Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3709/08 (M. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3709/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3709/08, rješavajući apelaciju Mileta Perića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Perića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001213 od 25. kolovoza 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj Mal-179/05 od 15. svibnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sitnica, kojeg zastupa Goran Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 24. studenog 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001213 od 25. kolovoza 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-179/05 od 15. svibnja 2008. godine. Apelant je 6. prosinca 2008. godine i 8. lipnja 2009. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Zemljoradnička zadruga «Sitnica» iz Sitnice (u daljnjem tekstu: tužitelj) tužbenim zahtjevom je tražila da se obveže apelant da joj, na ime naknade štete po osnovi ugovora o trajnoj proizvodnoj suradnji u stočarskoj proizvodnji od 28. prosinca 1999. godine (u daljnjem tekstu: ugovor), zaključen između tužitelja i apelanta, isplati iznos od 1.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.925,00 KM.
3. Apelant je protutužbenim zahtjevom tražio da se tužiteljev tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, da se utvrdi da je ugovor raskinut po samom zakonu, te naknadu troškova postupka.
4. Presudom Osnovnog suda broj Mal-179/05 od 15. svibnja 2008. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, a apelantov protutužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti.
5. Obrazlažući zašto je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen, Osnovni sud je istakao da je nesporno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor na period od dvije godine, kojim se tužitelj obvezao da će preko donatora osigurati dvije nazimice (rasplodne svinje) i hranu za jedan mjesec, veterinarsku zaštitu za period od dvije godine, a apelant se obvezao da će nazimice držati dvije godine, a da će u svakoj godini dati besplatno dvoje prasadi po 40 kg. Dalje je istaknuto da iz provedenih dokaza, između ostalog izjava zakonskog zastupnika tužitelja, apelanta, te više svjedoka, slijedi da je tužitelj svoju obvezu izvršio, ali da apelant nije isporučio osmero prasadi sukladno ugovoru. Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o dvostrano teretnom ugovoru iz kojeg za ugovorne strane proizlaze i prava i obveze, te da neispunjenjem obveza bilo koje ugovorne strane, druga ugovorna strana ima pravo potraživati naknadu štete, u smislu članaka 124. i 132. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen.
6. Obrazlažući zašto je odbio apelantov protutužbeni zahtjev, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da jedna nazimica nije bila suprasna, odnosno da su prasad druge nazimice uginula.
7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001213 od 25. kolovoza 2008. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je apelant zbog neispunjenja preuzetih obveza dužan tužitelju naknaditi štetu u iznosu od 1.120,00 KM, sukladno članku 5. ugovora, te članku 124. ZOO-a. Vezano za dio odluke prvostupanjskog suda kojim je odbijen apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor raskinut po samom zakonu, Okružni sud je naveo da je taj dio odluke pravilan jer ugovor zaključen na dvije godine tužitelj je u cijelosti izvršio, ali apelant nije, zbog čega je spor i pokrenut.
8. Apelant je prije apelacije Ustavnom sudu izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 099 od 30. travnja 2009. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.
9. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant ističe da redoviti sudovi nisu pravilno utvrdili da je tužitelj ispunio svoje obveze iz ugovora, nego da je ispunio samo jedan dio. Da su njegovi navodi točni potvrđuje Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-000 502 od 26. ožujka 2007. godine kojom je u identičnoj situaciji Okružni sud donio drugačiju odluku, odnosno da je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, a usvojen protutužbeni zahtjev B.M., dakle dva vijeća Okružnog suda u istoj situaciji različito su odlučila.
10. Apelant je u dopuni apelacije 6. prosinca 2008. godine dostavio reviziju koju je uložio Vrhovnom sudu, a u dopuni apelacije od 8. lipnja 2009. godine dostavio je rješenje Vrhovnog suda.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na nediskriminaciju
15. Apelant navodi da je u identičnoj situaciji Okružni sud donio drugačiju odluku, odnosno da je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, a usvojen protutužbeni zahtjev B.M., dakle dva vijeća Okružnog suda u istoj situaciji različito su odlučila. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da su sudovi različito sudili u istim slučajevima.
16. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Europskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud, Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226).
17. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redoviti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj točki ove odluke. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su i njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović