Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3510/08 (Z. J.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3510/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3510/08, rješavajući apelaciju Zrinka Jukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zrinka Jukića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-28 0 Mal 000400 08 Gž od 17. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zrinko Jukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-28 0 Mal 000400 08 Gž od 17. septembra 2008. godine.

2. Općinski sud u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 28 0 Mal 000400 05 Mal od 26. juna 2008. godine kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezan „Zovko osiguranje“ d.d. Žepče (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 197,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude i zakonske zatezne kamate na iznos od 1.295,00 KM počev od 24. oktobra 2005. godine (od dana obračuna štete) do dana isplate štete (26. maj 2006. godine). Tuženi je također obavezan da apelantu naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 871,60 KM.

3. U obrazloženju presude u odnosu na dio koji se tiče dosuđenih troškova Općinski sud je naveo da je odluka o troškovima dosuđena u skladu sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP) te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koja je bila na snazi u vrijeme poduzete radnje, uzimajući u obzir da je apelant u cijelosti uspio sa konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom u pogledu zahtjeva za isplatu glavnog potraživanja. Općinski sud je naveo da troškovi postupka čini zastupanje na pripremnom ročištu dana 11. aprila 2008. godine u iznosu od 240,00 KM , sa 17% poreza na dodanu vrijednost, što ukupno čini 280,80 KM, zastupanje na glavnoj raspravi u iznosu od 240,00 KM sa 17% poreza na dodanu vrijednost, sudska taksa na presudu u iznosu od 20,00KM, troškovi vještačenja po vještaku saobraćajne struke u iznosu od 290,00 KM, dakle, iznos od 871,60 KM.

4. Tuženi je izjavio žalbu samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Apelant je dao odgovor na žalbu u kojem je predložio da se žalba odbije te da sud obaveže tuženog da mu naknadi troškove sastava odgovora na žalbu.

5. Kantonalni sud donio je rješenje broj Gž-28 0 Mal 000400 08 Gž od 17. septembra 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i odluku o troškovima postupka preinačio na način što je dosuđeni iznos od 871,60 KM snižen na iznos od 492,45 KM.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod tuženog da je o troškovima postupka trebalo odlučiti prema uspjehu stranke u sporu, a kako je propisano odredbom člana 386. stav 2. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je apelant u tužbi naveo da je vrijednost spora 2.008,56 KM, a da je prvostepeni sud dosudio na ime naknade štete iznos od 197,45 KM. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz podataka u spisu proizilazi da je tuženi apelantu, nakon podnesene tužbe isplatio ukupan iznos od 1.659,00KM, nakon čega je apelant podneskom od 19. marta 2007. godine povukao tužbu za ovaj iznos.

7. Navedeno je da je apelant ostao kod zahtjeva za isplatu iznosa od 349,56 KM na ime naknade štete, a o kom iznosu se raspravljalo na pripremnom ročištu od 11. aprila 2008. godine. Činjenica da je apelant na ročištu za glavnu raspravu smanjio svoj tužbeni zahtjev na od iznos 197,45 KM, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može opravdati pravilnost date ocjene od strane prvostepenog suda da apelantu u skladu sa članom 386. ZPP pripadaju traženi troškovi postupka u cijelosti.

8. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda uspjeh apelanta se trebao cijeniti u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva od 349,56 KM istaknutog u podnesku od 19. marta 2008. godine, u skladu sa članom 316. stav 2. ZPP, a koji se trebao uzeti kao vrijednost spora za vođenje postupka, pa kako je apelantu dosuđen iznos od 197,45 KM to znači da je u postupku uspio sa 56,5%, procentualno.

9. Tako je prema mišljenju Kantonalnog suda i odluku o troškovima postupka trebalo donijeti u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP, te od utvrđenog iznosa troškova postupka u iznosu od 871,60 KM tužitelju dosuditi iznos od 492,45 KM koji je srazmjeran njegovom uspjehu u sporu od 56,5%. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo mjesta prebijanju ovako utvrđenog iznosa pripadajućih troškova apelanta sa iznosom od 507,60 KM a koje mu je tuženi uplati na ime advokatskih usluga i sudske takse na tužbu. Kantonalni sud nije prihvatio žalbeni navod tuženog da je apelant uspio sa 27,6%.

10. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant se žali da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev postavljen u visini od 349,65 KM prema podnesku apelanta od 19. marta 2008. godine, a nakon što je tuženi izvršio uplatu jednog djela. Apelant navodi da je nakon nalaza i mišljenja vještaka precizirao tužbeni zahtjev u visini od 197,45 KM, što je uobičajena praksa. Budući da je apelant svoje troškove opredijelio prema smanjenom tužbenom zahtjevu njegov uspjeh u parnici je 100%. Apelant takođe navodi da mu nisu izdvojeni nužni troškovi koje je morao snositi kako bi dokazao svoje potraživanje, a to su nužni troškovi vještačenja. Apelant smatra da je stav Kantonalnog suda neprihvatljiv, a kako ovaj sud u vezi sa istom pravnom stvari donosi različite odluke stvara se pravna nesigurnost, odnosno stranke nemaju jednak pristup sudu jer u jednom slučaju strankama se pravilno dosude njihovi troškovi a u drugim slučajevima kao što je ovaj stranke su oštećene i diskriminirane u ostvarivanju svojih prava. U prilog tome apelant je dostavio odluke gdje je drugačije postupano.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda apelacije, sporno pitanje vezano za dosuđivanje naknade parničnih troškova koje je imao apelant, te da li su u vezi s tim relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni.

15. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je ispitao žalbu tuženog i zaključio da se kod donošenja odluke o troškovima postupka, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog predmeta, treba primijeniti član 386. stav 2. ZPP, te da apelant, koji je u smislu te odredbe djelomično uspio u parnici, ima pravo na srazmjeran dio troškova postupka. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je vrijednost spora postavljena kada je apelant opredijelio svoj zahtjev na 349,56 KM a u skladu sa članom 316. stav 2. ZPP, a o kojem zahtjevu se raspravljalo na pripremnom ročištu. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud ne može zaključiti da obrazloženje Kantonalnog suda ukazuje na povredu prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, tim prije što apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršena ova prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali da je odluka Kantonalnog suda u odnosu na njega bila diskriminirajuća zbog različitog tretmana u odnosu na iste, odnosno slične situacije, koje se odnose na dosudu troškova postupka u drugim predmetima koji se vode pred tim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su sudovi različito sudili u istim slučajevima.

17. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

18. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie)neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3510/08 (Z. J.) | Sudska praksa | Aktio