Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3649/08 (S. B.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3649/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine u predmetu broj AP 3649/08, rješavajući apelaciju Sanela Burejića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanela Burejića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-002 205 od 1. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000 057 od 10. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanel Burejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, Općina Tešanj, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 20. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 205 od 1. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-P-06-000 057 od 10. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 039-0-P-06-000 057 od 10. septembra 2007. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je zatražio da se Zahid Dugalić (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu vrati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. februara 2005. godine pa do isplate i naknadi mu troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao kupac od tuženog kao prodavaca 14. novembra 2003. godine na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora kupio putničko motorno vozilo marke VW tip «Golf»19-E, te da je kupoprodajni ugovor realizovan u cjelosti, ali je 11. februara 2005. godine MUP CJB Banja Luka oduzeo navedeno putničko motorno vozilo zbog određenih nedostataka i o tome izdao potvrdu o oduzimanju vozila. U obrazloženju presude se navodi da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud pošao od činjenice da je među parničnim strankama nesporno da je između tuženog i apelanta došlo do zamjene automobila, međutim sporna je visina naknade i da li je uopće ista i bila predmet navedenog ugovora. Općinski sud je istakao da je članom 508. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da je prodavac odgovoran ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten niti je pristao da uzme stvar opterećenu pravom. Nadalje, sud je istakao da je odredbama člana 553. citiranog zakona regulisano da iz ugovora o razmjeni nastaju za svakog ugovarača obaveze i prava koja iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca. U konkretnom slučaju sud je utvrdio, primjenjujući odredbe člana 553. ZOO, da se apelant nalazi u položaju kupca. Međutim, sud je istakao da sve i da se uzme da je utvrđen osnov tužbenog zahtjeva, apelant nije dokazao visinu tog zahtjeva jer osim apelantove izjave da su automobil koji je dao u zamjenu tuženom cijenili 3.000,00 KM i da je doplaćeno 2.000,00 KM, drugih dokaza nije bilo, navodeći da svjedoci koje je apelant predložio o tome nisu imali nikakvih saznanja. S tim u vezi sud je naveo da prema iskazu tuženog i, iskazu svjedoka njegovog sina koji je bio prisutan prilikom dogovaranja doplate nije bilo, samo su zamijenjena vozila, a što sudu nije bilo dovoljno da utvrdi visinu cijene koju bi tuženi radi pravnih nedostataka trebao predati apelantu.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 205 od 1. oktobra 2008. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tuženi odgovoran za pravne nedostatke na automobilu koji je oduzet od strane MUP-a CJB Banja Luka, a kako je to propisano odredbama člana 508. ZOO, međutim u toku prvostepenog postupka apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva te da je iz tih razloga odbijen sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je istakao da je za ishod ovoga spora bitno pitanje kada je apelant doznao za prava trećih lica, odnosno da li je u roku koji propisuju odredbe člana 515. ZOO (da se pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi sa istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg), podnio zahtjev za sudsku zaštitu. Kantonalni sud je dalje naveo da iz svih izvedenih dokaza tokom prvostepenog postupka proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o pravnim nedostacima kupljene stvari automobila. Da bi se mogla zahtijevati odgovornost tuženog kao prodavca potrebno je da se tužba podnese u roku od godine dana od saznanja za prava trećeg (član 515. ZOO), odnosno u konkretnom slučaju oduzimanje predmetnog vozila od strane MUP-a CJB Banja Luka izvršeno je 11. februara 2005. godine (što se smatra datumom kad je apelant saznao da na predmetnom vozilu postoje prava trećeg lica), dok je apelant tužbu podnio 22. februara 2006. godine. Kantonalni sud je zaključio da je apelant propustio rok za podnošenje tužbe i izgubio pravo na zaštitu, ocjenivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni sud je ocjenjujući da nema nedostataka procesne prirode koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje na koje povrede ovaj sud saglasno odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP) pazi po službenoj dužnosti apelantovu žalbu, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukoma povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, ističe da sud nije primijenio odredbe člana 121. st. 2. i 3. i član 510. ZOO, a sve zbog pogrešne primjene odredaba čl. 2. i 8. ZPP kojima je propisano da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva i na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza. Apelant također navodi da iz izvedenih dokaza jasno proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o pravnim nedostacima kupljene stvari - putničkog automobila.

5. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89; i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Član 121. st. 2. i 3.

(2) Isto tako, ugovarač odgovara i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je da štiti drugu stranu od prava i zahtjeva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo isključeno ili suženo. (3) Na ove obaveze prenosioca shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o odgovornosti prodavca za materijalne i pravne nedostatke, ako za određeni slučaj nije što drugo propisano.

Član 510.

(1) Ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može po svom izboru raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene. (2) Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.

(3) U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.

(4) Međutim, ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene. Član 515.

(1) Prava kupca po osnovu pravnih nedostataka gase se istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg.

(2) Ali, ako je treće lice prije isteka tog roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom šest mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996- II, stav 78.).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3649/08 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio