Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3623/09 (H. V.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Predmeti (1)
AP-3623/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3623/09, rješavajući apelaciju Hasibe Vričić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasibe Vričić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001 831 od 5. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000-296 od 13. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasiba Vričić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001 831 od 5. februara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-
07-000-296 od 13. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-344/05 od 5. aprila 2007. godine obavezan je tuženi "HPT" d.o.o. Mostar, TKC Livno – Poslovna jedinica Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: tuženi) da zaključi sa apelanticom ugovor o radu, rasporedi apelanticu na radno mjesto koje odgovora stepenu njene stručne spreme i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 16. maja 2002. godine, te da joj za period od 7. novembra 2002. do 7. novembra 2005. godine isplati naknadu plata u ukupnom iznosu od 19.719,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 6. avgusta 1993. godine, te da joj isplati naknadu plata za period od 3. avgusta 1993. do 7. novembra 2002. godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlena kod tuženog od 25. decembra 1986. do 10. septembra 1993. godine kada je upućena na tzv. čekanja posla. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi, postupajući po apelantičinom zahtjevu radi regulisanja radno-pravnog statusa, donio Rješenje broj D-2446-1/00 od 23. novembra 2000. godine kojim je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla i kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos 5. maja 2000. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je Rješenjem Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 10/2-34-
640/00 od 8. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-1817/04 od 19. aprila 2005. godine, odbijen apelantičin zahtjev uz obrazloženje da je predmetnim rješenjem tuženog apelantici riješen radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu.
3. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 143. stav 1. Zakona o radu kojima je propisano da zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Takođe, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 143. stav 4. istog zakona kojima je propisano da ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da tuženi nije pozvao apelanticu na posao u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu, tako da je apelantici prestao radni odnos u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu. Međutim, Općinski sud je naveo da je sporno da li je tuženi u roku od godinu dana zaposlio drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stepen stručne spreme u smislu člana 143. stav 8. Zakona o radu. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je uvidom u radnu knjižicu svjedokinje Mare Tabak, uvidom u Odluku o izboru kandidata po oglasu broj 01-206/93 od 13. septembra 1993. godine, uvidom u Rješenje tuženog broj 01-221/93 od 13. septembra 1993. godine o rasporedu radnika na radne zadatke na određeno vrijeme, te na osnovu iskaza navedene svjedokinje utvrđeno da je tuženi u roku od šest mjeseci zaposlio drugu osobu sa istim kvalifikacijama koje ima apelantica. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je tuženi postupio suprotno odredbama člana 143. stav 8. Zakona o radu. Takođe, Općinski sud je naveo da je tuženi postupio suprotno odredbama člana 5. stav 1. Zakona o radu kojima je propisano da lice koje traži zaposlenje, kao i lice koje se zaposli, ne može biti stavljeno u nepovoljniji položaj zbog nacionalnog ili socijalnog porijekla, u pogledu uslova i zahtjeva rada, otkazivanja ugovora o radu ili drugih pitanja koja proističu iz radnog odnosa. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila naknadu plata za period od 6. avgusta 1993. do 7. novembra 2005. godine. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana
106. Zakona o radu kojima je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od nastanka potraživanja. S obzirom da je tuženi istakao prigovor zastarajelosti potraživanja, Općinski sud je zaključio da apelantici pripada pravo na naknadu plata počev od 7. novembra 2002. godine, jer je za prethodni period nastupila zastara potraživanja.
4. Tuženi je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda u dijelu u kojem je udovoljeno postavljenom tužbenom zahtjevu. Protiv presude Osnovnog suda u dijelu u kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev (kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 6. avgusta 1993. godine, te da joj isplati naknadu plata za period od 3. avgusta 1993. do 7. novembra 2002. godine) apelantica, prema stanju spisa, nije podnijela žalbu.
5. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-07-000-296 od 13. jula 2007. godine kojom je žalbu uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev tako što je i taj dio tužbenog zahtjeva odbio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je tuženi donio Rješenje broj D-2446-1/00 od 23. novembra 2000. godine kojim je regulisao apelantici radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu, tako što je utvrdio da je apelantici prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu, naknadu plate za vrijeme čekanja posla i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 10/2-34-640/00 od 8. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-1817/04 od 19. aprila 2005. godine, odbijen apelantičin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, uz obrazloženje da je predmetnim rješenjem tuženog apelantici regulisan radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Imajući u vidu da je apelantici priznat status zaposlenika na čekanju posla, a da nije pozvana na posao u zakonom propisanom roku, Kantonalni sud je naveo da je apelantici radni odnos prestao 5. maja 2000. godine u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantičin zahtjev za naknadu plata za period od 7. novembra 2002. do 7. novembra 2005. godine, te je stoga preinačio prvostepenu presudu na način kako je to navedeno u izreci. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da postupanje suprotno odredbama člana 143. stav 8. Zakona o radu predstavlja prekršaj u smislu člana 140. stav 1. tačka 55. Zakona o radu, te da ne utiče na zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001 831 od 5. februara 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženi donio Rješenje broj D-2446-1/00 od 23. novembra 2000. godine kojim je regulisao apelantici radno-pravni status u smislu člana 143. Zakona o radu, tako što je utvrdio da je apelantici prestao radni odnos 5. maja 2000. godine, uz isplatu otpremnine, naknadu plata za vrijeme čekanja posla i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 10/2-34-640/00 od 8. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne komisije broj 03-34-1817/04 od 19. aprila 2005. godine, odbijen apelantičin zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, uz obrazloženje da je predmetnim rješenjem tuženog apelantici regulisan radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu. Imajući u vidu da je odredbama člana 143. Zakona o radu regulisan način rješavanja radno-pravnog statusa lica koja su imala status zaposlenika na dan 31. decembar 1991. godine, a koja tokom i nakon rata nisu radila, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Pored navedenog, Vrhovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelantičine navode da je zbog načina na koji je riješen njen radno-pravni status diskriminisana. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica bi se eventualno mogla pozivati na diskriminaciju samo u slučaju da svoj status nije mogla riješiti u smislu odredaba člana 143. Zakona o radu.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je podnijela tužbu Općinskom sudu sa zahtjevom da se obaveže tuženi da je vrati na posao i da joj uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 6. avgusta 1993. do 7. novembra 2005. godine. U vezi s tim, apelantica navodi da je prvostepenom presudom djelimično usvojen njen tužbeni zahtjev, te da su joj uspostavljena prava iz radnog odnosa ali samo za period od 7. novembra 2002. do 7. novembra 2005. godine. Nadalje, apelantica navodi da Vrhovni sud i Kantonalni sud nisu uzeli u obzir odredbe člana 5. stav 3. tačka 3. Zakona o radu kojima je regulisano da će sud u slučaju utvrđene diskriminacije naložiti poslodavcu osiguravanje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Stoga, apelantica smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, apelantica osporava odluke Vrhovnog suda i Kantonalnog suda kojima je utvrđeno da je apelantici prestao radni odnos 5. maja 2000. godine u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu, te da je samim tim neosnovan apelantičin zahtjev za naknadu plata za period od 7. novembra 2002. do 7. novembra 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali jer joj nije priznat status zaposlenika na čekanju posla od 1993. godine kako je to tražila postavljenim tužbenim zahtjevom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda odbijen apelantičin zahtjev kojim je tražila uspostavu svih prava iz radnog odnosa za period od 3. avgusta 1993. do 7. novembra 2002. godine, a da apelantica protiv navedene presude nije izjavila žalbu. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u odluci broj AP-476/04 u kojoj je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je apelantica propustila da putem redovnog pravnog sredstva koje je imala na raspolaganju istakne navedene prigovore u žalbi protiv prvostepene presude i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o njenim prigovorima izjasni, te eventualne nezakonitosti i nepravilnosti otkloni. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da drugostepeni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost i pravilnost prvostepene presude u dijelu u kojem se ne pobija žalbom, budući da je taj dio postao pravosnažan, kao i da drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, ali samo u odnosu na onaj dio prvostepene presude koji se osporava žalbom. Takođe, Ustavni sud ukazuje da na identičan način postupa i revizijski sud kada ispituje drugostepenu presudu (član 241. ZPP). S obzirom da apelantica nije izjavila žalbu protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev za uspostavu svih prava iz radnog odnosa za period od 3. avgusta 1993. do 7. novembra 2002. godine, Ustavni sud smatra da apelantica nije iskoristila djelotvorne pravne lijekove koje je imala na raspolaganju, te stoga Ustavni sud ne može razmatrati apelantičine žalbene navode koje je prvi put istakla u predmetnoj apelaciji.
13. Takođe, apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisana u predmetnom postupku, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović