Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/08 (M. K.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3241/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3241/08, rješavajući apelaciju Milana Kelečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kelečevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Uvp-08 000-109 od 10. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Kelečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 14. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08 000- 109 od 10. septembra 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 065-568-1524/06 od 18. maja 2006. godine (donesenom povodom apelantovog zahtjeva od 5. maja 2006. godine da mu se utvrdi svojstvo borca i da se razvrsta u odgovarajuću kategoriju po osnovu stupanja i angažovanja u oružanim snagama SFRJ-RS), utvrđeno je da je apelant bio angažovan u zoni borbenih djejstava tri mjeseca i osam dana, a van zone borbenih djejstava 23 mjeseca i 19 dana, te da se razvrstava u VII (sedmu) kategoriju. U obrazloženju rješenja ovaj organ naveo je da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio angažovan u oružanim snagama RS ukupno 26 mjeseci i 27 dana od čega u zoni borbenih djejstava 3 mjeseca i 8 dana, a van zone borbenih djejstava 23 mjeseca i 19 dana. Također je naveo da je odredbama člana 17. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca; «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 46/04, 53/04, i 20/07) - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07) propisano da se borci prema vremenu stupanja u oružane snage Jugoslavije, odnosno Republike Srpske, dužini učešća i uslovima angažovanja u periodu od 17. augusta 1990. godine do demobilizacije, a najkasnije do 19. juna 1996. godine, razvrstavaju u VII (sedam) kategorija, a odredbama člana 24. da su VII (sedma) kategorija borci koji su bili angažovani u oružanim snagama u zoni borbenih djejstava manje od osam mjeseci, bez obzira na dužinu angažovanja. Prvostepeni organ je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, odlučio kao u izreci rješenja.

3. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite ( u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 16-568-2380/06 od 29. augusta 2007. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa odbijena je kao neosnovana. Dalje, u postupku revizije prvostepeno rješenje je poništeno i apelantu je utvrđen status borca VII ( sedme) kategorije po osnovu učešća u ratu kao pripadnika VRS, i to od 23. maja 1992. godine do 1. septembra 1992. godine, u ukupnom trajanju od tri mjeseca i osam dana od čega u zoni borbenih djejstava tri mjeseca i osam dana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, radi donošenja pravilnog i potpunog rješenja, bilo potrebno pravilno ocijeniti izvedene dokaze i na njih pravilno primijeniti materijalnopravni propis zbog čega je ovaj organ sam riješio navedenu upravnu stvar. Dalje, u obrazloženju se navodi da je članom 27. Zakona o pravima boraca propisano da se kao vrijeme angažovanja u oružanim snagama SFRJ, odnosno RS, u smislu citiranog zakona smatra i vrijeme odsustva po osnovu bolovanja ili privremene nesposobnosti za vojnu službu odobrenih na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija, kao i vrijeme provedeno u zarobljeništvu, a članom 28. istog zakona da borci iz člana 2. st. 1. i 2. citiranog zakona koji su usljed rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijenih pod tim okolnostima proglašeni trajno nesposobnim za vojnu službu na osnovu nalaza i mišljenja ljekarskih komisija, zavisno od vremena stupanja u oružane snage, razvrstavaju u odgovarajuću kategoriju, uzimajući kao da su vrijeme odsustva proveli u zoni borbenih djejstava do 21. novembra 1995. godine ako su ranu, povredu, ozljedu ili bolest zbog kojih su proglašeni nesposobnim zadobili u zoni borbenih djejstava a vrijeme učešća do 19. juna 1996. godine. Borcima koji su bili ranjeni, ozlijeđeni ili oboljeli van zone borbenih djejstava i proglašeni trajno nesposobnim vrijeme učešća računa se do 19. juna 1996. godine kao vrijeme učešća van zone borbenih djejstava. U obrazloženju je dalje navedeno da su u čl. 27. i 28. Zakona obuhvaćena u ovom slučaju oboljenja koja su nastala u VRS i koja su vezana za obavljanje vojne službe. Međutim, kako iz priložene medicinske dokumentacije nalaza NVLK jasno proizlazi da je apelantu konstatovana bolest nakon demobilizacije, 4. septembra 1992. godine, koja nije u vezi sa vršenjem vojne službe, a za koju je u nalazu broj 607/ 02 od 29. juna 1994. godine konstatovano da se pogoršala u toku vršenja vojne službe, nesporno je da se radi o bolesti koja je nastala u okviru predviđenih okolnosti iz člana 2. Zakona o pravima boraca. Stoga se ne može smatrati da su ispunjeni uslovi iz čl. 27. i 28. Zakona o pravima boraca i apelantu za navedeni period za koji je bio privremeno nesposoban za službu, odnosno proveo vrijeme na bolovanju po osnovu bolesti koja nije nastala u VRS, niti je vezana za nju, od 4. septembra 1992. godine pa do 20. augusta 1994. godine, ne može utvrditi kao vrijeme angažovanja u oružanim snagama RS, ni u zoni niti van zone borbenih djejstava, a ni status borca i kategorija po tom osnovu. Na kraju drugostepeni organ je istakao da je, shodno odredbama člana 25. Zakona o pravima boraca, a u vezi sa čl. 2. i 18. istog zakona, utvrdio da je apelant bio angažovan u oružanim snagama RS od 23. maja 1992. godine do 1. septembra 1992. godine, tj. ukupno tri mjeseca i osam dana, sa istim periodom u zoni borbenih djejstava i status borca sedme kategorije.

4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- U-07-000 877 od 13. decembra 2007. godine apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa je uvažena i drugostepeno rješenje poništeno. Okružni sud je, ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja drugostepenog organa, zaključio da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i obavezao drugostepeni organ da, u smislu odredbi člana 50. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), donese novi akt vodeći računa o pravnom shvatanju ovog suda i primjedbama u pogledu pravila postupka uz obavezu da ocijeni i ostale tužbene navode.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-08 000-109 od 10. septembra 2008.

godine, donesenom po zahtjevu drugostepenog organa za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-07-000 877 od 13. decembra 2007. godine, zahtjev je uvažen, osporena presuda preinačena i apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je, analizirajući odredbe člana 27. stav 1. i člana 28. stav 1. Zakona o pravima boraca i dovodeći ih u kontekst odredbi člana 80. stav 4, odnosno člana 84. stav 4. citiranog zakona, istakao da se činjenica da je bolest nastupila pod okolnostima iz čl. 2. i 4. citiranog zakona utvrđuje samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potiče iz vremena službe u oružanim snagama i perioda od 30 dana po otpuštanju iz oružanih snaga. Vrhovni sud je istakao da iz navedenih odredbi proizlazi zaključak da samo bolest dobijena, a ne i pogoršana pod navedenim okolnostima predstavlja osnov za priznanje odgovarajuće kategorije ili učešća, kako je to pravilno ocijenio i drugostepeni organ. Vrhovni sud je dalje naveo da iz raspoložive medicinske dokumentacije ne proizlazi da je kod apelanta bolest nastupila pod tim okolnostima, već da je samo pogoršana za vrijeme službe u VRS, te da nema osnova da mu se navedeni period odsustvovanja zbog te bolesti prizna kao osnov kategorizacije ili učešća. Vrhovni sud je, ocjenjujući da je ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. ZUS-a, tj. da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, uvažio zahtjev drugostepenog organa i osporenu presudu Okružnog suda preinačio na način da je apelantovu tužbu u ovom upravnom sporu odbio kao neosnovanu.

6. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da postoji kršenje prava na pravično suđenje kada je presuda zasnovana na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, «tako i u pogledu dužine trajanja postupka». S tim u vezi apelant navodi da je Vrhovni sud potpuno proizvoljno i neargumentirano primijenio materijalno pravo, posebno odredbe čl. 28. i 54. stav 2. Zakona o pravima boraca, zaključivši «da samo bolest zadobijena a ne pogoršana pod navedenim okolnostima predstavlja osnov za priznanje..». Također je naveo da Vrhovni sud nije jasno i uvjerljivo obrazložio svoju odluku, te da je bio pristrasan i da nije ocijenio dokaze provedene u prvostepenom postupku koji su bili njemu u korist, te da mu nije bilo omogućeno pred tim sudom da brani svoje interese.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

10. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima boraca, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto smatra da nema osnova da se apelantu period odsustvovanja zbog bolesti prizna kao osnov za utvrđivanje kategorije borca, odnosno učešća u Vojsci Republike Srpske, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, što se samog postupka suda po zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda tiče, apelantu je navedeni zahtjev dostavljen radi davanja odgovora na njega. Međutim, apelant ovu procesnu poziciju nije koristio. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim u upravnom postupku na osnovu medicinske dokumentacije i nalaza niže vojno-ljekarske komisije koje apelant nije osporavao, pa njegovo eventualno saslušanje u sudskom postupku, kako je to u odgovoru na apelaciju naveo ovaj sud, ne bi promijenilo utvrđeno činjenično stanje i dovelo do povoljnije odluke u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od Vrhovnog suda bila očigledno proizvoljna. Naime, svi dokazi na kojima se temelji osporena odluka izvedeni su u upravnom postupku pred upravnim organima, a apelant je imao priliku osporiti ih. Također, Ustavni sud nalazi da ni navodna pristrasnost suda nije potkrijepljena bilo kakvim relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost njenog postojanja u konkretnom slučaju, te Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Iako apelant u apelaciji ističe dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, on se pri tome nije izjasnio da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku i nije naveo činjenice i dokaze na kojima zasniva ove navode, već je svoju apelaciju isključivo usmjerio na navodnu povredu procesnog i materijalnog i prava. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode nije mogao ispitati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3241/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio