Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3605/08 (F. D.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Radni odnos
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3605/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP-3605/08, rješavajući apelaciju Francike Damjanović na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Francike Damjanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-001 612 od 4. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001311 od 22. svibnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Francika Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, odvjetnik iz Zenice, podnijela je 14. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 612 od 4. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001311 od 22. svibnja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-06-001311 od 22. svibnja 2007. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kao neutemeljen kojim je tražila da joj tuženi Zeničko- Dobojski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi nematerijalnu štete u ukupnom iznosu od 9.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka. Obrazlažući razloge svoje odluke, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je apelantica 6. ožujka 2006. godine pala i povrijedila lijevo rame i lijevo koljeno, te da se radi o lakim tjelesnim povredama koje ne bi trebale ostaviti posljedice kojima bi bila umanjena njena opća životna aktivnost. Iz prijave o nesreći na poslu slijedi da se apelantica povrijedila 6. ožujka 2006. godine u 9,30 sati ispred prodavnice „Sendi“ u Zenici, tako što se okliznula i pala zbog snijega i leda na pločicama i to za vrijeme korištenja dnevnog odmora. Dakle, nesporno je među parničnim strankama da je do apelantičine povrede došlo u tijeku radnog vremena i to izvan zgrade suda u kojem je apelantica uposlena. Općinski sud je dalje naveo da je odredbama članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da tko drugom prouzrokuje štetu dužan je štetu naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Budući da apelantica ni na koji način nije dokazala da je tuženi odgovoran za nastanak povrede, te da povreda nije u uzročno posljedičnoj vezi sa poslom koji obavlja kod tuženog niti sa prostorom za čiju sigurnost odgovara tuženi, Općinski sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen.

3. Odlučujući o apelantičnoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 004-0-Gž-07- 001 612 od 4. rujna 2008. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio zakon, te donio odluku za koju je dao jasne i logične razloge. Pojašnjavajući navedeno, Kantonalni sud je naveo da odredbama članka 85. Zakona o radu („Službene novine F BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da uposlenik koji pretrpi štetu na radu ili u svezi sa radom ima pravo od poslodavca zahtijevati naknadu štete. Nadalje, da je šteta svaka šteta koju uposlenik pretrpi u tijeku obavljanja redovite ili izvanredne radne funkcije u izvršenju poslova, odnosno radnih zadataka svog radnog mjesta, da štetu nastalu na radu i u svezi sa radom ne određuje niti vrijeme niti lokacija nego funkcionalna povezanost obavljanja poslova i radnih zadataka, tako da je uposlenik može pretrpjeti u radno vrijeme, ali ako to nije bilo vezano uz rad ne postoji uzročna veza između nastale štete i poslodavca kao štetnika, pa prema tome niti odgovornost poslodavca za naknadu štete. S tim u svezi neovisno od toga što je apelantica zadobila tjelesne povrede u tijeku radnog vremena, za vrijeme dnevnog odmora, tuženi nije odgovoran, jer je pala ispred trgovine u koju je apelantica namjeravala ući da se pozdravi sa kolegicom, tako da povreda nije funkcionalno vezana uz rad, a povezanost sa radom postoji samo zato što je do povrede došlo u tijeku pauze za doručak. S tim u svezi ne može se konstatirati da postoji odgovornost tuženog niti u smislu članka 174. niti u smislu članka 154. ZOO.

4. Vezano za apelantičine navode da postoji odgovornost tuženog zato što nije organizirao ishranu, te što nije uposlenim isplaćivao naknadu za ishranu u visini propisanoj Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH („Službene novine F BiH“ broj 54/05), Kantonalni sud je naveo da to ne predstavlja štetnu radnju, jer tim propustima tuženi nije stvorio opasnost za uposlenike kada oni izlaze iz zgrade radi doručka, niti ih treba imati pod nadzorom, zbog čega ne mora snositi rizik za postupke uposlenika, tako da ovi navodi nisu utemeljeni. U odnosu na odbijanje prijedloga za dopunu vještačenja koju je tražila apelantica, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno odbio ovaj prijedlog jer bi njegovo uvažavanje nepotrebno odugovlačilo postupak, što bi bilo suprotno načelu ekonomičnosti.

5. Apelantica ističe da joj je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članak 13. Europske konvencije. Apelantica navodi da je pogrešan stav redovitih sudova u pogledu odgovornosti tuženog iz sljedećih razloga. Naime, nesporno je da tuženi nije donio odluke o pravima i obvezama uposlenih, da je do njene povrede došlo za vrijeme pauze za doručak, što je u izravnoj vezi sa uspješnim i efikasnim obavljanjem poslova u Općinskom sudu. Dakle, odgovornost se temelji ne samo u radnjama činjenja nego i u radnjama propuštanja (tuženi nije omogućio ishranu ili adekvatnu naknadu za ishranu, te nije omogućio uposlenicima da zaključe ugovore sa osiguravateljskom kućom radi osiguranja od nesretnog slučaja i tako im otvorio mogućnost realizacije potraživanja na ime naknade štete). Apelantica prigovara i na stav redovitih sudova da nije bilo potrebno izvršiti dopunu vještačenja, te da presuda Kantonalnog suda ne sadrži odgovore na ključna pitanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

8. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

10. Apelantica prigovara da joj je povrijeđeno njeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, u svezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelantica nije obrazložila povredu ovog prava, odnosno da je podnijela tužbu radi naknade štete o kojoj je prvostupanjskom presudom meritorno riješeno i koju je nakon toga Kantonalni ispitao po žalbi. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanticu sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz članka

13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović