Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3573/08 (D. J.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3573/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3573/08, rješavajući apelaciju Dijane Jarić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dijane Jarić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 405 od 25. rujna 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dijana Jarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Simo J. Tošić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 10. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 405 od 25. rujna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0- P-08-000219 od 23. svibnja 2008. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa od 24. ožujka 1998. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) tuženog Univerziteta u Banjaluci – Filozofskog fakulteta (u daljnjem tekstu: tuženi), da joj tuženi isplati iznos od 77,00 KM za period od 13. veljače 1998. godine do 28. veljače 1998. godine sa zakonskom zateznom kamatom (u izreci precizirano koji iznos za koji period), da joj tuženi isplati regres za 1999. godinu od 200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, da joj tuženi za vremenski period od 13. siječnja 1998. godine do 30. lipnja 2000. godine uplati doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje, te da joj izmiri troškove postupka u visini od 1.800,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je rješenjem tuženog od 15.

studenog 1995. godine apelantica zasnovala radni odnos i raspoređena na radno mjesto daktilografa, počev od 1. prosinca 1995. godine, da je u rješenju tuženog od 25. srpnja 1997. godine navedeno da se apelantica prima u radni odnos i da se privremeno raspoređuje na radno mjesto daktilografa, tako da ovaj raspored teče od 1. rujna 1997. godine i traje 60 dana, te da apelantica nije osporavala ovo rješenje. Dalje, Osnovni sud je naveo da je od 1. prosinca 1995. godine apelantica zasnovala radni odnos kod tuženog, u smislu članka 8. stavak 2. Zakona o radnim odnosima, tako da rješenjem od 25. srpnja 1997. godine nije došlo do promjena radnopravnog statusa, nego samo do promjene rasporeda na drugo radno mjesto. U vršenju inspekcijskog nadzora inspektor je naložio tuženoj da otkloni nedostatke vezane za nepravilnosti koje su učinjene u pogledu apelantičinog radnog odnosa, između ostalog, da apelantica ne ispunjava uvjete tog radnog mjesta. Dalje, da je tuženi raspisao natječaj za prijem u radni odnos 13. siječnja 1998. godine na koji se prijavila apelantica i još dva kandidata, da Komisija tuženog nije izabrala apelanticu, te da joj je tuženi dostavio obavijest 13. veljače 1998. godine (u daljnjem tekstu: obavijest) kojom je obaviještena da nije zadovoljila provjeru znanja i da nije ispunila uvjete natječaja. Dalje, da je spornim rješenjem apelantici prestao radni odnos sa 13. veljače 1998. godine, te da je apelantica 1. srpnja 2000. godine zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca.

4. Osnovni sud je istakao da obavijest nije proizvela nikakvo pravno djejstvo u pogledu apelantičinog radnopravnog statusa, jer se o prijemu u radni odnos, odnosno prestanku radnog odnosa mora odlučiti rješenjem. Osim toga, navedena obavijest ne sadrži suštinsku formulaciju o prestanku radnog odnosa iz koje bi se vidio datum prestanka radnog odnosa. Osnovni sud je dalje naveo da je odredbom članka 53. stavak 2. točka 10. Zakona o radnim odnosima propisana mogućnost prestanka radnog odnosa bez suglasnosti djelatnika ukoliko djelatnik ne ostvaruje rezultate rada i nema drugog radnog mjesta na koje bi se mogao rasporediti. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantici prestao radni odnos nezakonito, jer nije dokazano da nije bilo drugog radnog mjesta na koje bi se mogla rasporediti. Osnovni sud je konstatirao da je, zbog navedenog, usvojio apelantičin tužbeni zahtjev.

5. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud donio je Presudu broj 011-0-Ž-08-000 405 od 25. rujna 2008. godine kojom je žalbu usvojio, preinačio prvostupanjsku presudu, tako što je u cijelosti odbio apelantičin tužbeni zahtjev, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da odluka prvostupanjskog suda nije pravilna zbog sljedećih razloga: iz sadržaja spisa slijedi da postoje tri postupka koji se odnose na apelantičin radnopravni status kod tuženog, prvi koji se odnosi na rješenje od 25. srpnja 1997. godine, kojim je apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme, na koje je ulagala prigovor, što je vidljivo iz sadržaja prigovora na obavijest i samog prigovora koji se nalazi u spisu, tako da nije točno utvrđenje prvostupanjskog suda da apelantica nije ulagala prigovor. Okružni sud je istakao da nije odlučeno o apelantičinom prigovoru, da je od tada prošlo 11 godina, a da apelantica nije tražila zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom, u smislu odredaba članka 57. Zakona o radnim odnosima, kojim je propisano da se u određenom roku može pokrenuti spor iako poslodavac ne odluči o prigovoru. Dalje, da je u rješenju od 25. srpnja 1997. godine navedeno da se radi o rješenju o zasnivanju radnog odnosa i da je doneseno na temelju Zakona o radnim odnosima, te da sam naziv rješenja ukazuje da se radi o ponovnom zasnivanju radnog odnosa, odnosno izmjeni radnopravnog statusa sa neodređenog na određeno vrijeme. Na ovakav stav upućuje i apelantičino ukazivanje u prigovoru protiv ovog rješenja i u prigovoru po obavijesti 13. veljače 1998. godine da je nezakonito njen radnopravni status ne neodređeno vrijeme promijenjen u radni odnos na određeno vrijeme, te da je ovu činjenicu apelantica istakla i tijekom postupka, potencirajući da je 1995. godine zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme. Okružni sud je naveo da se drugi postupak odnosi na raspisivanje natječaja za prijem u radni odnos jednog daktilografa za radno mjesto na kojem je apelantica radila. Dakle, apelantica se prijavila za rad na radno mjesto na kojem je veće radila, što govori u prilog činjenici da je apelantica po rješenju od 25. srpnja 1997. godine bila u radnom odnosu na određeno vrijeme. U odnosu na treći postupak koji se odnosi na sporno rješenje, Okružni sud je istakao da iz tog rješenja slijedi da apelantici prestaje radni odnos istekom vremena na koji je zasnovan u smislu odredbe članka 53. točka 12. Zakona o radnim odnosima.

6. Okružni sud je zaključio da, pošto je od donošenja rješenja od 25. srpnja 1997. godine prošlo više od 11 godina, te pošto apelantica to rješenje nije pobijala u sudskom postupku, ono je proizvelo pravne posljedice, odnosno pošto je navedenim rješenjem apelantica zasnovala radni odnos na 60 dana koji je uz usmenu suglasnost produljen do 15. veljače 1998, godine, to joj radni odnos prestaje istekom vremena na koji je zasnovan, tako da sporno rješenje ima samo deklarativni karakter. Sukladno navedenom, Okružni sud je naveo da je preinačio prvostupanjsku presudu, te odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

7. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica ističe da je pogrešan stav Okružnog suda koji smatra da je nepravilna odluka prvostupanjskog suda koji nalazi da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbi članka 53. stavak 2. točka 10. Zakona o radnim odnosima zbog čega je sporno rješenje nezakonito. Apelantica navodi da je Okružni sud odlučivao o rješenju od 25. srpnja 1997. godine koje nije bilo predmet ovog postupka, odnosno da je ona pobijala samo sporno rješenje.

8. U Zakonu o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 26/97) relevantne odredbe glase:

Članak 53.

Radni odnos prestaje:

[...]

b) bez suglasnosti djelatnika:

[...] 10. ako se utvrdi da ne ostvaruje rezultate u radu na radnom mjestu, a poduzeće nema drugog odgovarajućeg radnog mjesta na kome bi djelatnik mogao raditi;

[...] 12. istekom roka određenog rješenjem o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme; [...].

Članak 56.

Djelatnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u poduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru poduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom. [...].

Članak 57.

Djelatnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostupanjskog organa iz članka 56. stavak 1. ovog zakona, odnosno do isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom.

[...].

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U svezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3573/08 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio