Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3641/08 (Slobodna Dalmacija d.d. Split iz Splita)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
- Naknada štete
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3641/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3641/08, rješavajući apelaciju Slobodne Dalmacije d.d. Split i Daniela Ivankovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 5. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na Daniela Ivankovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 001771 08 Gž od 12. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 001771 05 P od 6. ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija u odnosu na Slobodnu Dalmaciju d.d. Split podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 001771 08 Gž od 12. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 001771 05 P od 6. ožujka 2008.
godine, zbog toga što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodna Dalmacija d.d. Split iz Splita (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Daniel Ivanković iz Širokog Brijega (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-Ćurić-Miletić», Mostar, podnijeli su 20. studenoga 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001771 08 Gž od 12. rujna 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001771 05 P od 6. ožujka 2008. godine.
2. Tužiteljica S.D.M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je 6. kolovoza 2005. godine tužbeni zahtjev protiv «Slobodne» d.o.o. Mostar i drugoapelanta radi naknade štete zbog klevete u visini od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama jer je «Slobodna» d.o.o. Mostar kao dopisništvo prvoapelanta na naslovnoj strani objavila «Široki Brijeg brani sutkinja Vrhovnog suda JNA», a da je na 14. stranici pod istim naslovom objavila tekst u kojem je navela da je tužiteljica od 1982. do 1994. godine obavljala funkciju sutkinje Vojnog suda u Mostaru, te da su u Vojnom sudu mogli raditi samo pripadnici UDBA-e, KOS-a i sličnih organizacija (u daljnjem tekstu: sporni tekst).
3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001771 05 P od 6. ožujka 2008. godine obvezan je drugoapelant da tužiteljici na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kao i tužbeni zahtjev u odnosu na «Slobodna» d.o.o. Mostar. Istom presudom odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbom članka 30. Zakona o javnom informiranju propisano da za istinitost datih odnosno objavljenih informacija odgovara izvor informacija, odnosno autor i glavni i odgovorni urednik. Dalje je navedeno da je odredbama članka 31. istog zakona propisano da ako je javno glasilo objavilo neistinitu informaciju, zainteresirana osoba ima pravo podnijeti tužbu protiv osnivača i izdavača javnog glasila. Zatim, sukladno članku 6. Zakona o zaštiti od klevete, za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovaraju autor, glavni urednik, izdavač, i osoba koja na drugi način vrši nadzor nad sadržajem, ako su namjerno ili iz nepažnje prenijele neistinite činjenice. U konkretnom slučaju, kako je «Slobodna» d.o.o. Mostar osnovana kao dopisništvo prvoapelanta kojem se tužiteljica i obratila sa zahtjevom za ispravku neistinitog sadržaja, to «Slobodna» d.o.o. Mostar, u smislu članka
6. Zakona o zaštiti od klevete, nije pasivno legitimirana jer nema svojstvo izdavača, nije autor spornog teksta, niti njegov glavni urednik, a nije niti osoba koja vrši nadzor nad sadržajem na način kakav ima izdavač, odnosno osnivač.
5. Obrazlažući zašto je obvezao drugoapelanta da tužiteljici isplati naknadu štete, Općinski sud je naveo da iz tužiteljicinog iskaza, Uvjerenja o MIOFBiH, Uvjerenja Višeg javnog tužiteljstva Mostar, kopije radne knjižice, te Potvrde Ministarstva obrane, Hrvatske republike «Herceg-Bosna», slijedi da je tužiteljica od 6. rujna 1982. godine do početka rata bila uposlena u Gimnaziji u Konjicu, da je početkom rata bila raspoređena na poslove stručnog suradnika u Višem javnom tužiteljstvu Mostar i to od 15. kolovoza 1993. godine, te da je nakon toga obnašala dužnost sutkinje u Vojnom sudu u Mostaru. Dalje, iz prijave na natječaj za općinskog javnog pravobranitelja, koji je objavljen 9. lipnja 2005. godine u dnevnom tisku, u dijelu životopisa nije navedeno da je tužiteljica od 1982. godine do 1994. godine obnašala funkciju u Vojnom sudu JNA, kako to u spornom tekstu navodi drugoapelant. Općinski sud je naveo da je drugoapelant zbog navedenog postupao suprotno članku 31. Zakona o javnom informiranju, te članku 6. Zakona o zaštiti od klevete, iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica i vrijednosnog suda o tužiteljičinom karakteru i njezinoj podobnosti za obnašanje dužnosti javne pravobraniteljice. Dalje je navedeno da je sud posebno uzeo u obzir specifične okolnosti, tj. da se radi o sredini u kojoj je jasno izražena doza antagonizma, nepovjerenja i neprihvaćanja organizacija kao što su UDBA, KOS i sl., sa kojim je drugoapelant povezao tužiteljicu, zbog čega ju je diskreditirao kao osobu, odnosno da je ovakvim ponašanjem, ako ne i namjerno, onda uslijed nepažnje, nanio štetu tužiteljici. Dalje, istaknuto je da su se sporni tekst koji je bio podoban da tužiteljici nanese štetu kao i tekst koji je objavljen 2. kolovoza 2005. godine pod nazivom «Izabran novi pravobranitelj, a bivši nije razriješen» pojavili upravo u tijeku imenovanja novog općinskog pravobranitelja, a da tužiteljica ničim nije potaknula navedeno osim što se prijavila za mjesto općinskog javnog pravobranitelja. Sukladno navedenome, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije našao da postoje izuzeci iz članka 7. Zakona o zaštiti od klevete prilikom iznošenja netočnih informacija u spornom tekstu, jer se radi o neistinitim informacijama i vrijednosnom sudu bez faktičke osnove, koji prelaze granicu razumnosti. U odnosu na dosuđene troškove postupka, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima temeljio na odredbi članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pri čemu je imao u vidu postignuti uspjeh stranaka u postupku.
6. Odlučujući o drugoapelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 00 1771 08 Gž od 12. rujna 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 6. Zakona o zaštiti od klevete kada je utvrdio da je objavom spornog teksta tužiteljici nanesena nematerijalna šteta koja se ogleda u pretrpljenim duševnim bolovima. Naime, tužiteljica je u iskazu koji je dala na glavnoj raspravi istakla da je imala mnogobrojne neugodnosti u gradu jer su je ljudi zaustavljali i zvali telefonom i pitali je za sporni tekst, te da je bila predmet negativnih komentara i polemika, posebno s obzirom na funkciju na koju je izabrana, te činjenicu da živi i radi u sredini koja je posebno negativno osjetljiva na organizacije UDBA i KOS, tako da je samo povezivanje sa tim organizacijama diskreditiranje u očima stanovništva. Vezano za žalbene navode koji se odnose na troškove postupka, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 386. stavak 2. ZPP.
7. Prvoapelant i drugoapelant navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Prvoapelant i drugoapelant ističu da presude redovitih sudova nisu utemeljene na zakonu, posebno presuda Kantonalnog suda u kojoj se nigdje ne spominje prvoapelant, iako on potražuje troškove od tužiteljice. Dakle, očito je da im je uskraćeno pravo na pravično suđenje, posebno prvoapelantu kojem su i prvostupanjski i drugostupanjski sud morali dosuditi naknadu troškova postupka. Dalje, prvoapelant i drugoapelant pobijaju presude redovitih sudova zato što je drugoapelant obvezan na naknadu štete, a tužiteljica niti jednim dokazom nije dokazala da joj je šteta pričinjena.
8. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je naveo da je postupak vođen sukladno odredbama ZPP, da prvoapelantu, Slobodna Dalmacija d.d. Split, nije moglo biti uskraćeno pravo na pravično suđenje i to ne samo zbog toga što nije bio stranka u postupku već i zbog toga što je tužbeni zahtjev u odnosu na «Slobodna» d.o.o. Mostar odbijen kao neutemeljen, zbog čega ovaj tuženi nije imao pravni interes da izjavi žalbu. Budući da je Kantonalni sud odlučio i o žalbi koja se odnosi na troškove postupka, sasvim je izlišno prvoapelantovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje, tim prije što iz apelacije nije vidljivo niti sjedište niti oblik društva.
9. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» br. 59/02, 19/03 i 75/05) relevantne odredbe glase:
Odgovornost za klevetu Članak 6.
(1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. [...] Članak 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
[...]
10. U Zakonu o javnom informiranju («Službeni list SRBiH» broj 21/90) relevantne odredbe glase:
Članak 30.
Za istinitost datih, odnosno objavljenih informacija odgovoran je izvor informacije, odnosno autor i glavni i odgovorni urednik javnog glasila.
Članak 31.
Ako javno glasilo objavi neistinitu informaciju ili drugu informaciju kojom se narušava ugled ili interes onog na koga se informacija odnosi ili kojom se vrijeđa čast i integritet pojedinca, iznose ili prenose neistiniti navodi o njegovom životu, znanju, sposobnostima ili na drugi način vrijeđa njegovo dostojanstvo, zainteresirana osoba ima pravo na tužbu nadležnom sudu za naknadu štete protiv osnivača i izdavača javnog glasila.
11. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 7.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.
[...]
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. st. 1, 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
[...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
5. apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
[...] Dopustivost prima facie – u odnosu na drugoapelanta
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U svezi sa navodima iz apelacije u odnosu na drugoapelanta, koji ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, a koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je drugoapelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
Apelaciju je podnijela neovlaštena osoba – u odnosu na prvoapelanta
16. Ustavni sud nalazi da navodi iz apelacije problematiziraju to što se u presudi Kantonalnog suda ne spominje prvoapelant, odnosno da se Kantonalni sud nije očitovao u svezi sa njegovim potraživanjem troškova od tužiteljice. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava činjenicu da u postupku pred redovitim sudovima prvoapelant nije bio tuženi, a samim tim nije ni utvrđena njegova odgovornost, odnosno da je tužbeni zahtjev u odnosu na «Slobodna» d.d. Mostar odbijen. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u presudi konstatirao da je «Slobodna» d.d. Mostar osnovana kao dopisništvo prvoapelanta, te da je kao prvoapelant u apelaciji označena Slobodna Dalmacija, a nije naznačeno sjedište i oblik društva, ali da iz dostavljene punomoći za zastupanje slijedi da je Slobodna Dalmacija d.d. Split ovlastila navedeni odvjetnički ured za zastupanje.
17. Sukladno navedenome, Ustavni sud nalazi da kako prvoapelant nije bio stranka u postupku koji je okončan odlukama koje se pobijaju apelacijom, te kako prvoapelant nije pružio dokaze da odluke koje se pobijaju apelacijom mogu imati bilo kakvog utjecaja na njegova ustavna prava, to proizlazi da prvoapelant nije osoba koja u konkretnom slučaju ima pravo pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom temeljem članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine.
18. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ako ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović