Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3729/08 (Z.H.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3729/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3729/08, rješavajući apelaciju Z.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 146 od 19. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-710/05 od 8. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-5/04 od 26. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. novembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 146 od 19. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-710/05 od 8. septembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-5/04 od 26. aprila 2005. godine. Apelant je 27. i 30. marta 2009. godine dopunio apelaciju. Također, na zahtjev Ustavnog suda od 9. aprila 2009. godine, apelant je 30. aprila 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Osnovni sud je donio Presudu broj P-5/04 od 26. aprila 2005. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant stekao stanarsko pravo na stanu u Tesliću, sa podacima pobliže navedenim u dispozitivu (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je tužena AD „Destilerija“ Teslić (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i omogućiti apelantu nesmetan ulazak u posjed stana, te uživanje svih drugih prava koje proističu iz stanarskog prava,. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je provođenjem ponuđenih dokaza i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio da je nesporno među stankama da je tužena vlasnik stana te da je apelantova baka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu do 17. aprila 1997. godine, kada je preminula. Također je nesporno da je apelant, kao davalac izdržavanja, 27. marta 1990. godine sa svojom bakom, kao primaocem izdržavanja, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju koji je 29. marta 1990. godine ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov 158/90. Navedeno je da je, nakon smrti apelantove bake, tužena aktom broj 235/97 od 18. marta 1997. godine odbila apelantov zahtjev za prenos stanarskog prava.
3. Prema navodima Osnovnog suda, među strankama je bilo sporno da li je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje bake, te da li je, po osnovu zajedničkog života i stanovanja s njom, stekao stanarsko pravo na spornom stanu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je članom 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da se korisnikom stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim trajno žive i stanuju kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu. Stavom 2. istog člana je propisano da se članovima porodičnog domaćinstva smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Navedeno je da je članom 21. stav 2. predmetnog zakona propisano da članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan.
4. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoje bake i da je 1992. godine otišao u inostranstvo. Osim toga, navedeno je i da je među strankama nesporno da je apelant u Teslić dolazio samo 1999. godine kada je podnio zahtjev za vraćanje stana nadležnom ministarstvu. Osnovni sud je također naveo da čak i da je postojala zajednica življenja apelanta sa njegovom bakom, ona bi 1992. godine bila prekinuta njegovim odlaskom u inostranstvo, te bi na taj način apelant izgubio svojstvo člana porodičnog domaćinstva bake. Prema stavu Osnovnog suda svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava se cijeni prema okolnostima u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava, a u koje vrijeme (17. april 1997. godine) apelant nije živio sa svojom bakom, te mu ne pripada pravo da nastavi sa korištenjem spornog stana nakon njene smrti. Osim toga, sud je naveo da je u ovoj pravnoj stvari odlučno da apelant nije živio u ekonomskoj zajednici u istom stanu duže od 5 godina, poslije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju. Nadalje je sud istakao da apelant nije dokazao da je u periodu od momenta zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju pa do momenta njegovog odlaska u inostranstvo živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom.
5. Okružni sud je donio Presudu broj Gž-710/05 od 8. septembra 2006. godine kojom je žalbu apelanta odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice te da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naglasio da odlučne činjenice u konkretnom predmetu, da apelant nije živio u ekonomskoj zajednici u istom stanu sa bakom duže od pet godina po zaključenju ugovora o doživotnom izdržavanju, proizilaze i iz navoda apelanta a i iz izjava saslušanih svjedoka kao i priloženh materijalnih dokaza. I Okružni sud je istakao da je nesporno da apelant od 1992. godine ne živi u Tesliću, već u inostranstvu i da je svo to vrijeme samo 1999. godine došao u Teslić, radi podnošenja zahtjeva za povrat stana, pa sve i da je živio sa svojom bakom u zajedničkom domaćinstvu do 1992. godine, ta je zajednica tada prekinuta i više nije nastavljena, pa se apelantu ne može priznati svojstvo nosioca stanarskog prava. Zbog toga je, po zaključku Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, bio član porodičnog domaćinstva svoje bake niti mu, shodno članu 21. stav 2. istog zakon, pripada pravo da trajno i nesmetano koristi stan poslije njene smrti.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 146 od 19. septembra 2008. godine, reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenične i pravne navode nižestepenih sudova. Vrhovni sud je naročito naglasio da se stanarsko pravo na stanu u društvenoj svojini, o kojem govori odredba člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, stiče danom zakonitog useljenja u stan koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog odredbama Zakona o stambenim odnosima koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Navedeno je da se stanarsko pravo, sa nosioca stanarskog prava koji je to pravo stekao na naprijed opisan način, u slučaju njegove smrti može, u smislu odredbe člana 22. Zakona o stambenim odnosima, prenijeti na člana njegovog porodičnog domaćinstva, jer korisnik stana i član porodičnog domaćinstva koji stanuje sa nosiocem stanarskog prava ima pravo da trajno i nesmetano koristi taj stan pod uslovima koji su propisani odredbama Zakona o stambenim odnosima (član 21.) i poslije smrti nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je naveo da proizlazida je, za utvrđenje da su se stekli uslovi za prenos stanarskog prava sa umrlog nosioca stanarskog prava na neko drugo lice, nužno utvrditi da je to lice bilo i da jeste član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ili da je prestalo biti član porodičnog domaćinstva ali da je ostalo u istom stanu. Nadalje je navedeno da se, u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, članom porodičnog domaćinstva smatra pored ostalih i unuk, kao i lice koje sa nosiocem stanarskog prava živi u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od 5 godina ako se u stan uselilo na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa nosiocem stanarskog prava.
7. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelantova baka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da, prema utvrđenom činjeničnom stanju čija ispravnost, shodno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 , 47/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), ne može biti predmetom pobijanja u revizionom postupku, apelant nije živio u predmetnom stanu sa svojom bakom bez obzira što je prijavio boravište na adresi spornog stana i što je sa bakom zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju (kojim i nije izričito ugovorena zajednica života). Navedeno je da to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su bili bliski susjedi i poznanici apelantove bake, pa je uvjerljiva njihova tvrdnja da je ona živjela sama, osim jednog perioda kada je sa njom živio sin Vlado Ristić, odnosno tvrdnja da u predmetnom stanu nije nikada živio apelant. Vrhovni sud je naveo da niko od saslušanih svjedoka (osim majke apelanta), čije iskaze su nižestepeni sudovi pravilno cijenili u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, nije potvrdio da je apelant uopšte koristo sporni stan, da je u njemu zadovoljavao stambene potrebe, odnosno da je bio član porodičnog domaćinstva svoje bake. Stoga je Vrhovni sud istakao da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev budući da se nisu stekli uvjeti za prenos stanarskog prava propisani naprijed citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima. Iz naprijed navedenih razloga Vrhovni sud je reviziju odbio, u skladu sa članom 248. ZPP.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da je zajedno sa svojom bakom, koja je bila nosilac stanarskog prava, živio u spornom stanu sve do izbijanja ratnih sukoba na prostoru SR BiH. Pored toga, apelant navodi da je sa bakom imao zaključen i ugovor o doživotnom izdržavanju u kojem je, pored ostalog, navedeno i da je on mnogo ranije započeo obavezu izdržavanja bake o čemu je redovnom sudu predočio dokaz u vidu kućne liste izdate od nadležnog organa opštine Teslić od 15. septembra 1988. godine. Apelant ističe da je prostor opštine Teslić napustio, kao lice nesrpske nacionalnosti, zbog izbijanja ratnih sukoba, što prema njegovom mišljenju predstavlja višu silu. Prema navodima apelanta on je nakon odlaska iz Teslića nastavio da izvršava svoju obavezu iz ugovora o doživotnom izdržavanju na način da je novac za baku slao svojoj majci koja se potom „starala“ o baki. Apelant ističe da je snosio i troškove bakine sahrane. Dalje ističe da se, nakon bakine smrti, obraćao tuženoj radi prenosa stanarskog prava ali je po tom zahtjevu dobio negativan odgovor. Apelant navodi da su redovni sudovi u tri stepena odbili njegov tužbeni zahtjev, zbog čega smatra da su mu povrijeđena elementarna ljudska prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant kršenje pravā na koja se pozvao vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava zato što su, kako je naveo, redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu. U vezi sa ovakvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović