Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2997/08 (M. Ć.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2997/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2997/08, rješavajući apelaciju Mehe Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Ćorića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1390/05 od 12. decembra 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-131/04 od 15. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) sa prebivalištem u Njemačkoj, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 24. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1390/05 od 15. septembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-131/04 od 15. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-654/02 od 15. oktobra 2003. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev Saje Ćosić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojom je tražila da se utvrdi da je suvlasnik sa ½ dijela u zajednički stečenoj bračnoj imovini, koju čine kuća na sprat, sa generalijama kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), a tuženi tj. apelant da je suvlasnik sa ½ dijela na predmetnoj nekretnini. Istom presudom tužiteljica je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.392,00 KM.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u toku postupka saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka utvrdio da je do faktičkog prekida bračne zajednice parničnih stranaka došlo oko 1980. godine, kada je apelant započeo sa gradnjom sporne kuće, a s obzirom na faktički prekid bračne zajednice sud je poklonio vjeru apelantovom iskazu da je on spornu kuću htio da gradi isključivo za sebe. Općinski sud je ocijenio da rijetki dolasci apelanta u Mostar, što nesporno proizlazi iz iskaza parničnih stranaka, zatim činjenica da je apelant vrlo rijetko slao novac i prije faktičkog prekida bračne zajednice, da tužiteljica apelanta nikada nije posjetila u Njemačkoj gdje je radio, te iskaz njihove kćerke koja se sjeća da je apelanta (svog oca) vidjela samo jedanput tj. prije rata, idu u prilog zaključka da su bračni odnosi parničnih stranaka bili mnogo prije poremećeni, te su doveli do faktičkog prekida bračne zajednice, odnosno do prekida prije nego što je njihov brak zvanično razveden presudom iz 1990. godine. Dalje je navedeno da su saslušani svjedoci davali različite iskaze o vremenu izvođenja određenih radova tokom gradnje kuće, što je sud ocijenio logičnim s obzirom na veliki protek vremena od izvođenja radova do davanja iskaza.
4. Općinski sud je imajući u vidu član 264. stav 2. Porodičnog zakona («Službeni list SR BiH» br. 21/79, 44/89, «Službeni list RBiH» br. 6/94 i 13/94) ocijenio da je sporna kuća izgrađena nakon faktičkog prekida bračne zajednice parničnih stranaka i to sredstvima apelanta koji je radio i zarađivao u Njemačkoj. Općinski sud je naveo da je tužiteljica i sama izjavila da nije imala nikakve imovine prilikom zaključenja braka, da nije bila u radnom odnosu, a iz presude Osnovnog suda u Mostaru broj P-2000/89 od 26. juna 1990. godine, utvrđeno je da je tužiteljica od apelanta tražila izdržavanje, upravo zato što je smatrala da nema sredstava za svoje izdržavanje.
5. Općinski sud je zaključio da sve što je tužiteljica eventualno uložila u spornu kuću bilo je nakon prestanka bračne zajednice odnosno nakon prestanka braka, te zbog toga ne može imati nikakav udio u spornoj kući kao zajedničkoj imovini, niti postaviti bilo kakav stvarno pravni zahtjev, jer je ulagala u tuđe i bez dogovora sa apelantom, ali, po zaključku suda, tužiteljica može prema apelantu istaći eventualno obligaciono pravni zahtjev i tražiti naknadu uloženih sredstava.
6. Kantonalni sud je presudom broj Gž-131/04 od 15. septembra 2005. godine, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda broj P-654/02 od 15. oktobra 2003. godine, djelomično uvažio žalbu i pobijanu prvostepenu presudu preinačio, te utvrdio da je tužiteljica suvlasnik sa ¼ dijela na predmetnoj nekretnini - zajedničkoj imovini, a da je apelant suvlasnik sa ¾ dijela na istoj nekretnini. Apelantu je utvrđena obaveza da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.732,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz dokaza konkretnog predmeta proizlazi da su stranke brak zaključile 25. decembra 1971. godine, u kojem je rođena kći Senada Ćorić. Brak parničnih stranaka je razveden presudom Osnovnog suda u Mostaru broj P-
2000/89 od 26. juna 1990. godine. Tužiteljica je tvrdila da su stranke u braku stekle predmetnu nekretninu kao zajedničku imovinu, i to zajedničkim radom i doprinosom stranaka. Apelant je tužiteljici osporavao bilo kakvo suvlasništvo, tvrdeći da je isključivo od svojih sredstava radeći u Njemačkoj kao građevinski poduzetnik izgradio predmetnu nekretninu, a da je faktička i ekonomska zajednica između njega i tužiteljice prekinuta mnogo prije no što je donesena odluka o razvodu braka.
8. Kantonalni sud je naglasio da je brak zakonom uređena zajednica života muškarca i žene, međutim brak je i ekonomska zajednica u kojoj se u pravilu u zajedničkom domaćinstvu zadovoljavaju egzistencijalne potrebe bračnih drugova i ostalih članova porodice, sve dok brak ne prestane. Navedeno je da prema čl. 263. i 267. stav 2. Porodičnog zakona imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička, a da se veličina udjela bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu se vodi računa ne samo o primanjima po osnovu rada i zarade svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu, u porodici i o brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Kantonalni sud je obrazložio da zakon ne favorizira pojedine vrste rada, nego uzima u obzir sve vrste rada, kao što je naprijed navedeno. Imovina stečena radom je zajednička i kada je očigledno da je stečena i skoro isključivo radom jednog bračnog druga bez obzira što su doprinosi bračnih drugova bili različiti. Bračna zajednica čini ekonomsku i emocionalnu zajednicu, koja se ispoljava u vođenju zajedničkog domaćinstva i zajedničkog stanovanja, a bitna karakteristika zajedničke imovine je i da se stiče radom bračnih drugova tokom bračne zajednice.
9. Kantonalni sud je ocijenio da prvostepeni sud raspravljajući konkretan spor nije pošao od osnovnih postulata braka kao zajednice muškarca i žene, te činjenice da su svako na svoj način imovinu sticali u braku, koja predstavlja bračnu tečevinu. Nadalje je navedeno da su parnične stranke zaključile brak 1971. godine, da je u braku 1976. godine rođena kćerka, da je apelant nakon rođenja djeteta otišao na privremeni rad u Njemačku, gdje je radio kao građevinski radnik, a da je tužiteljica ostala u selu Podveležje, živjeti u zajedničkom domaćinstvu sa apelantovim roditeljima i svojom kćeri. Kantonalni sud je istakao da je tužiteljica je u tom domaćinstvu privređivala na način primjeren seoskom načinu života, a uz to podizala zajedničko dijete, vodeći brigu o zdravlju, odgoju i svim drugim potrebama djeteta a za to vrijeme apelant je radio i doprinosio, (jer je jedno vrijeme kako je izjavio slao novac za izdržavanje a potom prestao), Kantonalni sud je zaključio da je tužiteljica na svoj način sticala zajedničku imovinu, te je zbog navedenog ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključak da tužiteljici ne pripada pravo da traži utvrđenje suvlasničkog dijela u kući. Kantonalni je ocijenio da je tužiteljica osnovano tvrdila da je doprinosila na više načina u stjecanju zajedničke imovine, jer je istovremeno sama odgajala zajedničko dijete, pomažući i apelantovoj majci, dok je apelant živio u Njemačkoj sa drugom ženom. Također, Kantonalni sud je ocijenio simptomatičnim apelantove tvrdnje da je faktička bračna zajednica prestala odmah po njegovom odlasku u Njemačku, te još čudnije što nije i pravno prestala razvodom braka, ako ne u prvoj godini, onda nešto kasnije, a ne tek razvodom 1990. godine, ističući «da se s pravom postavlja pitanje, što je čekao i što je mislio kada je već zasnovao vanbračnu zajednicu sa drugom ženom, koja po njegovoj tvrdnji traje već jedanaest i više godina». Kantonalni sud je naveo da smatra da apelant nije iskreno govorio kada je u pitanju prekid zajednice života sa tužiteljicom, zbog opće poznate činjenice da je bilo uobičajeno da muževi žive u inozemstvu odvojeno od svojih supruga, da bi zaradili za bolju egzistenciju sebi i svojoj porodici, a žene su bile te koje su ostajale kod kuće, čuvajući i podižući djecu, te da je takva situacija bila i sa apelantom, što nije rijedak slučaj da se zasnuje i druga zajednica života, kao što je i u ovom slučaju.
10. Kantonalni sud je imajući u vidu dokaze u spisu, utvrdio da je zemljište kupljeno za vrijeme trajanja bračne zajednice, kada su odnosi u braku bili normalni, da je kuća građena do kraja bračne zajednice, da je upravo tužiteljica ostajući u domaćinstvu apelantovih roditelja, omogućila apelantu da radi u novoj sredini u kojoj će više zaraditi za dobrobit bračne zajednice, a što se pretvorilo u suprotnost. Kantonalni sud je ocijenio da je tužiteljica s pravom tvrdila da je apelantu poslužila kao neko ko će voditi brigu o njihovom zajedničkom djetetu, kao i o njegovoj majci, te kao mlada žena izigrana i ostavljena da u uslovima seoskog života podiže malodobno dijete i pomaže muževljevoj porodici. Kantonalni sud je prihvatio navode tužiteljice i saslušanih svjedoka u konkretnom postupku «da je onoliko koliko su joj mogućnosti dale sudjelovala i u radu prilikom građenja kuće, nadgledala i često kuhala, sve to po zahtjevu apelantove majke, na što su se izjasnili i svjedoci H.D. i J.H. saslušani u prvostepenom postupku, te da je izvođenje radova plaćala tužiteljica, što ovaj sud i ne sumnja, sredstvima koje je slao apelant, jer je vidljivo iz cijelog spisa da tužiteljica nije imala svojih ličnih sredstava, budući da u to vrijeme nije ni radila».
11. Kantonalni sud je u smislu sudske prakse pozivajući se i na odluku Vrhovnog suda Republike Bosne i Hercegovine broj Rev 333/90 od 9. jula 1990. godine, zaključio da se ni u kom slučaju ne može zanemariti rad tužiteljice u domaćinstvu, da s tim u vezi, ne bi imala pravo da traži utvrđivanje doprinosa u sticanju u bračnoj zajednici. Kantonalni sud je naveo, «pravo je jednog bračnog druga, čiji je udio u stjecanju bračne imovine, znatno niži od udjela drugog bračnog druga, da zahtjeva naknadu protiv vrijednosti njegovog udjela u novcu, ali to ne isključuje pravo tog bračnog druga da zahtjeva, utvrđenje udjela u zajedničkoj imovini s razmjerno doprinosu u sticanju te imovine» pozivajući se i na presudu Vrhovnog suda RBiH broj Rev 551/87 od 17. novembra 1988. godine.
12. Vrhovni sud je presudom broj Rev 1390/05 od 12. decembra 2006. godine odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-131/04 od 15. septembra 2005. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naglasio da iz činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da su tužiteljica i apelant bili bračni drugovi od 25. decembra 1971. godine, da je u braku 9. jula 1976. godine rođeno jedno zajedničko dijete, i da je brak razveden pravomoćnom presudom 26. juna 2000. godine. Navedeno je da je ugovorom o poklonu zaključenim 31. januara 1979. godine sa Marom Prljeta kao darodavcem, stečeno suvlasništvo na nekretnini na kojoj je sagrađen predmetni stambeni objekat za koji je 1986. godine izdata urbanistička suglasnost za legalizaciju, kada je legaliziran bespravno izgrađeni predmetni objekat. Vrhovni sud je dalje naveo da je predmetni objekat građen od 1980. do 1983. godine, odnosno 1985. godine, a do faktičkog prekida bračne zajednice došlo je oko 1980. godine, ali je i prije faktičkog prekida apelant živio u vanbračnoj zajednici sa drugom ženom. Tužiteljica je živjela sa njegovim roditeljima u Dobrči, a apelant je rijetko dolazio kod roditelja i kod tužiteljice kao i njihove zajedničke kćerke.
13. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odnosno član 264. stav 2. Porodičnog zakona, kojim je propisano da zajedničku imovinu bračnih drugova čini imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice. Vrhovni sud je obrazložio da su pravilnim tumačenjem navedene zakonske odredbe, bitni elementi za utvrđivanje prava na zajedničku imovinu - da je imovina stečena u vrijeme dok su stranke bile u bračnoj zajednici, s tim što ta bračna zajednica ne predstavlja samo faktičku zajednicu između muža i žene, već uključuje i ostale odnose među bračnim drugovima kao članovima jedne porodice, i traje dok brak ne prestane na jedan od zakonom predviđenih načina, među koje spada i razvod braka. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud je pravilno ocijenio, da činjenica prema kojoj apelant nije redovno posjećivao tužiteljicu kao svoju suprugu a da je živio sa drugom ženom, ne predstavlja razlog koji može uskratiti pravo tužiteljice kao njegovog bračnog druga, da traži udio u imovini koja je stečena radom u toku bračne zajednice, budući da je tužiteljica radila u domaćinstvu i porodici i brinula se o odgoju i podizanju zajedničkog djeteta-kćerke Senade Ćorić, dok je apelant radio u inostranstvu.
14. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da revizija nije osnovana u pogledu prigovora koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Također, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni prigovori u odnosu na povrede postupka pred drugostepenim sudom, budući da drugostepeni sud nije utvrđivao novo činjenično stanje, već je na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, drugačije tumačio materijalno pravo u odnosu na «pravno pitanje kako se faktički prekid bračne zajednice pravno odražava na imovinske odnose bračnih drugova (čl. 263. i
264. Porodičnog zakona)». Dalje je navedeno da, iako je drugostepeni sud previdio član 456. st. 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), osnovom koje je trebao primijeniti čl. 229. st. 1. tač. 4. važećeg ZPP, a ne član 355. st. 1. tač. 3. ranijeg ZPP, dok za primjenu člana 362. stav 1. tač. 3. ranijeg ZPP nije bilo osnova, jer pobijana odluka nije u formi rješenja, jesu povrede pravila drugostepenog postupka, ali koje s obzirom na prirodu povrede, ne predstavljaju razlog za izmjenu same odluke. Vrhovni sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te je na osnovu člana 248. važećeg ZPP reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.
15. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila drugostepenog parničnog postupka i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je prvostepena presuda donesena 15. oktobra 2003. godine tj. prije stupanja na snagu važećeg ZPP, «međutim članom 456. stav 2. navedenog ZPP predviđeno je da se izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana u postupku o pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog ZPP umjesto odredbi…čl.355. ranijeg ZPP, primjenjivat će se odredba člana 229. važećeg ZPP. Slijedom prednjeg se zaključuje da je drugostepeni sud morao postupiti u skladu sa članom 456. stav 2. odnosno pozivom na član 229. važećeg ZPP. Prema obrazloženju drugostepenog suda proizlazi da se sud pozvao na preinačenje presude na osnovu primjene člana 355. stav 1. točka 3., koji u sebi implicira da je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim činjenicama je utemeljena presuda. Sud se nije pozvao na primjenu člana 355. stav 1. točka 4. kojim je predviđeno da se prvostepena presuda može preinačiti ukoliko sud smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Drugostepeni sud nije mogao preinačiti prvostepenu presudu bez održavanja nove rasprave, te eventualno dobijanja novih dokaza». Apelant je zatražio usvajanje apelacije, odnosno ukidanje osporenih odluka, te vraćanje predmeta na ponovni postupak.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi pravila drugostepenog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da su u konačnici redovni sudovi primjenom relevantnih odredbi Porodičnog zakona djelimično usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice te utvrdila da je tužiteljica suvlasnik sa ¼ dijela na predmetnoj nekretnini – zajednički stečenoj bračnoj imovini. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke razmotrio i navode apelanta vezane za primjenu ranijeg odnosno novog ZPP od strane Kantonalnog suda, te dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi u tom pogledu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari.
20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije su odluke osporene dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović