Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3683/08 (B. B.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 200
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3683/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3683/08, rješavajući apelaciju Bojana Boškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Boškovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 P 004571 08 Gž od 10. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Bošković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 26. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 004571 08 Gž od 10. oktobra 2008. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv «Euroherc-osiguranja» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je kao vozač pretrpio štetu u saobraćajnoj nesreći koju je uzrokovao osiguranik tuženog, predloživši da sud usvoji tužbeni zahtjev i da mu na ime nematerijalne štete dosudi iznos od 14.000,00 KM. U toku postupka, apelant je uredio i konačno opredijelio tužbeni zahtjev predloživši da mu tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 9.800,00 KM i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 6.800,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.800,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 1.200,00 KM.
3. Općinski sud je Presudom broj 07 53 P 004571 06 P od 21. marta 2008. godine usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 9.800,00 KM uz troškove postupka u iznosu od 4.296,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. marta 2008. godine kao dana donošenja sudske odluke pa do konačne isplate. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da su stranke tokom postupka učinile nespornim odgovornost osiguranika tuženog za nastanak saobraćajne nezgode, te da je apelant doprinio nastanku nezgode sa 30%, zbog čega nije bilo razloga da sud ocjenjuje dokaze provedene na okolnost osnova tužbenog zahtjeva i apelantove suodgovornosti, već samo dokaze koji se tiču visine štete. U tom smislu, Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, koji je urađen na osnovu apelantovog pregleda i njegove medicinske dokumentacije, a na osnovu kojeg je apelant opredijelio tužbeni zahtjev. Naknadu nematerijalne štete Općinski sud je dosudio na osnovu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 P 004571 08 Gž od 10. oktobra 2008. godine žalbu tuženog djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je tuženog obavezao da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 8.099,00 KM i to na ime duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 5.600,00 KM umjesto iznosa od 6.800,00 KM; na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.519,00 KM umjesto iznosa od 1.800,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 980,00 KM umjesto iznosa od 1.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 7. novembra 2006. godine do isplate umjesto od dana donošenja sudske odluke. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud previsoko i neadekvatno odmjerio naknadu nematerijalne štete za pojedine vidove, budući da je nesporan apelantov doprinos od 30% nastanku saobraćajne nezgode, pa je ukupan iznos nematerijalne štete koji prema utvrđenju Kantonalnog suda pripada apelantu 8.099,00 KM. Pravična naknada nematerijalne štete kao oblik otklanjanja štetnih posljedica, kako je obrazložio Kantonalni sud, sastoji se u isplati sume novca kao satisfakcija za pretrpljenu nematerijalnu štetu da bi se kod oštećenog uspostavila psihička ravnoteža narušena zbog trpljenja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovani su navodi tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući veće iznose za pojedine vidove štete, imajući u vidu apelantov nesporan doprinos u nastanku saobraćajne nezgode, zbog čega je na osnovu odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepenu presudu preinačio.
5. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju neosnovano umanjio iznos na ime nematerijalne štete koja mu je bila dosuđena prvostepenom presudom, zanemarujući važeću sudsku praksu i tabele na osnovu kojih se određuju procenti umanjenja opće životne aktivnosti.
6. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:
Član 229. stav 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; […]
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, ocjenjujući činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović