Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/08 (R. S.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3899/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3899/08, rješavajući apelaciju Radivoja Simovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Simovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0Gž-08- 000 187 od 8. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju broj P: 317/04 od 18. marta 2008.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radivoje Simović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 187 od 8. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 317/04 od 18. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P: 314/04 od 18. marta 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se opština Nevesinje (u daljnjem tekstu: I-tužena) i Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Nevesinje (u daljnjem tekstu: II-tuženi) obavežu da mu, na ime naknade materijalne štete na polumontažnom ugostiteljskom objektu izgrađenom na parceli pobliže opisanoj u dispozitivu (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), solidarno isplate iznos od 750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe i da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 2.720,00 KM. Osim toga, Osnovni sud je obavezao apelanta da tuženim nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.040,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je II-tuženi rješenjem broj 33-374-100/97 od 27. decembra 1996. godine dodijelio apelantu na privremeno korištenje predmetnu parcelu, ranije vlasništvo Enesa Čizmića. U rješenju je navedeno da se apelant obavezuje da, nakon prestanka korištenja zemljišta, odnosno nakon promjene okolnosti pod kojima je izdato rješenje, zemljište dovede u prvobitno stanje. Navedeno je da je apelant na predmetnoj parceli rekonstruisao postojeći šank, tako što je zastaklio objekat, popravio krov i riješio pitanje infrastrukture, te u njemu obavljao ugostiteljsku djelatnost. Predmetni objekat je po nalogu tržne inspekcije I-tužene zatvoren 1. avgusta 2001. godine jer apelant nije imao odobrenje za rad. Osim toga, sud je i na osnovu navoda apelanta utvrdio da za izgradnju predmetnog objekta nije posjedovao urbanističku saglasnost, odnosno odobrenje za građenje, te da mu je rješenjem tržišnog inspektora I-tužene zabranjeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti. Nadalje je navedeno da je, nakon što apelant po usmenom nalogu inspekcije nije napustio predmetni objekat, inspekcija I-tužene uz asistenciju policije ušla u predmetni objekat i apelant ga od tada ne koristi. Navedeno je da je apelant tražio da sud utvrdi da sud obaveže tužene da mu naknade materijalnu štetu nastalu zbog nekorištenja predmetnog objekta..
4. Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju nije upuštao u analizu činjenica vezanih za dodjeljivanje na privremeno korištenje predmetne parcele, izgradnju ugostiteljskog objekta na predmetnoj parceli i zabranu obavljanja ugostiteljske djelatnosti apelantu jer je to predmet upravnog a ne sudskog postupka. Naime, sud je u konkretnom dokaznom postupku utvrđivao osnovanost tužbenog zahtjeva tj. da li su tuženi odgovorni za nastalu materijalnu štetu na objektu apelanta nastalu zbog nekorištenja objekta u periodu od 2003. do 2007. godine. S tim u vezi, sud je zaključio da tuženi nisu odgovorni za nastanak materijalne štete jer su prilikom dodjele predmetne parcele na privremeno korištenje apelantu, odnosno donošenjem rješenja o zabrani vršenja ugostiteljske djelatnosti, postupali u skladu sa svojim ovlaštenjima i odredbama Zakona o opštem upravnom postupku.
5. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Gž-08-000 187 od 8 oktobra 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i stanja spisa predmeta, vodeći računa po službenoj dužnosti o odredbama čl. 221 i 433. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Okružni sud istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari riječ o sporu male vrijednosti iz člana 429. ZPP-a, zbog čega se drugostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 433. ZPP-a ne može upuštati u ispitivanje činjeničnog stanja. Osim toga, Okružni sud je naveo da je Osnovni sud dao valjane i odlučne razloge za svoju odluku, koje, kao pravilne na osnovu odredbe člana 191. stav 4. ZPP-a, u cjelosti prihvata i Okružni sud. Pored toga, Okružni sud je naveo da su žalbeni razlozi o nepravilnoj primjeni materijalnog prava u žalbi paušalno navedeni i da nisu konkretizovani, zbog čega su neosnovani. Okružni sud je, slijedom navedenog, zaključio da je prvostepena presuda u cjelosti pravilna i zakonita.
6. Apelant navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je Osnovnom sudu podnio tužbu 10. novembra 2004. godine radi naknade štete jer je „na nezakonit način“ uskraćen u korištenju ugostiteljskog objekta polumontažnog tipa, koji je koristio na zakonit način do 1. avgusta 2002. godine, kada mu je objekat „oduzet“ bez dozvoljavanja da iz njega iznese svoje pokretne stvari. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer tužene nisu nikad donijele akt kojim mu prestaje pravo korištenja navedenog prostora. Dalje, ističe da je on ukazivao na štetu u imovini koju trpi a da to redovni sudovi nisu cijenili i da nisu naveli materijalno-pravne propise na kojim zasnivaju svoje odluke. Slijedom navedenog, apelant smatra da mu je „opravdano i zakonito dosuditi štetu u iznosu od 750,00 KM kao materijalnu štetu, zatim nadoknaditi troškove postupak u iznosu od 2.720 ,00 KM te troškove na ime nematerijalne štete nastale dugim i nepravičnim procesom u iznosu od 1.500,00 KM“
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi s apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ističe da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Naknadu nematerijalne štete Ustavni sud određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. U konkretnom slučaju, budući da je Ustavni sud utvrdio da ne postoji povreda apelantovih ljudskih prava, slijedom toga zaključuje i da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete očigledno (prima facie) neosnovan.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović