Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2800/08 (PP»Agrošped» Laktaši)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2800/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2800/08, rješavajući apelaciju PP «Agrošped» Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP “Agrošped” Laktaši podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 535 od 23. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-156/04 od 10. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Ps-710/02 od 11. decembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PP «Agrošped» Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 535 od 23. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-156/04 od 10. februara 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-710/02 od 11. decembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-710/02 od 11. decembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-156/04 od 10. februara 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Opština Laktaši (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Javno komunalno preduzeće «Budućnost» Laktaši (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno isplate ukupan iznos glavnog duga od 56.730 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Obavezan je apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.050,00 KM po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je na području Opštine Laktaši, u naselju Šušnjar i Veliko Blaško, vršena izgradnja primarne vodovodne mreže u dužini od 12 km u toku 1994. godine, da je izgradnja vodovoda išla isključivo na inicijativu mještana Velikog Blaška i Šušnjara, koji su prethodno organizovali Građevinski odbor za izgradnju vodovoda, i da je predsjednik Odbora bio Vito Glišić, koji je apelantov direktor. Također je utvrđeno da je, zbog nedostatka sredstava, na sastanku Građevinskog odbora 27. novembra 1994. godine dogovoreno da apelant učestvuje u finansiranju izgradnje vodovoda u ime mještana naselja Šušnjar i Veliko Blaško a sve uz dogovor sa ovlaštenim predstavnicima Opštine Laktaši, i to sa predsjednikom Opštine Laktaši i predsjednikom Izvršnog odbora Laktaši, isključivo na osnovu date usmene saglasnosti prvotužene da će apelant biti obeštećen. Osnovni sud je, također, utvrdio da prvotužena nije donijela nijednu odluku kojom bi se definirale obaveze finansiranja izgradnje predmetnog vodovoda po obimu i iznosu finansiranja i da je izgradnja vodovoda išla isključivo na inicijativu mještana Velikog Blaška i Šušnjara i spremnosti svih da lično učestvuju s tim da učešće u izgradnji nisu platili svi mještani ovih sela. Također je utvrđeno da je vodovod nakon izgradnje predat na upravljanje drugotuženom.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je od predstavnika prvotužene samo data podrška za izgradnju vodovoda u smislu nepostavljanja zabrane mještanima imajući u vidu složenost i značaj projekta, dok je upravljanje izgradnjom projekta povjereno drugotuženom kao nadležnoj instituciji. Osnovni sud je istakao da je apelant na sebe preuzeo ulogu finansijera izgradnje vodovoda sa ciljem njegovog završetka i prije nego što su mještani izvršili plaćanje na ime svog dijela učešća, te kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Osnovni sud je zaključio da nema materijalnopravnog odnosa između apelanta i prvotužene u pogledu postavljenog zahtjeva. Također je zaključeno da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti i u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer iz provedenih dokaza (saslušanje apelantovog direktora i drugotuženog) proizlazi da apelant materijalno ne tereti drugotuženog, da je drugotuženi isključivo tužen zato što je bio nosilac kompletne projektne dokumentacije i što je izgrađeni vodovod dat drugotuženom na upravljanje, u smislu Odluke o javnom vodovodu («»Službeni glasnik Opštine Laktaši» br. 9/77, 7/82) i Odluke o javnom vodovodu i kanalizaciji («Službeni glasnik Opštine Laktaši» broj 4/98).
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da iz dokaza prvostepenog spisa proizlazi da ne postoji nikakva pismena odluka prvotužene kojom preuzima obavezu da će apelant biti obeštećen za cijeli iznos finansiranja u završetku izgradnje vodovoda. Također je Okružni sud naveo da ne postoji bilo kakav pismeni ugovor između stranaka povodom finansiranja i izgradnje završetka predmetnog vodovoda. Usmeni dogovori između tadašnjeg predsjednika Skupštine opštine Laktaši Stevana Jovića i apelantovog zakonskog zastupnika u pogledu izgradnje predmetnog vodovoda ne mogu da stvore obavezu za prvotuženu jer prvotužena, kao najznačajniji organ vlasti u Opštini, a ni Izvršni odbor nisu donijeli nikakvu odluku, odnosno pravni akt kojim bi preuzeli obavezu finansiranja izgradnje vodovoda. Odluke o finansiranju određenih investicija donose odbornici Skupštine u skladu sa Statutom, a ne predsjednik Skupštine, tako da ne postoji pravni odnos između apelanta i prvotužene iz kojeg bi za prvotuženu proizlazila obaveza da plati apelantu traženi iznos duga.
6. U odnosu na žalbene navode da je prvotužena zaključila sa apelantom ugovor o pristupanju dugu i da se obavezala apelantu kao povjeriocu da će ispuniti njegova potraživanja koja on ima od dužnika-lokalnih organa dva navedena sela, Okružni sud je naveo da o tome ne postoji nikakav dokaz, tj. pismeni ugovor koji je bio zaključen između apelanta i prvotužene, niti je donijeta odluka od SO Laktaši da će pristupiti dugu kako to reguliše član 451. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud je dalje istakao da okolnost da je drugotuženi preuzeo predmetni vodovod na korištenje nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu, jer iz Odluke o javnom vodovodu i Odluke o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji proizlazi da drugotuženi ima ovlaštenje da upravlja i održava vodovod u ispravnom stanju. Okružni sud je na kraju naveo da drugotuženi nije donio nikakvu odluku o finansiranju izgradnje vodovoda u spomenutim naseljima, pa nije ni pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari. Apelant na osnovu izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio nije dokazao činjenične tvrdnje na kojima temelji tužbeni zahtjev o postojanju obaveze tuženih da mu isplate traženi iznos na ime duga.
7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 535 od 23. juna 2008. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme izgradnje vodovoda u selima Veliko Blaško i Šušnjari na snazi bio Zakon o teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi («Službeni glasnik RS» broj 11/94, u daljnjem tekstu: Zakon o lokalnoj samoupravi) i da je članom 27. Zakona o lokalnoj samoupravi propisano da skupština opština, između ostalog, donosi odluke i druge akte, te raspisuje opštinske javne zajmove i odlučuje o zaduživanju opštine u skladu sa zakonom. Vrhovni sud je citirao član 29. stav 2. Zakona o lokalnoj samoupravi kojim je propisano da predsjednik skupštine opštine organizuje rad skupštine, predsjedava njenim sjednicama i vrši druge poslove koje mu povjeri skupština opštine. Neosnovano se revizijom ukazuje, kako je dalje naveo Vrhovni sud, da je predsjednik Skupštine opštine Stevan Jović postupao u granicama svojih ovlaštenja kada je u ime prvotužene dogovorio da će apalentova uložena sredstva u korist i za račun mještana biti vraćena apelantu sredstvima Opštine pri nespornoj činjenici da Skupština opština Laktaši u pogledu izgradnje i finansiranja predmetnog vodovoda nije donijela niti jednu odluku. Stoga je Vrhovni sud smatrao neosnovanim revizione navode da je između apelanta i prvotužene zaključen ugovor o pristupanju dugu, u smislu odredbe člana 451. ZOO. Na kraju je Vrhovni sud istakao da iz rješenja Opštine Laktaši od 30. decembra 1994. godine jasno proizlazi da je odbijen zahtjev drugotuženog kojim je traženo odobrenje za izgradnju vodovoda Laktaši-Veliko Blaško, te su neosnovani navodi da je drugotuženi investitor predmetnog vodovoda i da je dužan da solidarno sa prvotuženom plati predmetno potraživanje.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da mu je navedeno pravo povrijeđeno, jer sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da je nesporno finansirao izgradnju vodovoda, ali da su sudovi odbili tužbeni zahtjev iz razloga što nije nikada zaključen pismeni ugovor sa tuženim. Apelant smatra da su se tuženi neosnovano obogatili na apelantov račun i da je njegov tužbeni zahtjev imao osnov u članu 210. ZOO s obzirom na to da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Redovni sudovi su prihvatili kao utvrđenu činjenicu da je Stevan Jović, predsjednik SO Laktaši, prihvatio da obešteti apelanta, «te princip zaštite savjesnih lica nalaže da apelantova imovina treba biti zaštićena».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U vezi sa apelantovim navodima da su se tuženi neosnovano obogatili na njegov račun i da je njegov tužbeni zahtjev imao osnov u članu 210. ZOO s obzirom na to da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da je po apelantovoj tužbi vođen trostepeni sudski postupak u kojem je utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev radi isplate novčanog potraživanja neosnovan. Apelant ove navode nije isticao tokom vođenja sudskog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u Odluci broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža da navedeni prigovor apelant prvi put ističe u apelaciji. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnih pravnih sredstava koje je imao na raspolaganju istakne navedeni prigovor, ili u žalbi na prvostepenu presudu ili u reviziji na drugostepenu presudu, i na taj način pruži mogućnost drugostepenom, odnosno revizionom sudu da se o njegovom prigovoru izjasni.
13. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović