Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/08 (A. A.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3363/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3363/08, rješavajući apelaciju Almira Alagića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Alagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000514 08 U od 9. listopada 2008. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Tuzlanskog kantona broj 12/01- 1-23-171/08 od 6. lipnja 2008. godine i Rješenja Službe za komunalno-stambene poslove, braniteljsko-invalidsku zaštitu i raseljene osobe Općine Lukavac broj 08/5-23-9-3063/02 od 10.

travnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Alagića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000856 08 Uvl od 3. studenog 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Alagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Munira Arapčić iz Lukavca, podnio je 23. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000514 08 U od 9. listopada 2008. godine, Rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12/01-1-23-171/08 od 6. lipnja 2008. godine i Rješenja Službe za komunalno-stambene poslove, braniteljsko-invalidsku zaštitu i raseljene osobe Općine Lukavac (u daljnjem tekstu: Služba) broj 08/5-23-9-3063/02 od 10. travnja 2008. godine. Apelant je 9. studenog 2009. godine dostavio dopunu apelaciju.

2. Apelant je 28. listopada 2002. godine podnio zahtjev Upravi za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Lukavcu, u Ul. V. Lukića Kurjaka broj 12/3 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je sporni stan Fabrika sode Lukavac dodijelila njegovom ocu u kojem je apelant živio sa svojom majkom Munirom Arapčić (u daljnjem tekstu: apelantova majka) do 1984. godine, kada je njegova majka dobila drugi stan u Lukavcu, u Ul. Maršala Tita broj 1 (u daljnjem tekstu: drugi stan).

3. Postupajući po apelantovom zahtjevu, Uprava je donijela Rješenje broj 08/5-23-9- 3063/02 od 10. travnja 2008. godine kojim je zahtjev odbila. U obrazloženju Uprava je navela da je pismeno obavijestila apelanta da je za rješavanje njegovog zahtjeva nadležna Fabrika sode Lukavac, ali kako je, prema mišljenju Institucije ombdusmena - Ured u Tuzli u ovoj upravnoj stvari potrebno donijeti upravni akt i odlučiti o zahtjevu, Uprava je istakla da je provela postupak. Naime, iz provedenih dokaza slijedi da je apelantova majka, nakon razvoda braka 8. siječnja 1973. godine, stekla stanarsko pravo na spornom stanu i da je 17. kolovoza 1973. godine zaključila ugovor o korištenju spornog stana sa stambenim poduzećem u Lukavcu, da je apelantova majka 5. prosinca 1983. godine od Osnovne škole „Aleksa Dindić“ u Lukavcu dobila na korištenje drugi stan i da je 22. prosinca 1984. godine sa Samoupravnom interesnom zajednicom stanovanja u Lukavcu zaključila ugovor o korištenju drugog stana, da je apelant sa svojom majkom živio u spornom stanu do 1984. godine, kada je njegova majka otišla živjeti u drugi stan, a apelant otišao živjeti kod djeda i nene, te da je apelant 6. svibnja 2002. godine odjavio boravak u Lukavcu i prijavio se na adresi u Distriktu Brčko. Uprava je istakla da, u smislu odredaba čl. 12. i 13. Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 12/98 i 19/99), nositelj stanarskog prava i članovi njegove obitelji koji s njim žive u isto vrijeme može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, tako da apelantov zahtjev za povrat spornog stana nije utemeljen. U prilog navedenom Uprava je navela da je apelant otišao iz spornog stana kada je njegova majka dobila drugi stan.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 12/01-1-23- 171/08 od 6. lipnja 2008. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je Uprava donijela pravilnu odluku kada je odbila apelantov zahtjev, jer se, u smislu članka 12. Zakona o stambenim odnosima, može biti nositelj stanarskog prava samo na jednom stanu, tako da je apelantova majka, sukladno Zakonu o stambenim odnosima, bila dužna vratiti sporni stan vlasniku, tj. Fabrici sode Lukavac, nakon što joj je dodijeljen drugi stan.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 U 000514 08 U od 9. listopada 2008. godine odbijena je apelantova tužba. Obrazlažući razloge svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje spornog stana kao član obiteljskog domaćinstva svoje majke, kao sunositelja stanarskog prava na spornom stanu, da je nakon razvoda braka njegova majka dobila i drugi stan i da je napustila sporni stan zajedno sa apelantom 1984. godine i preselila se u drugi stan. Dalje, da je utvrđeno da je apelant napustio sporni stan 1984. godine, odnosno da u spornom stanu ne živi od 1984. godine i da živi sa obitelji u Distriktu Brčko od 2001. godine, odnosno da je čak kupio drugi stan u Lukavcu. Sukladno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da, kako je nesporna činjenica da je apelant kao član obiteljskog domaćinstva svoje majke zajedno s njom napustio sporni stan koji je trajno prestao koristiti 1984. godine, to ne postoji bilo kakav materijalni propis na temelju kojeg bi se moglo udovoljiti apelantovom zahtjevu.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je uskraćeno pravo na sporni stan koji mu po svim zakonskim propisima pripada. Apelant navodi da je blagovremeno podnio tužbu i nadležnom sudu u Tuzli, ali „ne iščekuje se djelotvornost, niti efikasnost u postupku“.

7. Iz dopune apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant ističe: „ Kantonalni sud ponovo nije imao razumijevanja, volje, nepristranosti…, te je ponovo neustavno i nezakonito Rješenjem tužbu odbacio “. Apelant je uz dopunu apelacije dostavio Rješenje Kantonalnog suda broj 03 0 U 000856 08 Uvl od 3. studenog 2009. godine kojim je apelantova tužba odbačena (apelant je tražio ponavljanje predmetnog postupka).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

[…]

a) Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na imovinu

10. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

Ostali navodi

11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetne postupke u kojim je odlučivano o apelantovom zahtjevu za povrat spornog stana sa povredom ovih prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na život i prava na slobodu kretanja i prebivališta, također, očito (prima facie) neutemeljeni.

b) Dopustivost ratione materiae

12. Iz dopune apelacije slijedi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 U 000856 08 Uvl od 3. studenog 2009. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni postupak utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud se poziva na stav bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. svibnja 1978. godine, Odluke i izvješća (OI), broj 14, stranica 171. i dalje). U navedenom predmetu Europsko povjerenstvo za ljudska prava je usvojilo stajalište da se članak 6. Europske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak: «[...] ne utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe protiv apelanta», pa, analogno tome, ni apelantova građanska prava i obveze. Sličnu praksu ima i Ustavni sud, koji je u svezi sa ovim pitanjem zaključio da se u postupku povodom prijedloga za ponavljanje postupka odlučuje samo o tome hoće li biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 563/05 od 28. lipnja 2005. godine).

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obvezama, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka. Stoga, postupak o odlučivanju o zahtjevu za ponavljanje postupka ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3363/08 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio