Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2711/09 (S. K., iz Sarajeva, R. H., iz Sarajeva, M. K., iz Kaknja, N. P., iz Travnika)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2711/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2711/09, rješavajući apelacije Samira Karaosmanovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Samira Karaosmanovića, Rusmira Huseinovića, E.O., Mufida Kasapovića, Nenada Perića, Srećka Pavlovića, Ante Jozića, Nade Perić, Dragana Ćurića, Mehmeda Mrkonjića, Maria Andrića, Darinka Gelića, M.T., I.S. i D.Š., A.P. i Ignacija Matijevića podnesene protiv:

- Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002855 08 Rev od 4. augusta 2009. godine, presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-09-000344 od 25.

februara 2010. godine i 070-0-Rev-09-000805 od 13. aprila 2010.

godine;

- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 009-0-Gž-07- 0002013 od 16. jula 2009. godine, 009-0-Gž-08-000056 od 31. marta 2009. godine, 009-0-Gž-08-002377 od 15. decembra 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-002182 od 19. novembra 2009. godine, broj 009-0- Gž-08-001627 od 19. marta 2010. godine, broj 009-0-Gž-07-003153 od 20. novembra 2008. godine, 009-0-Gž-08-003084 od 14. maja 2010. godine, 009-0-Gž-08-003217 od 28. juna 2010. godine, 09 0 Rs 007794 08 Rsz od 28. oktobra 2010. godine, 09 0 Rs 007667 08 Rsz od 8. decembra 2010. godine, 65 0 Rs 042485 09 Rsz od 21. marta 2011. godine, 09 0 Rs 006484 08 Rsz od 16. februara 2011. godine, 65 0 Rs 045964 09 Rsz od 15. marta 2011. godine, 65 0 Rs 040763 09 Rsz od 15. marta 2011. godine, 09 0 Rs 007461 08 Rsz od 16.

februara 2011. godine, 09 0 Rs 007143 08 Rsz od 10. februara 2011.

godine, 65 0 P 049362 09 Gz od 4. marta 2011. godine, 09 0 Rs 006660 08 Rsz od 21. februara 2011. godine i 65 0 Rs 049936 10 Rsz od 4. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 002855 08 Gž od 27. marta 2008. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici br. 44 0 P 000376 10 Gž od 7. marta 2011. godine i 44 0 P 001437 10 Gž od 7. aprila 2011. godine;

- Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065 0 P 000598 od 10.

oktobra 2007. godine i presuda Općinskog suda u Žepču br. 44 0 P 000376 07 P od 29. januara 2010. godine i 44 0 P 001437 08 P od 29.

januara 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Karaosmanović iz Sarajeva, Rusmir Huseinović iz Sarajeva, Mufid Kasapović iz Kaknja, Nenad Perić iz Travnika, koje zastupa Amir Ahmetspahić, advokat iz Sarajeva, E.O. iz Stoca, koga zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, Srećko Pavlović iz Mostara, koga zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, Nada Perić iz Nove Bile, Dragan Ćurić iz Žepča, koga zastupa Enis Mehmedović, advokat iz Žepča, Mehmed Mrkonjić iz Doboja-Kotorsko, Mario Andrić iz Nove Bile, i Darinko Gelić iz Viteza, koje zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, Ante Jozić, M.T., I.S., D.Š. i Ignacije Matijević, svi iz Žepča, koje zastupa Dževad Hrnjić, advokat iz Žepča, A.P. iz Zenice, koga zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, Elvedin Smajić iz Zenice, Ilijaz Pidro iz Gornjeg Vakufa, Hajrudin Čehaja iz Gornjeg Vakufa, Osman Tukar iz Kaknja, Ariz Omerović iz Ilijaša, Pero Knežević iz Kiseljaka, Dževad Ljukovac iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su od 25. augusta 2009. godine do 6. maja 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv osporenih odluka navedenih u dispozitivu ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2711/09. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2711/09, AP 2198/09, AP 3458/09, AP 296/10, AP 961/10, AP 1585/10, AP 2194/10, AP 2236/10, AP 2631/10, AP 3709/10, AP 47/11, AP 48/11, AP 1723/11, AP 1724/11, AP 1726/11, AP 1804/11, AP 1888/11, AP 1889/11, AP 1890/11, AP

1891/11, AP 1892/11, AP 1893/11 i AP 1996/11.

3. Apelanti su tužbama kod nadležnih općinskih sudova (Općinski sud u Sarajevu, Općinski sud Mostar i Općinski sud u Žepču) pokrenuli parnične postupke protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. U zavisnosti od svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, apelanti potražuju plaće za 1999. godinu, te za januar, februar i mart 2001. godine, regrese za 1999, 2000, 2001. i 2002. godinu i troškove prijevoza. U navodima u tužbi apelanti su se pozvali na Zaključak Vlade o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH i Zakon o utvrđenju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja, te da su tužbe apelanata vezane za prekluzivni rok od godinu dana, odnosno tri godine od dana nastanka potraživanja, shodno čl. 103. i 106. Zakona o radu FBiH.

4. Odlučujući o zahtjevima apelanata, nadležni općinski sudovi su donijeli presude kojima su obavezali tuženu (izuzev u predmetima AP 1724/11 i AP 1804/11) da apelantima na ime neisplaćenih potraživanja iz radnog odnosa za navedene periode isplati iznose navedene u prvostepenim presudama sa zakonskim zateznim kamatama.

5. U predmetima u kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata, nadležni općinski sudovi su se pozvali na odredbe čl. 4, 5. i 6. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH kojima je određeno da se tužena obavezuje izmiriti dug koji se odnosi na neisplaćene netoplaće i naknade uposlenika Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na neisplaćeni regres, nadležni općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 49/00) kojom je propisano da zaposleniku i službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres). Među strankama je sporno, kako je dalje navedeno u obrazloženjima presuda, da li su apelanti izgubili pravo na sudsku zaštitu, budući da tužbe nisu podnijeli u roku od godinu dana od dana dospjelosti svake plaće i regresa, te da li je nastupila apsolutna zastara svih potraživanja, u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu FBiH. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 336. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da se pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. Sudovi su, kako je dalje navedeno, na osnovu uvjerenja tužene utvrdili da tužena apelantima priznaje da im nisu isplaćene plaće i regresi za naznačene periode u visini kako je navedeno u tužbenim zahtjevima apelanata. S obzirom na to da je tužena priznala zastarjele obaveze, prema mišljenju općinskih sudova, ona se odrekla zastare koja je nastupila za predmetna potraživanja. Budući da su apelanti tužbe podnijeli blagovremeno, njihovi zahtjevi za isplatu plaća i regresa su usvojeni.

6. U apelacijama AP 1724/11 i AP 1804/11 Općinski sud u Žepču je osporenim presudama odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata I.S. i D.Š. i Ignacija Matijevića. U obrazloženju osporenih prvostepenih presuda je navedeno da su predmetna potraživanja apelanata zastarjela u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu.

7. Odlučujući o žalbama tužene protiv prvostepenih presuda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevu apelanata, nadležni kantonalni sudovi (Kantonalni sud u Sarajevu i Kantonalni sud Mostar) su osporenim presudama (izuzev u predmetima AP 1724/11, AP 1804/11, AP 2194/10 i AP 2236/10 u kojima su prvostepene presude potvrđene) žalbe tužene uvažili i prvostepene presude preinačili na način što su tužbene zahtjeve apelanata odbili kao neosnovane. U obrazloženjima je navedeno da tužena u žalbama osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, budući da su nadležni prvostepeni sudovi uvjerenja iz službene evidencije tužene, kojima je potvrđena nesporna činjenica, tretirali kao priznanje duga. Iz sadržaja tih uvjerenja, kako su dalje obrazložili kantonalni sudovi, vidi se da su izdata na osnovu odredbe iz člana 169. Zakona o upravnom postupku i da je njima potvrđeno da apelantima nisu isplaćene plaće i regresi u naznačenim periodima. Sporno je, prema mišljenju kantonalnih sudova, da li se izdata uvjerenja mogu smatrati priznanjem duga ili ne. Ocjenjujući sadržaj predmetnih uvjerenja, zaključeno je da se ne može sa sigurnošću utvrditi da je navedenim uvjerenjima tužena priznala postojanje potraživanja apelanata, jer pismeno priznanje mora biti jasno, određeno i bezuslovno. Priznanje zastarjele obaveze je jednostrani pravni posao, a kako se radi o potraživanjima koje su već zastarjela, neophodna je pismena forma priznanja. U konkretnom slučaju, u pitanju su samo izvodi iz poslovnih knjiga računovodstva, koja se, prema mišljenju drugostepenih sudova, ne mogu smatrati priznanjem duga. S tim u vezi, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutrašnjih obaveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja iz člana 387. stav 1. ZOO-a, odnosno odricanju od zastarjelosti iz člana 366. stav 1. ZOO-a. Pošto su tužbe podnesene nakon proteka roka od tri godine od nastanka obaveze isplate spornih potraživanja, to je, prema mišljenju kantonalnih sudova, osnovan prigovor tužene o zastarjelosti predmetnih potraživanja apelanata, u smislu člana

106. Zakona o radu, zbog čega su odbili tužbene zahtjeve apelanata.

8. U predmetima AP 2194/10 i AP 2236/10 Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudama br. 070-0-Rev-09-000344 od 25. februara 2010. godine i 070-0-Rev-09-000805 od 13. aprila 2010. godine uvažio revizije tužene i preinačio Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003153 od 20. novembra 2008. godine i Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj 065 0 P 000598 od 10. oktobra 2007. godine (AP 2194/10), odnosno Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Rev-09-000805 od 27. januara 2009. godine i Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2651/05 od 23. augusta 2007. godine (AP 2236/10), na način da je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata Ante Jozića i Nade Perić. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je istakao da Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne predstavlja priznanje duga s posljedicom prekida zastarjelosti potraživanja, jer iz sadržaja teksta Zakona ne proizlazi izričito da je priznat dug apelantima kao povjeriocima niti se radi o izjavi koju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa dužnika, odnosno tuženu. S obzirom na to, nema prekida zastarijevanja, pa su potraživanja apelanata za isplatu plaća za januar, februar i mart 2001. godine, kao i regresa za 2000, 2001. i 2002. godinu zastarjela, u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO-a i člana 106. Zakona o radu.

9. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer je tužena „uvjerenjima priznala osnov i visinu duga“. Osim toga, apelanti navode da je Skupština, na prijedlog Vlade FBiH, donijela Zakon o izvršenju budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela njegovu isplatu, što je, prema mišljenju apelanata, nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Prema tvrdnji apelanata, zastara je prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Stoga, prema mišljenju apelanata, stav sudova kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi kao neosnovani u osporenim presudama potpuno je proizvoljan, jer je tužena priznanjem duga priznala zastarjelu obavezu. Prema navodima apelanata, postupak iz kojih su proizašle osporene presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće ocijenjeni, a osim toga, odstupljeno je od uobičajene prakse sudova povodom pitanja primjene instituta zastarjelosti. Zbog istih razloga, apelanti smatraju i da im je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud zapaža da je apelant E.O. u predmetu AP 3458/09 osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 002855 08 Rev od 4. augusta 2009. godine i Presudu Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 002855 08 Gž od 27. marta 2008. godine. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je svojom odlukom o dopustivosti AP 1070/08 od 14. oktobra 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju E.O. podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 002855 08 Gž od 27. marta 2008. godine, s obzirom na to da je postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom bio u toku. Ustavni sud je u svojoj navedenoj odluci apelanta uputio da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njegova apelacija odbačena kao preuranjena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija AP 3458/09 podnesena blagovremeno, te se konačnom odlukom u tom predmetu smatra Presuda Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 002855 08 Gž od 27. marta 2008. godine.

12. Dalje, apelant Samir Karaosmanović je u apelaciji AP 2711/09 naveo da je protiv osporene presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-0002013 od 16. jula 2009. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. U međuvremenu je apelant (4. juna 2010. godine) obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Rev-09-002003 od 20. aprila 2010. godine odbacio njegovu reviziju kao nedopuštenu. U konkretnom slučaju, revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-002003 od 20. aprila 2010. godine. U smislu ranije iznesenog stava, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-0002013 od 16. jula 2009. godine.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Vezano za navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da tužena nije objavom listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, izdavanjem potvrda, spiskovima objavljenim na Internetu kao i donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH priznala dug pa da je time došlo do prekida zastare njihovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz spiska koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. ZOO-a, jer taj izvod predstavlja konstataciju da nije izvršena isplata naknade, a ne priznanje duga koji je dat u obliku propisanom u spomenutom članu.

16. Budući da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na Internetu kao i odredbe Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO-a, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 884/07.

17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2711/09 (S. K., iz Sarajeva, R. H., iz… | Sudska praksa | Aktio