Avdo Škaljić advokat iz Sarajeva, podnio je 20. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 650 Ps 014731 07 Pz od 1. jula 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 014731 Ps 545/04 od 29. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev KJKP „Rad“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tružitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime glavnog duga isplati iznos od 3.414,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant vlasnikkorisnik poslovnog prostora u ulici Bulevar Meše Selimovića broj 49 ukupne poršine od 200 m2. Općinski sud je također utvrdio da je u septembru 1996. godine za navedeni poslovni prostor sastavljen zapisnika o utvrđivanju obveznika naknade za odvoz smeća koji je potpisan i ovjeren pečatom od strane apelanta kao obveznika i tužitelja kao davaoca usluge odvoza smeća. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz navedenog zapisnika proizlazi da se podaci iz tog zapisnika koriste kao osnova za utvrđivanje visine naknade za odvoz smeća. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da nije sporno da je tužitelj apelantu ispostavljao račune na ime odvoza smeća za period od 31. januara 1997. godine do 30 juna 1998. godine, te da je apelant navedene račune primao ali ih nije plaćao. Sud je također naveo da je apelant u toku postupka istakao da je u sporno vrijeme sam brinuo o odvozu smeća iz svoje radionice. S tim u vezi sud je naveo da je u odnosu na spornu činjenicu izvršenja obaveze odvoza smeća od strane tužitelja, proveo dokaz saslušanjem određenih svjedoka, te da ja na osnovu njihovih saglasnih izjava zaključio da u spornom periodu tužitelj nije odvozio apelantovo smeće, već da je sa odvozom smeća počeo tek krajem spornog perioda.

3. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da tužitelj u toku postupka nije dokazao da je za apelanta vršio uslugu odvoza smeća te je, primjenom odredaba člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o teretu dokazivanja, tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan i tužitelja obavezao da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 842,40 KM.

4. Kantonalni sud je, presudom broj 650 Ps 014731 07 Pz od 1. jula 2008. godine uvažio žalbu tužitelja pa je prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanta obavezao da tužitelju na ime glavnog duga isplatiti iznos od 3.414,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje te je zaključio da je prvostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Kantonalni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u septembru 1996. godine potpisao i ovjerio zapisnik o utvrđivanju obveznika naknade za odvoz smeća, što po mišljenju suda prema odredbama člana 57. Zakona o komunalnoj čistoći predstavlja relevantan dokaz da je tužitelj vršio ovu uslugu za apelanta u spornom periodu. Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa proizlazi da je tužitelj apelantu ispostavio račune radi plaćanja pružene usluge odvoza apelantovog smeća te da te račune apelant nije platio. Nadalje, Kantonalni sud je obrazložio da je odredbom člana 57. Zakona o komunalnoj čistoći propisano da je korisnik usluga odvoza smeća dužan platiti ove usluge osim ako komunalni inspektor zapisnički konstatuje da tužitelj navedenu uslugu ne vrši. Budući da apelant u prvostepenom postupku nije ponudio zapisnik komunalnog inspektora da tužitelj za apelanta nije vršio uslugu odvoza smeća, kao relevantnog dokaza u predmetnom postupku, a budući da je visina duga za izvršenu uslugu utvrđena u skladu sa odlukom nadležnog organa, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP žalbu tužitelja uvažio te preinačio prvostepenu presudu na način da je udovoljio tužbenom zahtjevu.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav. 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava, tj. Zakona o komunalnoj čistoći. Također, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza budući da je Kantonalni sud prihvatio kao primarni dokaz tužiteljev zapisnik o utvrđivanju obveznika za odvoz smeće dok je njegove dokaze u potunosti zanemario. Naime, apelant je navo da je u prvostepenom postupku proveo dokaze koji potvrđuju da je sam organizovao odvoz smeća, ali kako dalje navodi, „Sud ignorira predmetne dokaze dajući primat tužiteljevu zapisniku“. S tim u vezi apelant smatra da je takvim „pristupom ocjeni dokaza“ u drugostepenom postuku na njegovu štetu povrijeđeno „pravo na učinkovit pristup sudu“ kao i pravo na ravnopravnost stranaka jer po njegovom mišljenju između stranaka jer po mišljenju apelanta sud favorizira tužitelja kao javno preduzeće u odnosu na apelanta kao građanina pojedinca. Pored toga apelant smatra da ovakvim postupanjem Kantonalnog suda nije poštovan ni princip nepristrasnosti. Stoga, apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi da su povrijeđena njegova navedena prava, te da ukine osporenu odluku i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

10. U kontekstu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, te činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u žalbenom postupku uvažio žalbu tužitelja tako što je prvostepenu presudu preinačio i apelanta obavezao da tužitelju isplati 3.414,40 KM na ime duga zbog neplaćanja tužitelju usluge odvoza smeća. Razmatrajući navode apelanta da Kantonalni sud nije pravilno cijenio dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su i apelant i tužitelj imali mogućnost izvođenja dokaza. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju odluke pozvao na odredbu člana 57. Zakona o komunalnoj čistoći kojom je propisano da je „korisnik usluga odvoza smeća dužan platiti ove usluge osim ako komunalni inspektor zapisnikom konstatuje da tužitelj navedenu uslugu ne vrši“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocjenom provedenih dokaza zaključio da apelant nije uspio dokazati svoju tvrdnju da nije korisnik tužiteljeve usluge odvoza smeća jer u smislu odredbe člana 57 Zakona o komunalnoj čistoći nije ponudio zapisnik komunalnog inspektora u kojem se konstatuje da tužitelj ne pruža apelantu navedenu uslugu. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporene odluke u pogledu ocjene dokaza od strane Kantonalnog suda kako to apelant navodi, niti u činjenicama konkretnog predmeta ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak.

11. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud smatra da ti navodi ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na koje se apelant poziva, jer posmatrajući postupak u cjelini, proizlazi da apelant u ovom slučaju „nema opravdan zahtjev“da se poziva na kršenje ovog ustavom zaštićenog prava. Naime iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant imao pristup sudovima pune jurisdikcije na dvije instance, te da je Kantonalni sud ocjenom provedenih dokaza, dao potpuno i jasno obrazloženje zašto je uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu te u konačnici obavezao apelanta da tužitelju naknadi dug na ime odvoza smeća u spornom periodu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je povreda ovog segmenta prava na pravično suđenje moguća, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Nadalje, u vezi navoda apelanta o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka na bilo koji način prekršen, Naprotiv, apelant i ne spori da je imao priliku iznijeti dokaze jednako kao i suprotna strana, već se njegove tvrdnje o kršenju ovog principa također odnose na njegovo nezadovoljstvo donesenom odlukom, što ne pokreće pitanje kršenja prava na ravnopravnost strana u postupku kao dijela prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupanju na način kako to apelant tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani

13. U odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud bio „pristrasan protivnoj strani u postupku“, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant osim tvrdnje da je „Kantonalni sud bio pristrasan protivnoj strani u postupku“ nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu pristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi tužitelja bio pristrasan.

14. U odnosu na navode apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2561/08 („AUTO SERVIS“) | Sudska praksa | Aktio