Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3885/08 (G. P.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravna pomoć
- Dokazni postupak
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3885/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3885/08, rješavajući apelaciju G. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. P. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-GŽ-08-000 885 od 15. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-229/02 od 15. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 16. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-08-000 885 od 15. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-229/02 od 15. novembra 2007. godine.
2. Osnovni sud je Rješenjem broj P-229/02 od 15. novembra 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da ga je D.P. (u daljnjem tekstu: tuženi), smetao u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti prolaza pješice, provoza zaprežnim kolima i traktorom te prolaza sa konjem, putem dužine oko 150 do 200 m, širine 2 do 3 m, koji vodi preko nekretnina Z.P., upisanim u zk.ul. broj 122 k.o.Gajevi, koji vodi od seoskog puta Crkvena-Gajevi do izvora zv. “Osojka” (u daljnjem tekstu: sporni put), na način što je 10. avgusta 2002. godine, zaprijetio apelantu da više tim putem ne smije prolaziti, te ga zbog toga i fizički napao. Slijedom navedenog, odbijen je i apelantov zahtjev da sud naloži tuženom da prestane sa ovakvim i sličnim smetanjem te da omogući apelantu da spornim putem prolazi na dotadašnji način i da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istovremeno, sud je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 60,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je među strankama nesporno da sporni put prolazi preko nekretnina koje u posjedu drži tuženi, koji ih je rasčistio 2000 godine te na njima izgradio vikendicu. Osim toga, navedeno je da je 15. septembra 1976. godine, predlagateljica Z.P., inače majka apelanta i tuženog, podnijela Osnovnom sudu prijedlog za fizičku diobu više nekretnina, među kojima je i nekretnina na kojoj se nalazi sporni put. Dalje je utvrđeno da je, obzirom na nezadovoljstvo apelanta, tada donesenim rješenjem o podjeli nekretnina, Okružni sud apelantovu majku uputio na parnicu radi rješavanja spora oko fizičke diobe nekretnina, te da u konkretnom postupku nije utvrđeno da je ovaj postupak okončan.
4. Osnovni sud je istakao da je odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu uzeo u obzir odredbe čl. 77., 70. stav 3., 75. i 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni listi SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) kao i odredbe čl. 423. do 427. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Prije svega, Osnovni sud je utvrdio da je apelant podnio tužbu 6. septembra 2002. godine, tj. u subjektivnom roku iz člana 77. ZOSPO-a. Dalje je Osnovni sud naveo da, na osnovu analize iskaza saslušanih svjedoka, nije mogao zaključiti da je apelant bio posljednji mirni posjednik prava služnosti prolaza spornim putem. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka, sud je zaključio da je apelant spornim putem prolazio davno, za života svoga oca, a i kasnije; da su tim putem i preko svih nekretnina koje su apelant i tuženi sa majkom i ostalom braćom i sestrama naslijedili iza umrlog oca, svi oni prolazili prilikom obrade tih nekretnina, čuvanja stoke, odlaska na izvor koji se nalazi u šumi, ali i da su te nekretnine na kojima se sporni put nalazi u međuvremenu zarasle do te mjere da se istim nije moglo prolaziti. Navedeno je da je te nekretnine tuženi rasčistio 2000. godine i na njima izgradio vikendicu. Obzirom da se iskazi svih saslušanih svjedoka slažu u bitnim činjenicama, to je sud njihove iskaze u cjelosti prihvatio. Sud je zaključio da je prigovor apelanta da su svjedoci pristrasni i u dogovoru sa tuženim na koji način će svjedočiti, neosnovan jer se takav zaključak ne može izvesti samo na osnovu činjenice da većina svjedoka nije u dobrim odnosima sa apelantom. Ovo i zbog činjenice da činjenično stanje utvrđeno tokom postupka proizilazi i iz iskaza svjedoka koji su saslušani na prijedlog apelanta kao i iskaza svjedoka S.Č. koji je u krvnom srodstvu sa obje parnične stranke i u dobrim odnosima sa njima. Sud je naveo da je do istog zaključka došao i na osnovu iskaza majke apelanta i tuženog, koja, po mišljenju suda, bez obzira što nije u dobrim odnosima sa apelantom nema nikakvog interesa da svjedoči na njegovu štetu i da to ne bi činila jer su i apelant i tuženi njeni sinovi.
5. Također je Osnovni sud naveo da nije proveden dokaz uviđajem od strane suda i vještačenje putem vještaka geometra, u skladu sa odredbama člana 385. stav 3. ZPP-a, jer iznos potreban za podmirenje troškova uviđaja i vještačenja apelant nije položio na račun suda,kao i da apelantov tužbeni zahtjev nije bio oprijedjeljen u smislu tačne širine i dužine puta te gruntovnih i katastarskih podataka za nekretnine preko kojih sporni put vodi. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da apelant nije ponudio sudu dokaze o postojanju bitnog uslova za pružanje posjedovne zaštite, odnosno da nije dokazao da je posljednji mirni posjednik spornih nekretnina zbog čega je odbio apelantov je tužbeni zahtjev.
6. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta, donio Rješenje broj 011-0-GŽ-08-000 885 od 15. septembra 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku proizilazi da je tuženi 2000. godine rasčistio zemljište, na kojem je prema kazivanju apelanta izvršeno smetanje posjeda, i na njemu izgradio vikendicu i drži ga od tada u posjedu. Navedeno je da sudu nije pružen dokaz na okolnost tačne identifikacije zemljišta na kome je apelant ometen u posjedu prava služnosti, kao i na okolnost da li su stranke suposjednici zemljišta i načinu smetanja posjeda,. Navedeno je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u toku postupka i iznijetih činjenica na kojim stranke zasnivaju svoje zahtjeve kao i dokaza koje stranke predlažu a kojima se utvrđuju te činjenice, koje su bitne za konkretnu pravnu odluku. Nadalje je sud naveo da se u slučaju da se neka važna činjenica nije utvrdila ili se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenjuje se pravilo o teretu dokazivanja – onaj ko nešto tvrdi dužan je to i da dokaže.
7. Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud odredio uviđaj na licu mjesta radi identifikacije nekretnina na kojim je izvršeno smetanje posjeda uz učešće vještaka i geometra, te da je naložio apelantu da plati predujam, u ostavljenom roku, za izlazak sudske komisije na lice mjesta, uz upozorenje da će se smatrati da je odustao od provođenja ovog dokaza ukoliko ne plati naloženi predujam. Budući da apelant nije platio predujam, navedeno je da ovaj dokaz nije ni proveden.
8. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao kojom parcelom prolazi put kojim se služio i na kojem je izvršeno smetanje. Također, je navedeno da apelant nije dokazao da je bio posljednji mirni posjednik spornog puta kao ni činjenicu da mu je tuženi 10. avgusta 2002. godine ozbiljno prijetio i da ga je fizički napao te na taj način pokolebao u daljnjem korištenju spornog puta, kao i da nije dokazao da je bio suposjednik spornog zemljišta jer na te okolnosti sudu nije pružio dokaze u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a. Sud je istakao da se bez utvrđenja navedenih činjenica ne mogu se pravilno primijeniti odredbe materijalnog prava jer bi apelantu, ako je bio suposjednik zemljišta, pripadala posjedovna zaštita u smislu odredbe člana 80. ZOSPO-a u obimu i na način na koji je suposjed na spornom zemljištu vršio zajedno sa tuženim.
9. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronološki tok postupka pred redovnim sudovima i razloge zbog kojih je, po njegovom mišljenju, tužbeni zahtjev bio osnovan. Također je naveo da je on „neuka stranka i da nije znao za svoja prava“ u toku parničnog postupka a kao „siromašan čovjek“ nije mogao angažovati advokata da ga zastupa. Dalje, apelant ističe da ga sud nije poučio o njegovim pravima u pogledu oslobađanja od troškova plaćanja postupka u smislu čl. 400. do 405. ZPP-a. Apelant smatra da je sud time povrijedio njegovo pravo na „pravično saslušanje“ jer je izgubio parnicu isključivo zbog toga što nije iskoristio svoje siromaško pravo da se uviđaj i vještačenje putem vještaka geometra izvede bez predujma, kojeg on nije imao od čega da plati.
10. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je na prijedlog apelanta odredio provođenje dokaza vršenjem uviđaja i vještačenja putem vještaka geometra, te naložio apelantu da uplati iznos potreban za podmirenje troškova, uz upozorenje da, ukoliko u ostavljenom roku ne izvrši uplatu, taj dokaz neće biti proveden (član 385. stav 3. ZPP-a). Na ročištu za glavnu raspravu od 13. juna 2007 godine, na prijedlog apelanta, sud je prolongirao rok za uplatu troškova, uz ponovno upozorenje da će odustati od izvođenja dokaza, ako apelant ne izvrši uplatu. Obzirom da apelant nije izvršio navednu uplatu, predloženi dokazi nisu provedeni. Međutim, sud je istakao da je odluka suda donesena na osnovu drugih dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi, na osnovu pravila o teretu dokazivanja. Osim toga, sud je naveo da nisu tačni navodi apelanta da, kao neuka stranka, nije znao koja prava ima u skladu sa odredbama ZPP-a jer sud u svakom slučaju, pa i u konkretnom, kada stranka nema punomoćnika, stranke upoznaje sa pravima iz ZPP-a. Relevantni propisi
11. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), relevantne odredbe glase:
Član 385. st 1. i 3.
Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza. Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi.
Član 402 st. 1. i 2.
Odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke.
Stranka je dužna da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Kada je riječ o navodu apelanta da ga sud «nije poučio kao neuku stranku» na određena prava u postupku, Ustavni sud ukazuje na to da su sudovi dužni postupak provesti nepristrasno, što znači da ne mogu pružati pravnu pomoć strankama u postupku, niti je takva mogućnost predviđen odredbama ZPP, osim što ih mogu upozoriti na pravo da imaju stručnu pomoć tokom postupka, kako je (što proizilazi iz odgovora Osnovnog suda) u konkretnom slučaju i učinjeno. Također, imajući u vidu apelantov tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da ne postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelant, između ostalog, bio dužan dokazati i da je bio ometen u vršenju prava služnost kao i da je za identifikaciju spornog puta bilo potrebno provođenje dokaza uviđajem na licu mjesta. koji dokaz je predložio upravo apelant a za šta je trebao, shodno relevantnim odredbama ZPP i nalogu suda, unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja tog dokaza, a što apelant prema obrazloženju osporenih odlika nije učinio. Ustavni sud zapaža da su se sudovi u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe ZPP, koji propisuje obavezu stranaka u postupku da svoje navode dokažu. Osim toga Ustavni sud zapaža da apelant prema činjeicama predočenim Ustavnom sudu nije, iako je takva mogućnost propisana odredbama ZPP podnio prijedlog prvostepenom sudu (uz dostavu dokaza o imovnom stanju) da bude oslobođen plaćanja sudskih troškova. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su navodi apelanata, izneseni u tom smislu očigledno neosnovani jer ih apelant ne može s uspijehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom a bez da je u toku postupka pred redovnim sudovima problematizirao ovo pitanje uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o istom. Stoga Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, iste morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu očigledno nije učinio.
16. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović