Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3257/08 (N. M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3257/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3257/08, rješavajući apelaciju Nikole Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Markovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000896 od 12. augusta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 243 od 21. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Sanela Popović, advokat iz Zenice, podnio je 16. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000896 od 12. augusta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 243 od 21. februara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-148/97 od 27. marta 2006. godine JP «Komrad» Zenica (U daljnjem tekstu: prvotuženi) i JP «Gradsko groblje» Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) su obavezani da solidarno apelantu na ime naknade štete isplate iznos od 71.656,79 KM sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja je predviđena Zakonom o visini stope zatezne kamate, počev od 27. marta 2006. godine, kao dana presuđenja pa do isplate, te da mu naknade troškove postupka u visini od 5.385,49 KM. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama vođen postupak po istom osnovu koji je okončan pravosnažnom Presudom broj P-2894/87 od 10. januara 1991. godine, a kojom je utvrđeno da tuženi solidarno tužitelju isplate na ime naknade štete iznos od 587.604,00 tadašnjih jugoslovenskih dinara, sa zakonskom kamatom, kao i troškove postupka, na ime štete za uništeno građevinsko zemljište i štete na porodičnoj stambenoj zgradi izgrađenoj na tom zemljištu. Apelant je dosuđeni iznos štete naplatio u izvršnom postupku broj I-225/96 u visini od 5,87 BHD, odnosno 0,06 KM, kako je to utvrdio vještak L.M. Dalje, sud je utvrdio da je na apelantovim nekretninama došlo do daljnjih oštećenja kako na stambenim i pomoćnim objektima, tako i na zemljištu, a što je posljedica izazvanog klizišta, uslijed gradnje pristupne saobraćajnice za Gradsko groblje Prašnica, koje je još uvijek aktivno. Također je utvrdio da su oštećenja na nekretninama znatna kako na zemljištu, tako i na novom stambenom objektu, gdje je došlo do urušavanja stepeništa, koje vodi u potkrovlje kuće, uvećanja pukotina na južnoj i zapadnoj strani objekta, te izraženih unutarnjih kosih i horizontalnih pukotina u prostorijama prizemlja. Na objektima vanjskog uređenja naročito su izražena oštećenja na potpornom zidu iznad novog stambenog objekta, čiji je nagib od 60 cm do 150 cm, te da je ekonomski neisplativa sanacija starog stambenog objekta, kao i pomoćnog objekta za perad, jer je vrijednost sanacije prevazišla sadašnju vrijednost. Sud je dalje naveo da je među parničnim strankama iz istog pravnog osnova apelantu na ime naknade štete pričinjene na kući i zemljištu, usljed gradnje saobraćajnice za naselje Prašnice, za oštećenje u visini od 43,05% dosuđen i isplaćen iznos od 5,87 BHD, odnosno iznos od 0,06 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da je nesporan pravni osnov u ovoj pravnoj stvari, jer je na apelantovim objektima došlo do daljnjih oštećenja, a čiji je uzrok izazvalo klizište uslijed zasijecanja padine radi izgradnje saobraćajnice.
3. U pogledu visine apelantovog potraživanja sud je ocijenio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke N.M., koji je na ročištu za glavnu raspravu utvrdio da je sanacija građevinskih radova na apelantovom stambenom objektu i vanjskog okruženja moguća samo uz prethodnu sanaciju klizišta da bi objekt bio bezbjedan za stanovanje s tim da se sanacija pomoćnih objekata ne isplati. Vještak je utvrdio da je ukupna vrijednost svih apelantovih nekretnina u visini od 76.951,91 KM, da trenutno oštećenje od procijenjene vrijednosti iznosi 49,79%, da je objekt nesiguran za stanovanje, da su troškovi izrade geoloških ispitivanja radi utvrđivanja mjera sanacije klizišta skupi, prema tvrdnji vještaka S.Ć. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da su tuženi odgovorani za nastalu štetu u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je, također, naveo da je prilikom donošenja odluke, a imajući u vidu da je apelantu na osnovu Presude Općinskog suda broj P-2894/87 od 10. januara 1991. godine isplaćen iznos od 0,06 KM, a za oštećenja na tzv. novom stambenom objektu u procentu od 43,05%, zaključio da je apelantov zahtjev osnovan u visini od 71.656,79 KM koji bi predstavljao razliku između ukupne visine totalne štete i visine do sada isplaćene štete, iznosa građevinskog materijala u visini od 5.153,67 KM, starog stambenog objekta i građevinskog materijala pomoćnog objekta u visini od 132,45 KM.
4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tuženih, donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 243 od 21. februara 2007. godine kojom je žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate iznos od 37.287,37 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 27. marta 2006. godine pa do konačne isplate, te da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.745,40 KM. U preostalom dijelu žalbe su odbijene. Kantonalni sud je ocijenio da su žalbeni navodi tuženih djelimično osnovani, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate cjelokupan utuženi iznos. Naime, i po mišljenju ovog suda, apelant je dokazao činjenicu da između štetnih radnji tuženih (izvođenja radova na izgradnji pristupnog puta 1987. godine) i oštećenja na njegovim nekretninama postoji uzročno-posljedična veza. Dalje, sud je naveo da je apelant dokazao činjenicu da je, zbog nestručnog zasijecanja kosine, u neposrednoj blizini apelantovog objekta, došlo i dolazi do klizanja terena, odnosno nastalo je klizište, što je bio direktni uzrok oštećenja na apelantovim nekretninama. Sud je, također, istakao da je vještak rudarsko-geološke struke S.Ć. utvrdio da su nestručno izvedeni radovi na izgradnji pristupnog puta direktni uzročnik nastanka klizišta, čije kretanje je uzrokovalo oštećenja na apelantovim nekretninama. Sud je naveo da je ovaj vještak na ročištu za glavnu raspravu nalaz temeljito obrazložio, te da je odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženih. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje vezano za uzročno-posljedičnu vezu između štetnih radnji preduzetih od tuženih pravilno ocijenio da su tuženi dužni apelantu nadoknaditi materijalnu štetu. Međutim, prema ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući apelantu totalnu štetu, odnosno potpunu štetu na koju apelant, po mišljenju suda, nema pravo. Sud je dalje naveo da je vještak građevinske struke N.M. u svom nalazu i mišljenju bio decidiran i jasan da je sanacija zemljišta i novog stambenog objekta isplativa i ekonomski opravdana, dok je sanacija starog stambenog objekta, kao i pomoćnog objekta neopravdana, odnosno ekonomski neisplativa, jer vrijednost sanacije prevazilazi vrijednost navedenih objekata. Dalje, nakon što je vještak dao mišljenje o eventualnoj sanaciji nekretnina, izračunao je da bi apelantu trebalo isplatiti iznos od 38.318,09 KM, čime bi apelantovo materijalno stanje, odnosno situacija bila dovedena u ono stanje u kome bi bila da nije bilo štetnih radnji tuženih. Kantonalni sud je konstatovao da je u ovom iznosu sadržana totalna šteta na starom stambenom i pomoćnom objektu apelanta, te da su potrebni izdaci za sanaciju novog objekta, izradu projekta, stručnog nadzora i vanjskog uređenja zemljišta. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je mimo nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke sam utvrdio da nije svrsishodno prići postupku sanacije apelantovog objekta, te odredio visinu štete u iznosu kao da je na svim objektimanekretninama nastupila tzv. totalna šteta i da se oni ne mogu sanirati, odnosno da njihova sanacija nije ekonomski isplativa, i obavezao tužene na naknadu cjelokupne štete po tržišnim cijenama u vrijeme presuđenja. Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije imao pravo da svojom odlukom prejudicira eventualni nastanak novih oštećenja na apelantovim objektima i eventualni nastanak buduće štete. Kantonalni sud smatra da apelant ima pravo na naknadu štete u onoj visini koja je potrebna da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi bila da nije bilo štetne radnje tuženih. Sud je, također, naveo da je vještak građevinske struke N.M. utvrdio koliki iznos je potreban da bi se apelantova materijalna situacija dovela u stanje kao da nije bilo štetnih radnji. Sud je ocijenio osnovanim žalbene navode tuženih da apelant nije, u smislu odredbi člana 156. ZOO, zahtijevao da se ukloni izvor opasnosti od koga prijeti njemu znatnija šteta, odnosno šteta na njegovim objektima. Kantonalni sud također je naveo da je prvostepeni sud imao obavezu i kretao se u granicama tužbenog zahtjeva, na što ga i obavezuje odredba člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant nije tražio otklanjanje izvora opasnosti tako da prvostepeni sud nije ni mogao odlučivati mimo postavljenog tužbenog zahtjeva. S obzirom na to da je nakon djelomičnog uvažavanja žalbi tuženih apelant djelimično uspio u parnici, Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP preinačio prvostepenu presudu i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, imajući u vidu da je apelant uspio u parnici sa otprilike 50%.
5. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-
Rev-07- 000896 od 12. augusta 2008. godine kojom je apelantovu reviziju i reviziju tuženih odbio. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno ukazao na to da bi, prema nalazu vještaka N.M. o sanaciji nekretnina (pošto je sanacija zemljišta i novog stambenog objekta isplativa i ekonomski opravdana, a sanacija starog stambenog objekta, kao i pomoćnog objekta neopravdana, jer vrijednost sanacije prevazilazi vrijednost navedenih objekata), apelantu trebalo isplatiti iznos od 38.318,09 KM. Na taj način bi apelantovo materijalno stanje, odnosno situacija, bilo dovedeno u stanje kao da nije bilo štetnih radnji tuženih (dakle, totalna šteta na starom i pomoćnom stambenom objektu apelanta, te potrebni izdaci za sanaciju novog objekta, izradu projekta, stručnog nadzora i vanjskog uređenja zemljišta). Vrhovni sud je naglasio da, kada se preračuna vrijednost iskoristivog materijala (1.030,00 KM), apelantu za stari objekat treba biti isplaćeno 4.122,95 KM. Međutim, kako iskoristivost građevinskog materijala pomoćnog objekta ne postoji, ocijenio je pravilnim zaključak drugostepenog suda da je osnovano da se apelantu isplati iznos od 37.287,37 KM, kako je i dosuđeno. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov revizioni prigovor u kojem je istakao da je 20 godina onemogućen da ostvaruje svoja vlasnička prava zbog tuženih koji su krivi za nastanak štete na njegovim nekretninama, te da iz tih razloga odluka drugostepenog suda nije pravilna. Vrhovni sud je istakao da se kod apelanta radi o kontinuiranoj šteti na njegovom objektu nastalu propustima tuženih, ali da je apelant ostvario svoje pravo na naknadu štete i u ranijem postupku vođenom kod Općinskog suda pod brojem P-2894/87 i izvršnom postupku vođenom kod tog suda pod brojem I-225/96, u iznosu od 0,06 KM (preračunata valuta) i zakonske zatezne kamate u iznosu od 7.770,49 KM, a ostvario je naknadu i u ovom postupku za novu štetu koja mu je nastala, a ne totalnu štetu budući da ona nije još nastala. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor prvotuženog da je s obzirom na protekli period bilo nemoguće dokazati štetu, zatim, da nema uzročno-posljedične veze između radova prvotuženog i štete, te da nisu ocijenjeni žalbeni navodi revidenta. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su ovi revizioni prigovori paušalni i da nisu u skladu sa stanjem utvrđenim od nižestepenih sudova. Vrhovni sud je, također, ocijenio neosnovanim i revizioni prigovor prvotuženog da postoji neki drugi uzrok nastanka štete, da je podijeljena odgovornost sa apelantom, da je ova pravna stvar res iudicatai da su potraživanja zastarjela, a sve iz razloga koje je o ovoj šteti pravilno naveo Kantonalni sud. Vrhovni sud je, također, ocijenio neosnovanim i prigovor drugotuženog da nije dokazana uzročno-posljedična veza između njegove radnje i nastale štete, jer nije bio ni investitor ni izvođač obavljenih radova, naglašavajući da je drugostepeni sud upravo drugačije utvrdio, odnosno da je drugotuženi bio investitor. Vrhovni sud je i revizioni prigovor drugotuženog da se radi o presuđenoj stvari ocijenio neosnovanim.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da je neprihvatljiv stav revizijskog suda da se u konkretnom slučaju radi o kontinuiranoj šteti na njegovom objektu, te da nije onemogućen da ostvaruje svoja vlasnička prava, budući da je ostvario pravo na naknadu štete u ranijem postupku. Također, navodi da je revizijski sud potpuno zanemario dio nalaza vještaka građevinske struke i da ga nije doveo u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka geologa i nalazom i mišljenjem vještaka rudarstva. Dalje, navodi da je 20 godina uskraćen u pravu da posjeduje svoju kuću i pomoćne objekte, te da ne može raspolagati svojom imovinom jer je ona obezvrijeđena radnjama tuženih. Također, navodi da se predmetni objekat može smatrati njegovim domom jer je imao namjeru da u njemu živi sa svojom porodicom, kad bi se otklonio osnovni uzrok opasnosti, tj. klizište koje je stvoreno izgradnjom puta i koje ugrožava cijelo naselje, te ističe da je pravilna odluka prvostepenog suda koji mu je na ime naknade štete dosudio iznos od 71.656,79 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant u apelaciji osporava presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da mu je tim odlukama, između ostalog, povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stambeni objekat predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A broj 109, stav 46f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). Iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da je apelant sagradio stambeni objekat koji je, zbog pojave klizišta uzrokovanog propustima tuženih i nastankom oštećenja na kući, onemogućen da koristi. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da čak i ukoliko se može zaključiti da se stambeni objekat može smatrati apelantovim domom, osporene odluke ne predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom, budući da je osporenim odlukama samo preinačena prvostepena presuda u odnosu na visinu štete (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2953/06 od 26. februara 2009. godine objavljena na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).
11. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović