Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2958/08 (Regionalni medicinski centar „dr. Safet Mujić“ Mostar)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2958/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-2958/08, rješavajući apelaciju Regionalnog medicinskog centra „dr. Safet Mujić“ Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Regionalnog medicinskog centra „dr. Safet Mujić“ Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012761 07 Rev od 8. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 616 od 29. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-012761 06 od 6. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Regionalni medicinski centar „dr. Safet Mujić“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa prim.mr.sci.dr. B.S., dirketor, podnio je, 25. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 012761 07 Rev od 8. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 616 od 29. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-012761 06 od 6. marta 2007. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P-012761 06 od 6. marta 2007. godine obavezao apelanta da tužiteljici R.K. i H.M. na ime razlike isplaćenih i manje isplaćenih plata isplati iznose označene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, apelant je obavezan da tužiteljicama isplati na ime regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu iznose označene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Zahtjevi tužiteljice R.K. i H.P. za isplatu naknade za prevoz u iznosima i periodima označenim u izreci presude odbijeni su. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je članom 115. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZoR) regulisano da je kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga sklopile kao i za strane koje mu naknadno pristupe. Nadalje, ukazano je da iz čl. 111. i 112. ZoR-a proizilazi da su kolektivni ugovori neposredni izvori prava, te da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao zakon odnosno kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenih ispod kog se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu. Nadalje, istaknuto je da se Opštim kolektivnim ugovorom uređuju osnovna prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani ZoR-u, odnosno njime je propisan minimum prava koji pripada zaposlenima čak i kad poslodavac nije pristupio istom na zakonom propisani način jer on obezbjeđuje zaposlenim minimum prava. U vezi s tim ukazano je da činjenica da u konkretnom slučaju apelant nije pristupio Opštem kolektivnim ugovoru nije bila prepreka da se u svojim aktima (Pravilnik o radu, ugovor o radu) poziva na Opšti kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor, a što proizilazi iz odredbi čl. 23. i 21. ugovora o radu koje je apelant zaključio sa tužiteljicama, i čl. 5., 10. i
67. Pravilnika o radu gdje je propisana primjena Granskog kolektivnog ugovora. Nadalje, ukazano je da su članom 21. ZoR-u propisani elementi ugovora o radu, stim da je istom odredbom ostavljena i mogućnost da se umjesto elementa ugovora mogu označiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu kojim se uređuju ta pitanja. S tim u vezi ukazano je da u zaključenim ugovorima o radu nije određena visina plate ali se oni pozivaju na Pravilnik o platama, Pravilnik o radu kao i kolektivni ugovor iz oblasti zdravstva. Apelantovim Pravilnikom o platama i drugim ličnim primanjima iz 1997. godine utvrđeno je da osnovicu za obračun plate čini najniža plata koju svakog mjeseca utvrđuje Vlada Federacije BiH. Međutim, članom 146. ZoR-u je regulisano da će, do utvrđivanja plata kolektivnim ugovorima a najduže do 1 godine od stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), Vlada Federacije BiH visinu, način i usklađivanja najniže plate, utvrđivati uz konsultacije sa stranama u zaključivanju kolektivnog ugovora. Zaključivanjem ugovora o radu apelant i tužiteljice su prihvatile primjenu Granskog kolektivnog ugovora, pa je zaključeno da se radi o čistom ugovornom odnosu između stranaka kojim su regulisana uzajamna prava i obaveze. Nadalje, iznos apelantove obaveze na ime razlike isplaćenih i manje isplaćenih plata Općinski sud je utvrdio primjenom člana 29. Granskog kolektivnog ugovora, čl. 23. i 21. ugovora o radu, te čl. 5., 10., i 67. apelantovog Pravilnika o radu. Apelanove obaveze na ime regresa za 2003., 2004. i 2005. godinu utvrđene su primjenom člana 20. apelantovog Pravilnika o radu koji reguliše pravo na godišnji odmor, te člana 13. Opšteg kolektivnog ugovora koji reguliše da zaposlenom pripada pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 70% od prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, a s obzirom da visina ove naknade nije utvrđena aktima tuženog. Najzad, tužiteljice su odbijene u dijelu tužbenog zahtjeva kojim su tražile naknadu za prevoz. S tim u vezi je ukazano da je članom 22. Opšteg kolektivnog ugovora regulisano da zaposleni ima pravo na naknadu za prevoz u skladu sa Pravilnikom poslodavca ili Granskim kolektivnim ugovorom. S obzirom da Granski kolektivni ugovor ne reguliše iznos ovih naknada, u postupku je utvrđeno da je apelant obračunavao i isplaćivao ove naknade na način i u iznosu kako je regulisano članom 27. Pravilnika o platama i drugim ličnim primanjima, a zbog čega su tužiteljice u ovom dijelu odbijene sa tužbenim zahtjevom.
3. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-000 616 od 29. maja 2007. godine djelimično uvažio žalbu tužiteljica i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanta obavezao da im isplati i naknadu za prevoz u navedenim periodima i označenim iznosima, kao i da im nadoknadi troškove postupka u iznosu utvrđenom u izreci presude. Apelantova žalba je u cijelosti odbijena kao nesonvana. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su apelantovi žalbeni navodi da ga ne obavezuje Opšti i Granski kolektivni ugovori jer ih nije potpisao neosnovani. U vezi s tim je istaknuto da su tužiteljice svoja prava po osnovu rada zasnivale na navedenim ugovirma koji im garantuju minimum prava, a koja apelant kao poslodavac u skladu sa članom 2. Granskog kolektivnog ugovora nije mogao umanjiti niti uskratiti. Nadalje, ukazano je da se kao ugovrna strana pojavljuje Vlada Federacije BiH na strani poslodavaca a što je u skladu sa članom 111. ZoR-a koji reguliše da se do osnivanja udruženja poslodavaca, na strani poslodavca kod zaključenja kolektivnih ugovora može pojavljivati Vlada Federacije BiH. Nadalje, ukazano je da u situaciji kada udruženje poslodavaca nije zaključilo navedene kolektivne ugovore i kada za njihovu primjenu nije nužno da je apelant i potpisnik, odnosno kada za njihovo zaključivanje nije bila potrebna saglasnost Vlade HNK, ovi ugovori, koji važe za područje cijele Federacije BiH odnose se i na poslodavce i zaposlenike u oblasti zdravstva i imaju se nepsoredno primjenjivati (presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 694 od 20. marta 2007. godine). Najzad, tužiteljicama je dosuđena i nakanda za prevoz jer je zaključeno da su opravdano istakle da Odluka Upravnog odbara apelanta kojom je izmijenjena visina nakande za prevoz nije donieta u skladu sa članom 107. ZoR-u kojim je propisano da se prilikom izmijene, između ostalog i prvilnika kojim se uređuje pitanje plata i naknada, prethodno moraju obaviti konsultacije sa vijećem zaposlenih odnosno sindikatom. U konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je prilikom donošenja navedene odluke obavljena konsultacija sa sindikatom, a shodno čemu se na zahtjev tužiteljica za naknadu za prevoz imaju primjeniti odredbe ranijeg pravilnika.
4. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 012761 07 Rev od 8. jula 2008. godine apelantovu revizju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je Vlada Federacije BiH zaključila Opšti i Granski kolektivni ugovor sa Nezavisnim sinidkatom, u skladu sa članom 112. u vezi sa članom 111. ZoR-u, da je ona strana kolektivnih ugovora na strani poslodavca, a zbog čega i predmetni kolektivni ugovori obavezuju apelanta kao poslodavca. S tim u vezi ukazano je da je članom 1. i Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora regulisano da se njima uređuju osnovna prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani ZoR-u, odnosno prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama ne teritoriji Federacije BiH, a članom 2. Granskog kolektivnog ugovora zagarantovan je minimum prava zaposlenika koja poslodavac, u konkretnom slučaju, apelant ne može umanjiti ili uskratiti. Nadalje, u situaciji kada nije utvrđeno da je za primjenu kolektivnih ugovora bila neophodna saglasnost Vlade HNK i da tuženi tj. apelant bude potpisnik istih, kada se ima u vidu ko su strane u ugovornom odnosu, te da se kolektivni ugovori primjenjuju na teritoriju cijele Federacije BiH, zaključeno je da je apelant bio u obavezi da ih primjenjuje kod ostvarivanja prava tužiteljica iz radnog odnosa. Shodno navedenom, zaključeno je da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili član 29. Granskog kolektivnog ugovora odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlika isplaćenih i manje isplaćenih plata, te čl. 5., 10. i 67. apelantovog Pravilnika o radu. Nadalje, pravilnim je ocijenjena i primijena člana 13. Opšteg kolektivnog ugovora prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosio na nakandu za regres, a iz razloga što je članom 67. apelantovog Pravilnka o radu predviđeno da se na sva pitanja koja nisu regulisana Pravilnikom imaju primijenjivati odredbe kolektivnog ugovora za oblast zdravstva, a što po ocijeni Vrhovnog suda ukazuje da je primjenu Granskog kolektivnog ugovora apelant prihvatio kroz ovaj svoj Pravilnik. Najzad, pravilnim je ocijenjen i stav drugostepenog suda da apelant nije dokazao da je Odluka o izmijenama i dopunama Pravilnika o platama i drugim ličnim primanjima donijeta u skladu sa članom
107. ZoR-u a zbog čega je valjalo usvojiti i zahtjev tužiteljica za naknadu za prevoz.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvnecije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvnecija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evrospku konvneciju. Apealnt smatra da je u osporenim presudama pogrešno primjenjeno materijalno pravo i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. S tim u vezi, prije svega ističe da nije mogao biti obavezan da primjenjuje Opšti kolektivni ugovor jer je relevantnim odredbama navedenog ugovora utvrđeno da se primjenjuju u svim preduzećima, odnosno privrednim društvima sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom a on je javna zdravstvena ustanova, zatim da su sudovi propustili da utvrde da je Opšti kolektivni ugovor zaključen na period od 1 godine, pa da se postavlja pitanje njegove validnosti nakon proteka ovog perioda, te najzad da tužiteljice nisu dokazale da je on član Udruženja poslodavaca FBiH. U vezi sa Granskim kolektivnim ugovorom apelant je istakao da je u skladu sa Ustavom Federacije BiH oblast zdravstva podijeljena između kantona i Federacije, a zbog čega federalne vlasti ne mogu niti jedan zakon ili kolektivni ugovor razmotriti dok o tome nemaju stav kantona. Po apelantovom mišljenju Vlada Federacije BiH nije mogla zaključiti Granski kolektivni ugovor ni za područje Federacije BiH bez saglasnosti kantona koji su finansijeri zdravstevnih ustanova. Apelant podsjeća da Vlada HNK nije dala saglasnost i nije potpisala navedeni ugovor a zbog čega smatra da on nije mogao biti pravno valjan i obavezujući ni za njega. U prilog ovog stava apelant se pozvao na Odluke Ustavnog suda broj AP-1314/06 i AP-1836/06 a koje se, po njegovom mišljenju, analogno trebaju primijeniti i u njegovom slučaju. Nadalje, s obzirom da Granski kolektivni ugovor nije u roku od 6 mjeseci usklađen sa Opštim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine u skladu sa članom 39. Opšteg kolektivnog ugovora, apelant smatra da je on, i da je bio obavezujući, prestao da važi za apelanta 2006. godine. U vezi s tim apelant ističe da je vještak obračun plate od septembra 2005. godine pa dalje izvršio prema Granskom kolektivnom ugovoru iz 2000. godine što smatra nezakonitim. Nadalje, apelant smatra da ničim nije dokazano da je primejna Granskog kolektivnog ugovora ugovorena kroz Pravilnik o radu i ugovore o radu, te ističe da je član 67. Pravilnika o radu iz 1997. godine opšta odredba kojom je prihvćena primjena kolektivnog ugovora na snazi, a Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine za njega nije važeći i ne može se primjenjivati. Apelant također osporava način na koji su sudovi utvrdili i definisali ugovorni odnos između njega i tužiteljica, te ističe da tužiteljice nisu dokazale da Odluka o izmjenama Pravilnika o platama nije donesna u skladu sa članom 107. ZoR-u. Po apelantovom mišljenju, a u skladu sa stavom Ustavnog suda iz Odluke broj AP-1314/06 teret dokazivanja je bio na tužiteljicama, odnosno one su trebale dokazati da donošenju ove odluke nisu prethodile konsultacije sa Sindikatom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant posebno problematizira primjenu Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora, ističući da ih je potpisala Vlada Federacije BiH bez prethodne saglasnosti Vlade HNK, a na temelju čega zaključuje da nisu bili obavezujući za njega u uređenju odnosa sa tužiteljicama sa kojim je zaključio ugovore o radu.
10. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na stajalište u Odlukama Ustavnog suda broj AP-
1314/06 i AP-1836/06 smatrajući da se analogno mogu primijeniti i u njegovoj situaciji. Međutim, imajući u vidu suštinu apelantovih navoda kojim problematizira primjenu Opšteg i Granskog kolektivnog ugovora i razloge koje su vezi s tim iznosi, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti stanovište zauzeto u Odluci o dopustivosti broj AP-1449/07 od 16. jula 2007. godine (neobjavljena odluka), s obzirom da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Naime, u navedenom predmetu apelant (poslodavac - Regionalna bolnica Mostar) osporavao je presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000694 od 20. marta 2007. godine, tvrdeći da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da u njegovom slučaju nisu bili obavezujući i nisu se mogli primijeniti Opšti i Granski kolektivni ugovor, a zbog činjenice da nikada nije potpisao Granski kolektivni ugovor na nivou Federacije BiH u oblasti zdravstva, niti je Vlada HNK potpisala Opšti kolektivni ugovor, za područje ovog kantona. U vezi na navedenim, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud svoj stav da su Opšti kolektivni ugovor i Granski kolektivni ugovor primjenjivi i na apelanta kao poslodavca jer ih je na strani poslodavca zaključila Vlada FBiH u skladu sa čl. 111. i 112. ZoR-u, dovoljno jasno obrazložio, da je analizirao pravnu situaciju u vezi s apelantovim obvezama prema tužiteljima u kontekstu zakonske regulative i zaključenih opšteobavezujućih kolektivnih ugovora o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika iz oblasti radnih odnosa u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju navedenog, zaključeno je da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da ni u konkretnom slučaju nije izostalo iscrpno obrazloženje i pozivanje na relevantne propise materijalnog prava, prije svega čl. 111. i 112. ZoR-u, te imajući u vidu da je apelant identične razloge u odnosu na primjenu Opšteg i Granskog kolektivnog ugovara isticao i u postupku pred redovnim sudovima, a razlozi i obrazloženja redovnih sudova u vezi s tim se ne mogu smatrati proizvoljnim, Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje na proizvoljnu ili diskriminacijsku primjenu prava u odnosu na apelanta, odnosno da su njegovi navodi u ovom dijelu o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović