Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3515/08 (S. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3515/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3515/08, rješavajući apelaciju Suada Bećirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Bećirovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000254 od 9. septembra 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 000061 07 K od 28. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Reuf Zaimović, advokat iz Mostara podnio je 5. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000254 od 9. septembra 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 000061 07 K od 28. aprila 2008. godine.

2. Kantonalni sud donio je presudu broj 07 0 K 000061 07 K od 28. aprila 2008. godine kojom je oglasio krivim Keskin Admira (u daljnjem tekstu: prvooptuženi), apelanta i Sedada Šejtanića (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi) za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), te ih je osudio na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. U skladu sa članom 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:ZKP) svi optuženi su obavezani solidarno da obeštete Ziju Ahmetovića (u daljnjem tekstu: oštećeni) za iznos od 110,00 KM i protuvrijednost iznosa od 500 mađarskih funti na dan isplate, dok je sa viškom imovinsko pravnog zahtjeva oštećeni upućen na parnicu. Kantonalni sud je shodno članu 202. stav 1. ZKP optužene obavezao da solidarno snose troškove krivičnog postupka, osim troškova odbrane po braniteljima po službenoj dužnosti koje će platiti apelant i trećeoptuženi, po osnovu odredbe člana 204 ZKP, a svi optuženi su dužni platiti paušal sudu u iznosu od po 200 KM.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na glavnom pretresu tužitelj izveo dokaz ispitivanjem svjedoka-oštećenog, te priložio objektivne dokaze: prijavu o povredi Službe za hitnu pomoć Opšte bolnice Konjic, fotodokumentaciju povreda na tijelu oštećenog, te kaznene podatke i izvod iz operativne evidencije PU Konjic za prvooptuženog i trećeoptuženog. Kantonalni sud je naveo da je odbrana izvela dokaz ispitivanjem vještaka neuropsihijatra na okolnost uračunljivosti prvooptuženog i apelanta.

4. Kantonalni sud je odbio prijedlog tužitelja da se ispita vještak na okolnost karaktera povreda koje je zadobio oštećeni.

5. Kantonalni sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se ispita svjedok na okolnosti da je oštećeni povrede zadobio u nekom drugom događaju (dva dana prije dana navedenog u optužnici). Kantonalni sud je naveo da ovakvu odluku donio jer se, s jedne strane, ne radi o inkriminaciji, ali i zbog toga što su povrede zadobijene dana navedenog u optužnici evidentirane u prijavi o povredi odmah sutradan po događaju iz optužnice i u potpunoj su saglasnosti sa iskazom oštećenog. Kantonalni sud je takođe odbio prijedlog odbrane da se ispita svjedok na okolnosti kako mu je oštećeni opisao navedeni događaj dan nakon izvršenja krivičnog djela. Kantonalni sud je naveo da je oštećeni pred sudom iznosio činjenice i okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja krivičnog djela, a njegov iskaz nije doveden u sumnju. Nadalje, Kantonalni sud je odbio prijedlog odbrane da se u spis primi kao dokaz iskaz oštećenog koji je dao u istrazi. Kantonalni sud je naveo da se takvi iskazi mogu koristiti kao dokaz isključivo ukoliko bi svjedok tokom ispitivanja na glavnom pretresu odustao od ranijeg iskaza čiji sadržaj bi mu se predočavao. Kantonalni sud je naveo da je branitelj trećeoptuženog koristio ovaj dokaz tokom iskaz unakrsnog ispitivanja oštećenog, ali ne u smislu da bi njime ukazao na izvjesna odstupanja. Kantonalni sud je naveo da nije bilo niti jednog zahtjeva da se iskaz objasni niti se ukazivalo na razlike u kazivanju, odnosno takav zapisnik je korišten radi potvrđivanja ranije izjave u već iskazanom svjedočenju na glavnom pretresu. Da je to tako, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizilazi iz činjenice da se eventualne razlike nisu predočavale nego je traženo da se iskaz potvrdi ili negira. Kako je oštećeni raniji iskaz potvrđivao prema mišljenju Kantonalnog suda nije bilo potrebe da se iskaz iz istražnog postupka koristi kao dokaz. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je oštećeni sam u iskazu istakao da je kao dijete imao saobraćajnu nesreću i kao posljedica nesreće ima slabo pamćenje. Odbrana je tražila da se provede vještačenje radi utvrđivanja vjerodostojnosti iskaza oštećenog. Kantonalni sud je ovaj prijedlog odbio jer iz kazivanja oštećenog nije stekao zaključak o nemogućnosti oštećenog da reprodukuje događaj, makar ne u odnosu na bitne elemente događaja. Određene nepreciznosti i nepotpuno sjećanje u vezi detalja događaja, prema mišljenju Kantonalnog suda, su rezultat vremena i ne mogu se pripisati organskim poremećajima. U prilog tome, prema mišljenju Kantonalnog suda, ide činjenica da tužitelj koji je izvodio dokaz ispitivanjem oštećenog nije morao da ga podsjeća na raniji iskaz dat u istrazi. Kantonalni sud je naveo da u svakom slučaju nije bilo osnova da se sumnja da bi oštećeni „praznine u sjećanju“ popunjavao neistinama ili konstrukcijama.

6. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza oštećenog proizilazi da je kod nekog restorana u Jablanici čekao prevoz jer živi u naselju Kalupi, kada se vozilo marke „Polo“ zaustavilo i tri lica u vozilu ponudila su mu da ga odvezu do kuće za 20,00 KM. U vozilu su bili apelant, kojeg je površno poznavao od ranije, a novac za prevoz je tražio vozač – trećeoptuženi. Oštećeni je opisao kako su se vozili, da su jednom zaustavili automobil i da su optuženi izašli iz auta i nešto dogovarali, nije čuo u vezi čega. Zatim, opisao ja kako je apelant tražio „koju marku“ ali on je odbio dati, kao i da mu je neko tražio 20,00 KM da mu proda bušilicu. Kada su ponovo zaustavili vozilo izašao je prvooptuženi koji je iz prtljažnika automobila izvadio sjekiricu i sjeo pozadi, tako da je oštećeni sjedio između prvooptuženog i apelanta. Prema izjavi oštećenog tražili su da im da pare i počeli su ga udarati. Apelant ga je držao za ruku i govorili su mu da će mu odsjeći ruku i nogu. Najviše da je udarao vozač-trećeoptuženi nekim tvrdim premetom. Zatim ga je prvooptuženi „zasjekao“ po ruci i nozi, povredu su bile površinske i izgledale kao ogrebotine. Zbog svega toga je dao novčanik prvooptuženom ali je tražio da mu ga vrate jer su mu tu bila lična dokumenta. Apelant i prvooptuženi su pretražili novčanik, prvooptuženi je uzeo novac (110,00 KM i 500 mađarskih funti) i vratili mu novčanik. Tražili su još novca, pa je prvooptuženi oparao džep jakne i iz njega uzeo drugi novčanik u kojem je bilo još novca. Konačno su ga ostavili van vozila i otišli. Oštećeni je sljedeći dan sve prijavio policiji, a policija ga je odvela u hitnu. Pokazao im je jaknu koju su slikali. Kantonalni sud je naveo da je tokom davanja iskaza pred Kantonalnim sudom istu jaknu predočio sudu a sud se neposredno uvjerio da je pocijepana u predjelu gornjeg džepa. Oštećeni je izjavio da ga je tokom postupka otac prvooptuženog tražio i nudio mu novac da povuče prijavu.

7. Kantonalni sud je cijenio iskaz oštećenog kao prihvatljiv jer je logičan i u uvjerljiv, a u pogledu zadobijanja povreda potvrđen medicinskom dokumentacijom. Sud je nadalje naveo da oštećeni površno poznaje optužene te nije imao kontakata i sukoba interesa sa njima, a isto je proizašlo i iz unakrsnog ispitivanja zbog čega je sud zaključio da nema razloga zbog kojih bi oštećeni neosnovano prijavio i teretio optužene. Kantonalni sud je konstatovao i da je oštećeni prihvatio prigovore optuženih da su nakon događaja imali kontakte radi eventualnog obeštećenja, ali da oštećeni nije prihvatio jer je obeštećenje uslovljeno odustankom od „terećenja“ i manjim iznosom od stvarne štete.

8. Kantonalni sud je naveo da se na osnovu iskaza oštećenog mogu identifikovati svi bitni elementi i sve inkriminacije krivičnog djela koje je predmet optužbe i isti prihvata kao činjenični osnov presude. Prema mišljenju sudu ostvaren je traženi element postojanja grupe lica koja učestvuje u izvršenju krivičnog djela. Kantonalni sud se pozvao na član 2. tačka 16. KZ kojom je definisana „grupa lica“ pod kojom se smatra najmanje tri osobe koje su povezane radi povremenog (što uključuje i jedno) izvršenja krivičnih djela, kojom prilikom svaka od tih osoba učestvuje u izvršenju. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda objektivni uslov broja osoba i izvršenog krivičnog djela su postignuti. Nadalje, Kantonalni sud utvrdio da je radnja svakog od optuženih doprinosila ostvarenju zajedničkog cilja-pribavljanja protupravne imovinske koristi uz punu svijest o zajedničkom djelovanju i o doprinosu svake pojedine radnje u cilju realizacije te posljedice. Nadalje, u cilju realizacije planirane posljedice prema mišljenju Kantonalnog suda optuženi ostvaruju dogovor-koji je postignut očigledno izlaskom iz vozila i međusobno usaglašavan jer odmah nakon povratka u auto započinju sa radnjama koje doprinose cilju (traže novac, udaraju oštećenog itd). Ovo zajedničko djelovanje optuženih, prema mišljenju Kantonalnog suda, koje se pojavljuje kao rezultat svijesti o njemu i njegovom karakteru i svrsi, dovodi do toga da im oštećeni predaje novčanik, te oni protupravno pribavljaju utvrđenu sumu novca, ali i dalje, upotrebom opasnog oruđa oduzimaju i drugi novčanik.

9. Kantonalni sud je našao da je neosnovan prigovor odbrane da nema dokaza o zajedničkom djelovanju, i to iz razloga što je dokaz o takom djelovanju zasnovan na samoj logici razvoja događaja, kao i zbog činjenice da dogovor ne mora prethoditi izvršenju krivičnog djela da bi postojalo saizvršilaštvo u užem smislu. Prema mišljenju Kantonalnog suda dovoljno je da se neka osoba svjesno i voljno uključi u radnje izvršenja krivičnog djela i poduzetom radnjom učestvuje u htijenju nastanka posljedica kao rezultata zajedničkog i dobrovoljnog učešća.

10. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da su optuženi kao saizvršioci i u grupi upotrijebili silu ali i opasno oružje podobno da ugrozi život oštećenog sa punom svijesti o tome a u namjeri da mu oduzmu novac, koji su i oduzeli, te ih je sud oglasio krivim.

11. Prilikom odmjeravanja kazne Kantonalni sud je imao u vidu olakšavajuće okolnosti na strani apelanta i prvooptuženog-da su krivično djelo počinili u stanju smanjene uračunljivosti što proizilazi iz nalaza vještaka. Međutim, Kantonalni sud je naveo da zloupotreba droga kao osnov smanjene uračunljivosti, u koje su se stanje optuženi doveli svojom voljom, ne može biti osnov za apsolutno zanemarivanje takvog stanja i nemogućnosti donošenja zaključka o olakšavajućoj okolnosti stvari. Nadalje, sud je cijenio dob optuženih kao i način izvršenja krivičnog djela, posljedice i ostalo, te je uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti izrekao kaznu.

12. Protiv prvostepene presude apelant i ostali su izjavili žalbu.

13. Vrhovni sud je donio presudu 070-0-Kž-08-000254 od 9.septembra 2008. godine kojom je žalbe odbio a prvostepenu presudu potvrdio.

14. Prema mišljenju Vrhovnog suda prvostepenom presudom nisu učinjene bitne povrede postupka, a na koje je ukazivano u žalbama optuženih. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u činjeničnom dijelu prvostepene presude opisan način izvršenja krivičnog djela pa proizilazi da su optuženi postupali u grupi i po dogovoru da su oštećenog udarali, pri tome je upotrijebljeno sredstvo kojim je nanesena povreda, a sve su to činili sa namjerom da od njega uzmu novac u čemu su uspjeli i po realizaciji namjere otišli a oštećenog ostavili. Prema mišljenju Vrhovnog suda suprotno navodima žalbe izreka prvostepene presude je radnje optuženih u odlučnim činjenicama opisala tako jasno da ukazuje na radnje izvršenja svih troje optuženih i na posljedice uz navođenje posljedica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela u objektivnom i subjektivnom smislu. Takođe, prvostepena presuda je prema stavu Vrhovnog suda navela i oblik vinosti sa kojim su optuženi počinili krivično djelo, pa takva presuda ne sadrži manjkavosti zbog kojih se njena ispravnost ne bi mogla ispitati. Uz to, prema mišljenju Vrhovnog suda svi provedeni dokazi su cijenjeni u na način kako je to propisano članom 296. stav 2. ZKP i o svakoj odlučnoj činjenici su izneseni posebni razlozi. Zbog toga su prema mišljenju Vrhovnog suda neprihvatljivi navodi žalbe o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. točka k) ZKP.

15. Vrhovni sud je takođe naveo i da su neosnovani navodi iz žalbi optuženih da se radi o povredama prava na odbranu i prava na pravično suđenje zagarantovanog Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

16. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da ZKP ne propisuje nikakvu apsolutnu i bezuslovnu obavezu suda za provođenje svih dokaza postuliranu samo na činjenici da je izvođenje dokaza predložila odbrana. Navedeno je da ZKP u članu 15. obavezuje sud da sa jednakom pažnjom utvrđuje činjenice koje terete optuženog kao i one koje mu idu u prilog i da izvede one dokaze koji ostvaruju osnovnu funkciju utvrđivanja istine i pravilnog i zakonitog presuđenja stvari. Vrhovni sud je istakao da shodno tome, ispravnost odbijanja dokaznih prijedloga mora se ocijeniti sa gledišta da li je sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice a pri tome provjerio navode optužbe i odbrane. Prema mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je postupio u skladu sa članom 15. ZKP jer je izveo dokaze koji su bilo potrebni za razrješenje osnovnog pitanja-učešća optuženih u izvršenju krivičnog djela. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da oštećeni nije mijenjao svoj iskaz već tvrdio da su optuženi nad njim proveli nasilje i oduzeli mu novac. Vrhovni sud je naveo da čak ni odbrana apelanta kada je predočila iskaz oštećenog iz istrage nije ukazivala da je oštećeni pobio raniji iskaza, već se ispitivanje svodilo na potvrdu onoga što je oštećeni rekao u istrazi. Zbog toga je prema mišljenju Vrhovnog suda i bilo potpuno nepotrebno da se kao dokaz uvede iskaz oštećenog iz istrage, pa nisu ni ispunjeni uslovi iz člana 288. stav 1. ZKP da se udovolji prijedlogu odbrane.

17. Nadalje, u vezi sa provođenjem vještačenja nad oštećenim jer je kao mali imao saobraćajnu nesreću i ne sjeća se nekih događaja iz prošlosti, Vrhovni sud je naveo da u skladu sa članom 109. ZKP takvo vještačenje oštećenog potrebno kada sud posumnja u njegovu sposobnost da percipira i reproducira događaj. Kako oštećeni nije pokazao znakove koji bi doveli u sumnju njegovu sposobnost da zapamti događaj, koji se odnosio na krivično djelo i počinioce, sama činjenica da je imao udes i da se ne sjeća događaja iz prošlosti ne predstavlja razlog da se posumnja u ispravnost njegovog zapažanja i istinitost njegovih tvrdnji, niti se radi o okolnosti zbog koje bi provođenje vještačenja bilo potrebno, zbog čega je prema stavu Vrhovnog suda i ovaj prijedlog odbrane ispravno odbačen kao nepotreban.

18. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je pitanje načina i vremena nastanka povreda kod oštećenog je raspravljeno njegovim iskazom kao i sadržajem prijave povrede iz fotodokumentacije. Zbog toga je bilo nepotrebno provoditi dokaz saslušanjem svjedoka Almira Ahmetovića.

19. Vrhovni sud je nadalje naveo da nisu osnovani navodi žalbi koji se odnose na pravilnost i potpunost činjenične osnove prvostepene presude obzirom da se presuda zasniva samo na iskazu oštećenog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odlučno šta iskaz sadrži i koje odlučne činjenice potvrđuje, te kako taj iskaz kao dokaz treba cijeniti sa gledišta vjerodostojnosti. Prema mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je sa razlogom povjerovao iskazu oštećenog koji potvrđuje da su optuženi počinili krivično djelo. Ovo pogotovo kada se iskaz oštećenog dovede u vezu sa drugim dokazima i okolnostima utvrđenim u toku postupka, prvenstveno sa prijavom o povredama i tragovima na odjeći oštećenog. Iz potvrde o ljekarskom pregledu proizilazi da je oštećeni imao povrede a povrede su vidljive i iz fotodokumentacije koja je sačinjena kada je obavljen i ljekarski pregled oštećenog. Takođe iz fotodokumentacije se vidi da je džep jakne oparan, a nesporno je da je tu jaknu oštećeni nosio u vrijeme događaja. Vrhovni sud je naveo da je osnovano prvostepeni sud zaključio da se oštećenom može vjerovati, da su optuženi od njega uzeli novac uz upotrebu sile i oruđa kojim su ga povrijedili, a odbacio izjave odbrane kojim negiraju izvršenje krivičnog djela. Uz to, oštećeni je tvrdio da su sva trojica istovremeno izlazila iz auta, dogovarala se a zatim ga fizički napali, a potom kada su uzeli novac zajedno se odvezli. Iz navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda slijedi da fizičkom zlostavljanju oštećenog prethodio dogovor optuženih da se od njega uzme novac. Zbog svega navedenog po ocjeni Vrhovnog suda u prvostepenoj presudi nema ničeg pogrešnog i nepotpunog pa su suprotne žalbene tvrdnje neosnovane. Pored toga, prema mišljenju Vrhovnog suda prvostepenom presudom nije počinjena odredba krivičnog zakona na štetu optuženih jer je dokazano da su sa umišljajem počinili krivično djelo pa samim tim inkriminisani čin optuženih nema karakter nekog drugog krivičnog djela kako žalbe navode. Vrhovni sud je potvrdio i prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni, ako i o troškovima postupka.

20. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. točka d) Evropske konvencije. Prema mišljenju apelanta osporene presude nisu na valjan način obrazložile razloge odbijanja prijedloga odbrane za provođenje određenih dokaza koji su bili neophodni za utvrđivanje činjeničnog stanja. Ovo se pogotovo odnosi na vještačenje oštećenog radi ispitivanja vjerodostojnosti njegovog iskaza. Ovo s toga što je oštećeni tokom iskaza stalno ponavljao da je imao saobraćajnu nesreću kao dijete i da zbog toga ima loše pamćenje. Takođe, apelant navodi da je oštećeni mijenjao svoj iskaz ali su sudovi to zanemarili, odnosno “zanemario je u onom dijelu u kojem ide u korist osuđenoga, dok je dijelove izmijenjenog iskaza koji idu na štetu osuđenog usvoji, smatrajući ih uvjerljivim“. S obzirom na navedeno apelant smatra da su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje radi čega je došlo do povrede člana 15. ZKP, koji se odnosu na jednakost strana u postupku i koji obavezuje suda da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje činjenice koje terete optuženog, kao i one koje mu idu u korist.

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. Ustavni sud uočava da predmetna apelacija pokreće pitanja iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije jer se apelant žali na postupanje redovnih sudova koji su počinili povredu procesnog prava, te nisu prihvatili izvođenje dokaza koje je predlagala obrana, čime mu je povrijeđeno pravo jednakosti strana.

24. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu je povrijeđeno pravo na obranu u okviru prava na pravično suđenje jer je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za provođenje vještačenja, kao i saslušanja svjedoka, te da se iskaz oštećenog iz istrage uvrsti u dokaze, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi dokaze pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. tačka 3. d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 , objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Dalje, odbijanje suda da provodi predložene dokaze, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza utvrđene na drugi način, diskreciono je pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335, Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud dao decidirano obrazloženje zašto je odbio provođenje vještačenja i saslušanje svjedoka, te uvrštavanje iskaza oštećenog iz istrage u dokaze. Stavove Kantonalnog suda je u žalbenom postupku preispitao Vrhovni sud i zaključio da su isti pravilni. Ustavni sud ne nalazi da je ovakvim postupanjem povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika, što je u konkretnom slučaju ispoštovano, te nema niti jednog razloga na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant bio u podređenom položaju u odnosu na tužitelja.

26. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i povredu procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i što paušalno navodi da je se cijela presuda temelji na iskazu oštećenog, koji je „mijenjao iskaz“, a sud je to „zanemario“. Pri tome, apelant ne precizira kako, u kom dijelu i zašto je to bitno za apelanta, odnosno zbog čega je to odlučno za presuđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d) Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3515/08 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio