Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3497/08 (E. S., N. B., H. H. i M. Š.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o parničnom postupku · čl. 67
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3497/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3497/08, rješavajući apelaciju Enesa Selimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Selimovića, Nijaza Babića, Hamdije Heljića i Midhata Šehovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-07-000489 od 12. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2236/05 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-609/02-A od 21. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Selimović, Nijaz Babić, Hamdija Heljić i Midhat Šehović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000489 od 12. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2236/05 od 9. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-609/02-A od 21. aprila 2005. godine.
2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate invalidnina i ortopedskog dodatka. U tužbi su naveli da tužena nije ispoštovala svoje obaveze za period od augusta 1998. godine do marta 1999. godine, te da je nezakonito potraživanja apelanata za period od maja 1996. godine do marta 1999. godine pretvorila u certifikate. Zatražili su da im tužena isplati osam neisplaćenih invalidnina za period od augusta 1998. godine do marta 1999. godine kao i usklađenih iznosa na ime invalidnina i ortopedskog dodatka u označenom periodu, te da im isplati novčane iznose na ime usklađivanja invalidnina i ortopedskog dodatka za period od aprila 1999. godine do februara 2004. godine.
3. Presudom Općinskog suda broj P-609/02-A od 21. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu osam neisplaćenih invalidnina za period od augusta 1998. godine do 31. marta 1999. godine, kao i zahtjev za isplatu usklađenih iznosa invalidnina i ortopedskog dodatka u istom periodu. U stavu II izreke presude odbačena je tužba u dijelu zahtjeva za isplatu novčanih iznosa na ime usklađivanja invalidnina i ortopedskog dodatka u periodu od aprila 1999. godine do februara 2004. godine, zbog apsolutne nenadležnosti suda.
4. Obrazlažući presudu, Općinski sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, utvrdio nesporne činjenice koje se tiču statusa apelanata kao ratnih vojnih invalida, te da im nisu isplaćena primanja iz osnova invalidnine i ortopedskog dodatka za period od augusta 1998. godine do marta 1999. godine, odnosno da su navedena dugovanja pretvorena u certifikate. Spornim se ukazalo pitanje pasivne legitimacije tužene, pitanje nadležnosti suda i zastarjelosti potraživanja apelanata. U pogledu prigovora koji se tiče nenadležnosti suda za rješavanje konkretne pravne stvari, Općinski sud je istakao da nije osnovan jer su apelantima prava na invalidninu i ortopedski dodatak utvrđena rješenjima upravnog organa, pa se radi o potraživanju iz osnova naknade štete koja je, prema navodima iz tužbe, apelantima učinjena propuštanjem isplate utvrđenih prava. Što se tiče prigovora nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud je istakao da nije osnovan jer se u konkretnoj situaciji radi o pravima utvrđenim federalnim zakonom za čije je provođenje nadležna tužena, a nedostatak u pogledu tačno određenog ministarstva koje se bavi pitanjima boraca nije smetnja da se tužba usmjeri ka tuženoj. Odlučujući o prvom dijelu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je ocijenio da nije osnovan jer su potraživanja čiju su isplatu u novcu zahtijevali apelanti već isplaćena putem jedinstvenih računa građana – certifikata, što apelanti nisu ni osporili. Okolnost da apelanti zahtijevaju isplatu u novcu jer su nezadovoljni isplatom u certifikatima nije od utjecaja za donošenje odluke iz osnova naknade štete. Obrazlažući odluku iz stava II izreke presude, Općinski sud je naveo da su uslovi za sticanje prava na invalidninu i ortopedski dodatak propisani Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službene novine FBiH» br. 33/04, 56/05 i 70/07), a članom 103. istog zakona propisana je nadležnost upravnog organa za rješavanje o pravima propisanim tim zakonom. U odredbi člana 114. Zakona propisano je da se postupak radi ostvarenja navedenih prava provodi po pravilima općeg upravnog postupka, a način i rokove usklađivanja primanja, prema ovom zakonu, utvrđuje organ uprave nadležan za pitanja boraca i vojnih invalida (član 49. stav 1). Iz navedenog proizlazi, kako je dalje obrazložio Općinski sud, da se usklađivanje invalidnina sa rastom prosječne plaće u FBiH vrši u upravnom postupku pred upravnim organom, zbog čega je usvojen prigovor tužene o apsolutnoj nenadležnosti suda za usklađivanje iznosa invalidnina za period nakon marta 1999. godine do februara 2004. godine, te je tužba u tom dijelu odbačena primjenom člana 67. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-2236/05 od 9. novembra 2006. godine žalbu apelanata izjavljenu protiv presude Općinskog suda odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari i pravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, kako je dalje navedeno, pravilno su primijenjeni Zakon o potraživanjima u postupku privatizacije po osnovu razlika korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH» broj 41/98), Zakon o obligacionim odnosima, Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, pri čemu su u prvostepenoj presudi navedeni razlozi koje je Kantonalni sud u cijelosti prihvatio. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno zaključio da se prvi dio zahtjeva apelanata odnosi na isplatu već utvrđenih i isplaćenih potraživanja, a drugi dio je u nadležnosti upravnog organa, zbog čega je tužba apelanata djelimično odbijena a u drugom dijelu odbačena.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000489 od 12. augusta 2008. godine reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio prihvatajući u cijelosti razloge navedene u toj presudi.
7. Apelanti smatraju da su im presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na nediskriminaciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3. e) i
k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Prema mišljenju apelanata, osporena presuda kojom su potvrđena pravna stanovišta prvostepenog i drugostepenog suda je nezakonita i zbog toga neodrživa budući da je tužena samovoljno, bez saglasnosti apelanata, novčana potraživanja pretvorila u certifikate i time je samovoljno izmijenila obligacioni odnos. Isplata utvrđenog potraživanja u certifikatima umjesto u novcu ne predstavlja ispunjenje obaveze, pa je zaključak koji je iznio prvostepeni sud o neosnovanosti zahtjeva apelanata, koji je potvrđen od sudova viših instanci, kontradiktoran i nerazumljiv, naročito kada se odbijajući dio presude dovede u vezu sa dijelom kojim je tužba odbačena. Na ovaj način apelantima je onemogućen pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu prava na imovinu, djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju, apelanti su istakli da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu na pravilan način ispitali žalbene i revizione razloge, već su potvrdili nezakonitu prvostepenu presudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prilikom odlučivanja o zahtjevima iz tužbe utvrdio, a Kantonalni sud i Vrhovni sud su potvrdili taj zaključak, da je neosnovan zahtjev apelanata koji se tiče isplate iznosa za osam invalidnina i ortopedskog pomagala za traženi period (od augusta 1998. godine do marta 1999. godine), navodeći jasne razloge i nespornu činjenicu da je potraživanje čiju su isplatu u novcu apelanti tužbom zatražili već isplaćeno u vidu certifikata. Apelantima je, kako proizlazi iz osporene odluke Vrhovnog suda, navedeno potraživanje isplaćeno prema odredbama Zakona o potraživanjima u postupku privatizacije po osnovu razlike primanja korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pri čemu apelanti u vrijeme kad su primili certifikate nisu tražili utvrđenje ništavosti takve isplate. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pogrešnu primjenu procesnog prava, a tiče se zahtjeva koji se odnosio na usklađivanje invalidnina sa prosječnom plaćom u FBiH za koji se sud proglasio apsolutno nenadležnim i tužbu odbacio, Ustavni sud zapaža da su u osporenoj presudi navedene relevantne odredbe ZPP i zakoni kojima su regulisana prava vojnih invalida. Naime, precizno je obrazloženo da je u Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca propisano da se postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona provodi po pravilima općeg upravnog postupka, a kako se i prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja ostvaruju u upravnom postupku, zaključeno je da o ovom dijelu tužbenog zahtjeva nije nadležan odlučivati sud u parničnom postupku.
12. U pogledu navodnog kršenja prava pristupa sudu, Ustavni sud konstatuje da se ne može govoriti o povredi ovog prava budući da su apelanti ostvarili pravo da se u građanskom sudskom postupku o njihovom zahtjevu djelimično meritorno odluči, te da pravilnost ili nepravilnost pravnih zaključaka iznesenih u prvostepenoj presudi bude predmet žalbenog i revizionog postupka, iz kojeg su proizašle meritorne sudske odluke. Prema tome, promatrajući postupak u cjelini, proizlazi da apelanti u ovom slučaju nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje prava na pristup sudu, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Apelanti su, dalje, istakli povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se navodi o kršenju prava na imovinu u suštini zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelanti su se pozvali na član 13. Evropske konvencije, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, međutim, ni na koji način nisu obrazložili navode o kršenju ovih prava, niti su naveli u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovode u vezu ova dva prava s obzirom na to da su akcesorne prirode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie)neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović