Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3227/09 (Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-3227/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3227/09, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesene protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 002449 09 Gž od 18. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 0 P 002449 05 P od 4. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 065-0-Gž-07-003341 od 11. septembra 2009.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-005621 od 10. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 49 0 P 002713 09 Gž od 13. novembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 002713 03 P od 22. decembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 000792 10 Rsz od 9. juna 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-0-Rs-09-000 058 od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 000795 10 Rsz od 9.
juna 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2- Rs-09-000 044 od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001066 10 Rsz od 23. juna 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs-09-000 015 od 8. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001065 10 Rsz od 26. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs-09-000 016 8. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001068 10 Rsz od 26.
avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs-09-000 017 od 8. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 014604 Rsž od 19. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 014604 03 P od 7.
januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 001675 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 001675 05 od 26. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 014538 09 Gž od 17. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 014538 03 od 7. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001177 10 Rsz od 8. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-20-Rs-09-000059 od 20. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000961 08 Gz od 4. januara 2011. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P. 636/03 od 4. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000858 08 Gz od 8. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje Tomislavgrad broj 068- 2-P-07-000 132 od 31. oktobra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000899 08 Gz od 8. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje Tomislavgrad broj 068- 2-P-07-000 131 od 31. oktobra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000910 08 Gz od 17. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000 127 od 31. oktobra 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000908 08 Gz od 20. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P. 685/03 od 9.
jula 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine – Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Sarajevu, koga zastupa Federalno pravobranilaštvo-pravobraniteljstvo, sa sjedištem u Sarajevu, podnio je u periodu od 16. oktobra 2009. godine do 7. februara 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 002449 09 Gž od 18. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 0 P 002449 05 P od 4. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 065-0-Gž-07-003341 od 11. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-07-005621 od 10. oktobra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 49 0 P 002713 09 Gž od 13. novembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 002713 03 P od 22. decembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 000792 10 Rsz od 9. juna 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-0-Rs-09-000 058 od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 000795 10 Rsz od 9. juna 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs- 09-000 044 od 16. marta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001066 10 Rsz od 23. juna 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs-09-000 015 od 8. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001065 10 Rsz od 26. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs-09-000 016 8. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001068 10 Rsz od 26. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-2-Rs-09-000 017 od 8. aprila 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 014604 Rsž od 19. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 014604 03 P od 7. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 001675 10 Gž od 26. avgusta 2010. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 001675 05 od 26. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 014538 09 Gž od 17. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 014538 03 od 7. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 Rs 001177 10 Rsz od 8. septembra 2010. godine i presude Općinskog suda Tomislavgrad broj 068-20-Rs-09-000059 od 20. maja 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000961 08 Gz od 4. januara 2011. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P. 636/03 od 4. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000858 08 Gz od 8. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000 132 od 31. oktobra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000899 08 Gz od 8. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje Tomislavgrad broj 068-2- P-07-000 131 od 31. oktobra 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000910 08 Gz od 17. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje Tomislavgrad broj 068-2-P-07-000 127 od 31. oktobra 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 000908 08 Gz od 20. decembra 2010. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P. 685/03 od 9. jula 2008. godine.
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 3227/09, AP 3494/09, AP 102/10, AP 3448/10, AP 3449/10, AP 3738/10, AP 3781/10, AP 3782/10, AP 4319/10, AP 4473/10, AP 4862/10, AP 4868/10, AP 391/11, AP 508/11, AP 563/11, AP 566/11 i AP 568/11 spoji u jedan predmet pod brojem AP 3227/09, jer su podnesene od strane istog apelanta i radi se o nadležnosti Ustavnog suda po istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Zaposlenici apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pokrenuli protiv apelanta kao poslodavca parnične postupke radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćene plaće, regres, topli obrok, naknada za odvojeni život i gardijski dodatak) za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, a koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika Federalnih ministarstava i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00), Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04 i 68/05), Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98), Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/22), Zakona o državnoj službi u FBiH «(Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04 i 56/05), Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/05), Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04), Pravilnika o plaćama i drugim primanjima pripadnika Vojske FBiH od 30. decembra 2005. godine, Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima vojnih osoba, službenika i namještenika FMO broj 06-153-3/98 od 21. maja 1998. godine.
4. Osporenim presudama navedenim u izreci ove odluke, redovni sudovi su, tužbene zahtjeve tužitelja uglavnom usvojili, dok su dio zahtjeva odbili usvajajući apelantov prigovor o zastari potraživanja. U obrazloženjima osporenih presuda sudovi su naveli da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa koji su osnovani u smislu materijalnih propisa navedenih u obrazloženju ove odluke (tačka 3. Odluke), i za koje u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Nadalje, redovni sudovi su ovisno od sadržine pojedinačnih tužbenih zahtjeva, u dijelu u kojem su zahtjeve usvojili, u obrazloženjima pozivali na relevantne odredbe materijalnih propisa navedenih obrazloženju ove odluke. Za jedan dio zahtjeva redovni sudovi su zaključili da je protekao zakonski rok od tri godine u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa u smislu člana 106. ZOR, odnosno člana 372. ZOO, pa su ocijenili osnovanim prigovor zastare potraživanja i odbili tužitelje sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva. Pored toga, sudovi su istakli da je odredbom člana 103. ZOR propisano da uposlenik u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa ima pravo tražiti zaštitu pred nadležnim sudom, a budući da se u konkretnim slučajevima radi o utvrđenim novčanim potraživanjima tužitelja, to se navedena odredba ne primjenjuje.
5. Nadalje, budući da su tužitelji tokom postupka isticali da je apelant priznao njihova potraživanja donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 66/04), redovni sudovi su obrazložili da niti jednom odredbom tog zakona apelant nije izričito priznao potraživanje tužitlja te da se stoga donošenje tog zakona ne može smatrati priznanjem duga što bi za posljedicu imalo prekid roka zastare. Navedeno je da je odredbom člana 387. ZOO propisano «da se pored priznanja duga, priznanje duga može učiniti na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja i slično, ali ne i donošenjem određenog zakonskog propisa, pismenih obavještenja ili javnih poziva» kako to smatraju tužitelji. Također je navedeno da ni izdavanjem uvjerenja o neisplaćenim plaćama i naknadama na ime regresa apelant nije priznao potraživanje tužitelja, budući da tim uvjerenjima apelant nije tvrdio da će izvršiti isplate tužiteljima, ili da im duguje konkretne iznose.
6. Apelant smatra da je u predmetnim postupcima došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su sudovi u konkretnim postupcima proizvoljno primijenili materijalno pravo. U suštini, to se, po mišljenju apelanta, ogleda u tome što sudovi nisu primijenili odredbu člana 103. ZOR-a, kojom je propisan prekluzivni, subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelant je istaknuo da je, citiranim zakonom propisan i krajnji rok od 3 godine, računajući od dana nastanka novčanih potraživanja, u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu zbog povrede prava na utvrđenje, kalkulaciju i isplatu novčanog potraživanja, a nakon koje roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Naime, [...] zbog neprimjenjivanja relavenatnih odredaba procesnog i materijalnog prava od strane sudova [apelant] smatra da je uskraćen za fer i pravično suđenje, ali i trpi štetu na imovini, jer je neprimjenjivanje prava imalo za posljedicu podnošenje preko 15.000 neblagovremenih tužbi protiv [apelanta], a kao posljedicu toga [apelant] trpi štetu na imovini odnosno mogao bi imati štetu na imovini, ako bi sudska praksa nižih sudova ostala nepromjenjena u iznosu od preko 40 miliona KM samo na ime dosuđenih zateznih kamata i troškova postupka, neovisno od duga. Također, apelant ističe da se za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži apelacije, ukine pobijane presude i odbaci tužbe kao neblagovremene ili eventualno da pobijane presude preinači i odbije tužbene zahtjeve tužitelja zbog nedostatka pravne osnove.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju osnovni apelacioni navod pitanje eventualne proizvoljnosti primjene odredbi ZOR-a od strane redovnih sudova koji su ocijenili da se na novčana potraživanja zaposlenika apelanta iz radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine iz člana 106 ZOR-a, a ne, kako to apelant smatra, jednogodišnji rok zastare iz člana 103. ZOR-a. U svojoj praksi Ustavni sud je, rješavao apelacije zaposlenika apelanta koji su takođe osporavali presude redovnih sudova i navodili povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno prozvoljne primjene materijalnog prava pri ocjeni osnovanosti apelantovog prigovora zastare za potraživanja iz radnog odnosa (isplata plaća, regresa i toplog obroka). U tim presudama su sudovi, postupajući po tužbama zaposlenika apelanta, usvajali apelantov prigovor zastare primijenjujući odredbe člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, kojima je propisan rok zastare od 3 godine. U Odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine, i odluka o dopustivosti broj AP 3730/08 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je u navedenim predmetima zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO i da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su predmetne apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.
11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili zašto su djelimično udovoljili tužbenim zahtjevima tužitelja te obavezali apelanta da im na ime potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih plaća, regresa, toplog obroka, otpremnina i jubilarne nagrade) isplati iznose pobliže navedene u izrekama osporenih presuda. Redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelantovim navodima, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog prava, konkretno ZOR i ZOO. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto su neosnovani navodi apelanta, koje apelant ponavlja i u apelaciji, vezano za primjenu člana 103. ZOR, i zašto isti ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda ovih postupaka.
12. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Pored navedenog, Ustavni sud ističe da pozivanje apelanta na sudsku praksu u Republici Srpskoj, kad je riječ o roku zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, nije od značaja za konkretne slučajeve, s obzirom na različita zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulisano. Također, ni praksa Ustavnog suda koji je odlučivao o apelacijama protiv odluka sudova u Republici Srpskoj nije primjenjiva na konkretne slučajeve, jer je u tim slučajevima Ustavni sud ocjenjivao da li su sudovi, primjenjujući propise tog entiteta, obrazložili svoje odluke u skladu sa standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović