Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3668/08 (M. i E. A.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3668/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3668/08, rješavajući apelaciju Muhibe i Ernade Alispahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhibe i Ernade Alispahić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pž-08-000289 od 20. oktobra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ps-07-000 556 od 10. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhiba i Ernada Alispahić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tešnja, koje zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnijele su 21. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pž-000289 od 20. oktobra 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Ps-07-000 556 od 10. jula 2008. godine.

2. Apelantice su 14. juna 2007. godine Općinskom sudu podnijele tužbu protiv Bosansko-njemačkog osiguranja DD u likvidaciji Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi duga u iznosu od 24.550,00 KM. Općinski sud je tužbu dostavio tuženom na odgovor, a po primitku odgovora na tužbu zakazao je pripremno ročište koje je na saglasan prijedlog parničnih stranaka odloženo. Prije održavanja sljedećeg ročišta, apelantice su pismenim podneskom obavijestile sud da u cijelosti povlače tužbu, pa je podnesak o povlačenju tužbe dostavljen tuženom na izjašnjenje. Tuženi se nije protivio povlačenju tužbe a uz podnesak je dostavio troškovnik s opredijeljenim troškovima postupka.

3. Rješenjem broj 032-0-Ps-07-000 556 od 10. jula 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, primljeno je na znanje povlačenje tužbe apelantica uz obavezu da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.263,60 KM. Općinski sud je, na osnovu odredbi iz čl. 383. stav 1, 386. stav 1. i 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o advokaturi FBiH, tuženom dosudio troškove koji se sastoje od naknade za pismeni odgovor na tužbu kvalifikovanog punomoćnika – advokata, u iznosu od 720,00 KM i naknade za prisustvo punomoćnika na pripremnom ročištu u iznosu od 360,00 KM uz PDV u visini od 17% na ukupan iznos.

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Pž-08-000289 od 20. oktobra 2008. godine žalbu apelantica odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da su apelantice 27. februara 2008. godine obavijestile sud da povlače tužbu protiv tuženog koji je prethodno podnio odgovor na tužbu i pristupio na pripremno ročište. Apelantice u podnesku o povlačenju tužbe nisu navele razlog povlačenja, zbog čega je Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je apelantice obavezao da tuženom naknade troškove postupka u dosuđenom iznosu, što je u skladu sa odredbom člana 390. ZPP.

5. Apelantice smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u neosnovanom obračunu troškova u korist tuženog i to, kako navode, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojima zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ili zanemarile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud napominje da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka, pa se, prema tome, odluka o troškovima mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f).

10. Apelantice smatraju da su redovni sudovi donošenjem rješenja kojim je primljeno na znanje povlačenje njihove tužbe neosnovano obračunali troškove postupka u korist tuženog. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je u odredbi člana 383. ZPP propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u toku ili u povodu postupka i obuhvataju nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. O tome koji su to troškovi, kao i njihovoj visini, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (član 387. stav 1. ZPP). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasne razloge za svoju odluku u pogledu troškova tuženog zastupanog po kvalifikovanom punomoćniku-advokatu, koji je prije nego su apelantice tužbu povukle dao pismeni odgovor na tužbu i prisustvovao na jednom ročištu. Kantonalni sud je, također, naveo da je, prema odredbi člana 390. ZPP, tužitelj koji povuče tužbu dužan tuženom naknaditi troškove postupka, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljavanja zahtjevu. U podnesku kojim su tužbu povukle, apelantice nisu uopće navele razlog povlačenja a njihovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantice ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3668/08 (M. i E. A.) | Sudska praksa | Aktio