Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3128/08 (M. F.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Konverzija i denominacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3128/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3128/08, rješavajući apelaciju Muhameda Fejzića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Fejzića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000753 od 22. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001416 od 31.

januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P- 1850/90 od 21. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Fejzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pasaca, kojeg zastupaju Goran Jezdić i Vlado Matuzović, advokati iz Tuzle, podnio je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000753 od 22. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003- 0-Gž-06-001416 od 31. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1850/90 od 21. jula 2006. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu u Tuzli podnio tužbu 13. jula 1990. godine i precizirao je 18. augusta 2003. godine protiv Rudnika «Kreka» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete zahtijevajući razliku isplaćene glavnice za eksproprisane nekretnine oranice i šumskog zemljišta po zaključenom Sporazumu sa tuženim od 18. oktobra 1989. godine sa kamatom i tržišne cijene ovih nekretnina u vrijeme kad mu je isplata izvršena, a sve prema odredbama člana 278. stav

2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrajući da mu pripada pravo na naknadu štete do potpunog namirenja.

3. Presudom Općinskog suda broj P-1850/90 od 21. jula 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zhtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos od 16.406,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. aprila 1990. godine i naknadi parnične troškove, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno, a što proizlazi iz iskaza apelanta kao parnične stranke, te materijalne dokumentacije u koju je izvršio uvid, da je između apelanta i tuženog zaključen Sporazum 18. oktobra 1989. godine prema kojem je tuženi bio u obavezi da apelantu na ime ekspropisane imovine isplati novčani iznos u jugoslovenskim dinarima u roku od 15 dana. Sud je u provedenom postupku utvrdio da je apelant glavnicu u iznosu od 19.322,50 dinara, a prema nalogu o izvršenoj isplati, naplatio 19. januara 1990. godine, a zakonsku zateznu kamatu 6. aprila 1990. godine u iznosu od 27.835,90 dinara. Sud je naveo da je apelant u sudskom postupku zatražio da mu tuženi naknadi štetu do potpunog namirenja, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o materijalnoj šteti koju je pretrpio zbog neblagovremenosti ispunjenja obaveze od tuženog. Sud je ocijenio da je ovakav apelantov zahtjev neosnovan, navodeći da je predmetni zahtjev u suštini zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca za koju nema uporišta u članu 278. stav 2. ZOO, niti u drugoj normi tog ili drugog materijalnog propisa. Sud je utvrdio da je tuženi bio u obavezi da apelantu isplati određenu sumu novca i da je bio obavezan da mu isplati onaj broj novčanih jedinica na koju je obaveza glasila, po Sporazumu od 18. oktobra 1989. godine, te da mu je isplatio kamatu zbog zakašnjenja u isplati na koji način je tuženi u cijelosti izmirio svoju obavezu. Sud je dalje naveo da, zbog promijenjene vrijednosti novca, apelant u ovom postupku ne može tražiti štetu od tuženog, jer se gubitak vrijednosti novca nadoknađuje kamatama, te da je u konkretnom slučaju nesporno da je tuženi apelantu isplatio kamatu zbog zakašnjenja. Sud je dalje naveo da je po načelu monetarnog nominalizma isključena odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca za vrijeme trajanja zakašnjenja bez obzira na razloge zakašnjenja, budući da je dužnik dužan isplatiti samo onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi po Sporazumu od 18. oktobra 1989. godine. Stoga je Općinski sud apelantov tužbeni zahtjev odbio.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 003-0-Gž-06-001416 od 31. januara 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud u toku postupka proveo sve relevantne dokaze i nesporno utvdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da za apelantov tužbeni zahtjev nije bilo uporišta u članu 278. stav 2. ZOO, a niti u drugoj normi citiranog ili drugog materijalnog propisa, naglašavajući da se, zbog promjene vrijednosti novca, ne može tražiti naknada štete, budući da se gubitak vrijednosti novca i zakasnjela isplata nadoknađuju kamatama. Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi ponovio navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, izražavajući neslaganje sa stavom prvostepenog suda, a koji je, kako to zaključuje Kantonalni sud, u svemu ispravno postupio. Stoga je, ocjenjujući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostepeni sud kao žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000753 od 22. jula 2008. godine kojom je reviziju odbio. Obrazlažući razloge odbijanja revizije, Vrhovni sud je istakao da su, suprotno apelantovim navodima, nižestepeni sudovi dali razloge koji su u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud. Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da drugostepeni sud nije ocijenio nalaz vještaka i da je pogrešno primijenio član 278. stav 2. ZOO, naglašavajući da je drugostepeni sud upravo u tom pravcu dao pravilne razloge. Vrhovni sud je istakao da se apelantov zahtjev odnosi na naknadu štete zbog gubitka vrijednosti važećeg novca, a za koju nema uporišta u članu 278. stav 2. ZOO, a ni u normi tog ili drugog materijalnopravnog propisa. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja odredbe člana 278. ZOO, na koju se apelant poziva, proizlazi da ta zakonska odredba ima u vidu samo štetu koju je apelant kao povjerilac već pretrpio. Vrhovni sud također je naglasio da sama okolnost gubitka vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja docnje od oko 2,5 mjeseci ne predstavlja štetu koja bi se podvela pod navedene zakonske odredbe iako je nesporno da je kroz vrijeme docnje tužitelja u prijeratnom periodu bila inflacija i denominacija (pretvaranje jugoslovenskog dinara u konvertibilni jugoslovenski dinar sa omjerom 1 DM: 7 jugoslovenskih dinara, te da mu, zbog pada vrijednosti novca, kamata nije pokrila stvarnu štetu pokrivenu zateznom kamatom. Međutim, načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca u vrijeme docnje bez obzira na razloge koji su u tom periodu postojali, jer postojanje zahtijevane štete ne proizlazi iz same činjenice obezvređivanja novca. Vrhovni sud je, ocjenjujući neosnovanim apelantove navode revizije, shodno odredbama člana 248. ZPP, apelantovu reviziju odbio.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u stavu redovnih sudova koji su, prema apelantovim navodima, pogrešno zaključili da mu, shodno odredbama člana 278. stav 2. ZOO, ne pripada razlika između isplaćene glavnice i tržišne cijene nekretnina u vrijeme kada je isplata izvršena. Apelant je, također, naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da isplaćena naknada i zatezna kamata u ukupnom iznosu ne predstavljaju potpunu naknadu štete, a kako je to utvrđeno u pismenom nalazu i mišljenju vještaka agronoma. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti načelo monetarnog nominalizma, kako su to pogrešno zaključili redovni sudovi, budući da izvedeni dokazi ukazuju na to da je šteta koju je pretrpio zbog zakašnjenja tuženog u isplati naknade znatno veća od iznosa koji mu je isplaćen na ime zateznih kamata. Apelant, također, prigovara da redovni sudovi nisu ocijenili nalaz vještaka agronoma B.I., te da su propustili primijenititi odredbe čl. 185. i 278. stav 2. ZOO, te smatra da je ovaj predmetni slučaj zahtijevao primjenu navedenih odredbi ZOO.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno pravo na imovinu.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Shodno članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3128/08 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio