Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2817/08 (G. P.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2817/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2817/08, rješavajući apelaciju G. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. P. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-KŽ-08-000 050 od 24. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj K-35/05 od 4. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prače, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Rogatice, podnio je 22. septembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-KŽ-08-000 050 od 24. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-35/05 od 4. marta 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2817/08 od 14. oktobra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Osnovni sud je Presudom broj K-35/05 od 4. marta 2008. godine apelanta proglasio krivim što je na način i u vrijeme bliže opisano u dispozitivu presude izvršio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske – Posebni dio («Službeni glasnik RS» broj 22/00; u daljnjem tekstu: KZRS), te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 45. KZRS, u izrečenu kaznu zatvora apelantu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 31. januara 1994. godine do 29. aprila 1994. godine.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je, poštujući načelo kontradiktornosti, izveo veliki broj dokaza, saslušao veliki broj svjedoka, proveo niz vještačenja, pa je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno, kao i u njihovoj uzajamnoj vezi na nesumnjiv način utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelant kritičnog događaja u pravcu oštećenog C.O. ispalio dva metka iz pištolja marke «zastava» kalibra 7,69 mm nanijevši mu rane koje su prouzrokovale povredu vitalnih unutrašnjih organa, veliki odliv krvi, što je dovelo do smrti oštećenog C.O. Međutim, sporno je, kako je dalje naveo Osnovni sud, a s obzirom na apelantovu odbranu, da li te radnje predstavljaju odbrambeni čin apelanta pri odbijanju «protivpravnog» napada oštećenog C.O. uslijed čega bi, zbog postupanja u nužnoj odbrani, bilo isključeno postojanje krivičnog djela u takvom njenom činu.

5. Osnovni sud je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka G.D. i Č.D., koji su zajedno sa apelantom i oštećenim C.O. bili prisutni na terasi kuće G.D. kada se događaj desio i koji imaju neposredna saznanja o svemu što se desilo, kao i o načinu kako se to desilo između apelanta i oštećenog C.O. prije i za vrijeme pucanja apelanta i povređivanja oštećenog, zaključio da apelant u kritičnom momentu nije počinio krivično djelo za koje je optužen u nužnoj odbrani, niti u njenom prekoračenju. Naime, svjedok G.D. je naveo da je u momentu dok se nalazio na terasi sa apelantom i njegovim bratom Z.P. oštećeni C.O. otvorio vrata i, kada je došao na terasu, obratio se apelantu riječima: «Lako ti je udariti dijete, 'ajde udari mene», misleći na C.R. Z.P je pokušao da spriječi sukob između apelanta i oštećenog C.O. tako što je stao između njih i odgurnuo ih rukama. Međutim, oštećeni C.O. je odgurnuo Z.P. rekavši mu: «Bježi ti.» Nakon toga je apelant posegnuo za pištoljem i ispalio jedan hitac u pravcu oštećenog. Oštećeni O.C. se raširenim rukama usmjerio prema apelantu i uhvatio ga oko pasa nakon čega je apelant ispalio još jedan hitac u pravcu oštećenog a potom su se zajedno kotrljali niz stepenice i zaustavili na zemlji. Svjedok je posebno istakao da je oštećeni prije nego što je apelant ispalio hitac bio udaljen od apelanta oko jedan metar. Osnovni sud je dalje istakao da je svjedok Č.D. na identičan način kao i svjedok G.D. opisao kritični događaj, te na poseban upit tužioca istakao da prije ispaljivanja hica apelanta na terasi nije bilo nikakvog fizičkog obračuna između apelanta, njegovog brata Z.P. i oštećenog O.C.

6. Navedenim dokazima, kao i mišljenju vještaka medicinske struke Željka Popovića i Željka Gligorića Osnovni sud je poklonio vjeru, jer ostalim dokazima nisu dovedeni u sumnju, kao ni apelantovom odbranom. Kakve su posljedice nastupile, nastavio je dalje Osnovni sud, utvrđeno je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Dragoljuba Lazarevića od 2. aprila 1995. godine. Osnovni sud je istakao da je krajnja štetna posljedica u obliku smrti oštećenog C.O. nastupila a da je prethodno bila obuhvaćena direktnim umišljajem. Također je naveo da je apelant ispalio dva metka sa udaljenosti od oko jedan metar od oštećenog u situaciji kada je oštećeni bio okrenut prednjom stranom tijela prema apelantu, licem u lice, a oružje u momentu ispaljivanja usmjerio je u pravcu grudi koje predstavljaju vitalni dio tijela. Prema tome, nema sumnje da je apelant takvom svojom radnjom oštećenog C.O. želio da liši života, pa je krajnja posljedica u vidu smrti oštećenog C.O. i nastupila. Iz nalaza tima stalnih sudskih vještaka iz Banje Luke od 21. februara 2007. godine, te iskaza vještaka na glavnom pretresu proizlazi da je u vrijeme kada je počinjeno djelo apelant bio u stanju „prolaznog duševnog poremećaja srednjeg stepena“, pa su njegove mogućnosti da upravlja svojim postupcima bile smanjene do bitnog, ali ne i bitno. Prema okolnostima počinjenog djela i stanju u kome se apelant nalazio u momentu izvršenja djela, Osnovni sud je zaključio da je apelant bio svjestan da svojom radnjom može prouzrokovati smrt oštećenog, pa je takvu posljedicu i htio, te je kod njega postojao direktni umišljaj.

7. Osnovni sud je, također, istakao da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Žarka Savića od 11. marta 2002. godine i 17. januara 2003. godine i njegov iskaz na glavnom pretresu o stepenu apelantove uračunljivosti, jer su protivrječni sami sebi i kontradiktorni su sa zaključkom tima vještaka iz Banje Luke. Tim vještaka iz Banje Luke je u svom nalazu konstatovao da je vještak Savić dao kontradiktorne i nemoguće zaključke koji samo zbunjuju sud i da ne postoji procjena uračunljivosti pred izvršenje krivičnog djela, jer je njena procjena vezana za djelo i nju utvrđuje sud, a psihijatar može samo govoriti o sposobnosti shvatanja djela i mogućnosti upravljanja postupcima. Također je Osnovni sud istakao zbog kojih razloga nije prihvatio dopunu nalaza i mišljenja vještaka Sekule Mičića u dijelu u kojem vještak opisuje fizički kontakt apelanta i oštećenog na terasi prije ispaljivanja prvog hica, jer za ovakav zaključak nema potporu u izvedenim dokazima. Naime, pojasnio je Osnovni sud, nijedan izvedeni dokaz ne ukazuje da je na terasi ispred kuće došlo do fizičkog kontakta apelanta i oštećenog C.O. Vještak je svoju dopunu zasnivao na ljekarskom uvjerenju Doma zdravlja Rogatica od 29. januara 1994. godine koji govori o povredama apelanta. Međutim, takav nalaz nije podoban da vještak zaključi da je prije ispaljivanja hica došlo do fizičkog kontakta apelanta i oštećenog C.O., jer svi dokazi potvrđuju da je samo došlo do fizičkog obračuna apelanta i njegovog brata Z.P. sa B.Ž. u hodniku kuće, gdje je apelant i zadobio opisane povrede, a nikako na terasi prije neposrednog ispaljivanja hitaca. Na kraju je Osnovni sud istakao da bi postojalo krivično djelo ubistva učinjenog u nužnoj odbrani, bilo je potrebno da je apelant za sebe ili drugog odbijao istovremeni protivpravni napad. U konkretnom slučaju niti jedan saslušani svjedok nije istakao da je došlo do fizičkog kontakta između apelanta i oštećenog C.O. Svjedoci B.B, C.D., D.B. i N.G. su jasno istakli da su vidjeli da je u hodniku kuće došlo do fizičkog kontakta B.Ž. sa apelantom i njegovim bratom Z.P., te da su se oni uzajamno gurali i hvatali u predjelu vrata nakon čega su ih prisutni razdvojili. Apelantova odbrana je u tom pravcu bila jedini dokaz tvrdnje da je oštećeni C.O. držao za vrat apelanta neposredno prije ispaljivanja prvog hica pa je Osnovni sud u cijelosti odbio intenciju odbrane da je krivično djelo ubistva izvršeno u nužnoj odbrani. Odlučujući o vrsti i visini sankcije, Osnovni sud je ocijenio činjenicu da oštećeni nisu tražili krivično gonjenje, da su se porodice izmirile, te da apelant nije nikada krivično odgovarao, tako da navedene okolnosti predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom kao kaznom po vrsti može postići svrha kažnjavanja. Osnovni sud je apelantu primjenom čl. 39. i 40. KZRS ublažio kaznu i izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, smatrajući da će se izrečenom kaznom postići kako posebna, tako i opšta svrha kažnjavanja.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 014-0-Kž-08-000 050 od 24. juna 2008. godine žalbu djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu se, na osnovu člana 45. KZRS, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 31. januara 1994. godine do 29. aprila 1994. godine. Žalba okružnog tužioca Istočnog Sarajeva je odbijena kao neosnovana.

9. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je tokom postupka prvostepeni sud, na okolnost da li je u apelantovom postupanju bilo elemenata nužne odbrane, odnosno prekoračenja nužne odbrane, dao detaljno i ubjedljivo obrazloženje, kao i razloge za konačan zaključak da apelant u kritičnom momentu nije počinio djelo za koje je optužen u nužnoj odbrani, niti u njenom prekoračenju. Ovakav zaključak prvostepeni sud je izveo na osnovu iskaza saslušanih svjedoka koji su, zajedno sa apelantom i oštećenim C.O., bili prisutni na terasi kuće kada se događaj desio i koji imaju neposredno saznanje o krivičnom djelu. Okružni sud je dalje naveo da se, ocjenjujući iskaze svjedoka i dovodeći ih u kontekst sa tvrdnjom odbrane da je apelant u kritičnom momentu postupao u nužnoj odbrani, s jedne strane, te imajući u vidu da nužna odbrana kao poseban pravni institut u sebi sadrži dvije osnovne komponente, protivpravni napad i odbijanje napada (odbranu), ovaj institut u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Apelantova žalba, kako je dalje nastavio Okružni sud, ne nudi argumentaciju kojom dokazuje da su u konkretnom slučaju ostvareni osnovni elementi nužne odbrane. Protivpravnost, odnosno protivpravnost napada u konkretnom slučaju žalba vidi i zasniva na riječima koje je oštećeni C.O. uputio apelantu: «Udri mene, lako ti je tući dijete» a potom na činjenici da je oštećeni u tom trenutku odgurnuo rukama apelantovog brata Z.P. i nakon toga pošao prema apelantu. Na ovim okolnostima žalba zasniva napad oštećenog C.O. na apelanta i potkrepljuje ga ljekarskim uvjerenjem o apelantovim povredama. Međutim, iz stanja spisa, odnosno iz svih izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom, a posebno iz iskaza svjedoka G.D., Č.D., D.B., G.N. i B.B. Okružni sud je zaključio da se jasno vidi da nikakvog fizičkog kontakta, a posebno bilo kakvog napada oštećenog C.O. prema apelantu nije bilo. Ostvarivanje elemenata nužne odbrane, kako je dalje naveo Okružni sud, žalba pokušava da dokaže na osnovu iskaza svjedoka B.Ž. i G.N., kao i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Sekule Mičića, a sve iznošenjem teze da je apelant dobio povrede u predjelu vrata isključivo od oštećenog C.O. Naime, svjedok G.N. u svom iskazu je naveo da je u hodniku kuće došlo do fizičkog kontakta između apelanta i B.Ž. i da su se tom prilikom oni hvatali za vrat, te da su povrede koje je apelant zadobio nastale upravo iz sukoba sa B.Ž. S obzirom na to da je nesporno da je svjedok B.Ž. u svom iskazu istakao da se on i apelant nisu hvatali za vratove, a također pri nespornoj činjenici da je apelant imao povrede na vratu, Okružni sud smatra nelogičnim i neargumentovanim zaključak da su povrede kod apelanta nastale kao posljedica napada oštećenog na njega. Stav koji iznosi u svom nalazu vještak M.S. a koji je kao takav donekle potvrđen i nalazima vještaka Željka Popovića i Željka Gligorića, da je moguća apelantova verzija po kojoj je do kritičnog ispaljenja u oštećenog C.O. došlo u momentu kada su se oni nalazili u međusobnom kontaktu, nije činjenica, niti je valjan i pouzdan dokaz na osnovu koga se može izvesti pravilan zaključak da je apelantovom ispaljenju hitaca iz pištolja u pravcu oštećenog C.O. prethodio protivpravni napad oštećenog C.O., koji bi opravdavao apelantovo postupanje na način kako je postupio. Ovaj sud je djelomično uvažio apelantovu žalbu pa je u odluci o kazni preinačio presudu prvostepenog suda izričući blažu kaznu, kojom se, po ocjeni toga suda, može postići svrha kažnjavanja kako generalna, tako i specijalna prevencija.

10. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza, proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni odredbi materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da sudovi nisu primijenili odredbe KZRS kojima je propisana nužna odbrana iako iz samog činjeničnog opisa radnje izvršenja djela jasno proizlazi da je postojao napad oštećenog C.O. na njega prije nego što je pucao u C.O., nanijevši mu smrtonosne povrede. Apelant smatra da su redovni sudovi na osnovu iskaza saslušanih svjedoka izveli proizvoljan zaključak, čime je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Apelant je dalje istakao da je prvostepeni sud objektivnost nalaza i mišljenja vještaka podredio subjektivnim dokazima, iskazima svjedoka koje je i proizvoljno tumačio. Sud je apsolutno proizvoljno zaključio da je povrede u predjelu vrata dobio od B.Ž. a temelji ga na paušalnoj ocjeni iskaza svjedoka B.B., Č.D., D.B. i G.N., tvrdeći da su svjedoci izjavili da su vidjeli da se u hodniku on i B.Ž. hvataju za vratove, zanemarujući iskaz B.Ž. Apelant, također, smatra da su redovni sudovi izveli proizvoljan zaključak u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka Sekule Mičića, koji tvrdi da su apelant i oštećeni u vrijeme pucanja bili u fizičkom kontaktu licem u lice, okrenuti jedan drugom, odnosno da je pucanje izvršeno iz neposredne blizine. Apelant je istakao da nalaz i mišljenje vještaka kao objektivni dokazi služe i kao vaga objektivnosti subjektivnih dokaza. Dakle, na jednoj strani su iskazi svjedoka koji su međusobno različiti, a na drugoj njegov iskaz, a sud iskaze svjedoka uopšte nije ocijenio kritički i ustanovio je da su iskazi saglasni, te je izveo «nevjerovatne zaključke». Proizvoljnost u ocjeni provedenih dokaza imala je kao posljedicu očiglednu pogrešnu primjenu pozitivnih pravnih propisa, te je predložio da se apelacija usvoji, osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

15. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo, te da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao veliki broj svjedoka, proveo vještačenje vještaka medicinske struke, vještaka neuropsihijatra, proveo balističko vještačenje, te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme bliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZRS. Za navedeno utvrđenje, kao i za osnovno pitanje da li je u apelantovom postupanju bilo elemenata nužne odbrane, odnosno njenog prekoračenja, sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu ubistva.

16. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prihvatio iskaze saslušanih svjedoka G.D. i Č.D., jer su u kritičnom momentu bili prisutni na mjestu događaja, te su imali neposredna saznanja o događaju a njihovi iskazi se u potpunosti podudaraju kada su u pitanju bitne okolnosti događaja. Prvostepeni sud je obrazložio da su navedeni svjedoci na identičan način opisali momenat dolaska oštećenog C.O. na terasu kuće, gdje su se nalazili apelant i njegov brat Z.P., te na identičan način naveli obraćanje oštećenog C.O., reagovanje P.Z. radi sprečavanja sukoba, zatim, način na koji je reagovao apelant, tj. identično su opisali trenutak ispaljenja hica apelanta u oštećenog C.O. Pored navedenog, prvostepeni sud je jasno obrazložio da nijedan od ovih svjedoka kao očevidaca događaja ne spominju bilo kakav fizički sukob između apelanta i oštećenog C.O., te se na identičan način izjašnjavaju na okolnost udaljenosti u trenutku pucanja iz vatrenog oružja. Prvostepeni sud je jasno obrazložio zašto je prihvatio i iskaze svjedoka D.B., G.N. i B.B., nalaz i mišljenje vještaka Željka Popovića i Željka Gligorića i nalaz tima stalnih sudskih vještaka iz Banje Luke. Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane da su u konkretnom slučaju ostvareni osnovni elementi nužne odbrane, navodeći da takve tvrdnje nemaju uporišta ni u jednom izvedenom dokazu, kao i da se za povrede apelanta na osnovu izvedenih dokaza ne može zaključiti da su nastale kao posljedica djelovanja oštećenog C.O. Prvostepeni sud je obrazložio i zašto nije prihvatio iskaze ostalih saslušanih svjedoka, te nalaze i mišljenja vještaka dr. Žarka Savića o stepenu apelantove uračunljivosti i dopunu nalaza vještaka Sekule Mičića u dijelu u kojem vještak opisuje fizički kontakt apelanta i oštećenog C.O. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje.

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakvo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je u toku cijelog postupka imao braniocaadvokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Ustavni sud smatra da, kad se uzme u obzir cjelokupni provedeni krivični postupak, kao i stanje spisa apelacije, apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2817/08 (G. P.) | Sudska praksa | Aktio