Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3906/08 (S. A. i M. Đ.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Građevinska dozvola
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3906/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3906/08, rješavajući apelaciju Save Antonića i Mihajla Đurđevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Antonića i Mihajla Đurđevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-08-000 553 od 19. studenog 2008. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 15-362-62/08 od 21. svibnja 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Antonić i Mihajlo Đurđević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa dr. Mikeš Miroslav, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 19. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-08-000 553 od 19. studenog 2008. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-362-62/08 od 21. svibnja 2008. godine.

2. Rješenjem Ministarstva broj 15-362-62/08 od 21. svibnja 2008. godine poništeno je po pravu nadzora Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-361-726/02 od 17. veljače 2003. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 17. veljače 2003. godine) i Rješenje Odjeljenja broj 03-361-4/05 od 1. studenog 2005. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 1. studenog 2005. godine), koje je doneseno kao pravna posljedica rješenja od 17. veljače 2003. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je rješenjem od 17. veljače 2003. godine odobreno apelantima kao investitorima da mogu pristupiti izvođenju radova na izgradnji proizvodno-skladišnog objekta na zemljištu označenom kao k.č. br. 63/6 KO Vujinovići 7, pod uvjetom da se pridržavaju uvjeta iz urbanističke suglasnosti broj 03-364-3510/00 od 24. rujna 2001. godine i odobrene investicijsko-tehničke dokumentacije. Rješenjem Odjeljenja od 1. studenog 2005. godine dopušteno je korištenje i izdana uporabna dozvola za proizvodno-skladišni objekt. Dalje je istaknuto da je urbanističko-građevinski inspektor Odjeljenja za inspekcijske poslove podnio zahtjev za poništavanje po pravu nadzora rješenja od 17. veljače 2003. godine zbog toga što je to rješenje doneseno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje, što je utvrđeno u kaznenoj presudi Osnovnog suda u Banjaluci broj K- 575/05 od 25. travnja 2006. godine, odnosno Presudi Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž-06- 000-131 od 22. siječnja 2007. godine. Ministarstvo je navelo da je izvršilo uvid u navedene presude iz kojih proizlazi da je rješenje od 17. veljače doneseno kao posljedica nedopuštene radnje, odnosno da je doneseno izvršenjem kaznenog djela zlouporabe službenog položaja ili ovlaštenja i kaznenog djela prijevare. Iz navedenog proizlazi da je ostvaren zakonski uvjet za poništavanje po pravu nadzora konačnog rješenja od 17. veljače 2003. godine, propisan odredbom članka 248. stavak 1. točka 5. u svezi sa člankom 249. st. 1, 2. i 4. Zakona o općem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02). Ministarstvo je navelo da je, s tim u svezi, i rješenje od 1. studenog 2005. godine koje je doneseno kao pravna posljedica rješenja od 17. veljače 2003. godine valjalo poništiti.

3. Odlučujući o tužbi apelanata protiv rješenja Ministarstva, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-U-08-000 553 od 19. studenog 2008. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nakon što je razmotrio tužbu, odgovor Ministarstva, te izvršio uvid u spis, zaključio da je Ministarstvo donijelo pravilnu odluku. Naime, Ministarstvo je poništilo rješenje od 17. veljače 2003. godine na temelju članka 248. točka 5. Zakona o općem upravnom postupku, jer je doneseno uslijed nedopuštene radnje N.G., djelatnice u Odjeljenju. Iz presuda u kaznenom postupku slijedi da je rješenje od 17. veljače 2003. godine izdano zlouporabom službenog položaja i prijevarom N.G., koja je u kaznenom postupku priznala da je od više osoba, a među njima i od apelanata, primila odgovarajući novčani iznos pod izgovorom da će te iznose uplatiti na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta, a novčani iznos je zadržala kod sebe, koji je tijekom kaznenog postupka vratila apelantima. Budući da je rješenje od 17. veljače 2003. godine izdano apelantima na temelju prijevare, to je ostvarena zakonska osnova iz članka 248. stavak 1. točka 5. Zakona o općem upravnom postupku za poništenje tog rješenja po pravu nadzora. Okružni sud je, dalje, naveo da razlozi koji se navode u tužbi, a koji su rukovodili apelante da određene novčane iznose daju N.G., nemaju utjecaja na donošenje pobijanog akta kao niti okolnosti da je ona vratila taj novac u tijeku kaznenog postupka i da su apelanti nakon toga uplatili novčani iznos na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta u svrhu izdanog odobrenja za građenje. Naime, u momentu izdavanja rješenja od 17. veljače 2003. godine N.G. je ostvarila nedopuštenu radnju prijevare. Vezano za navode apelanata da im je uskraćena mogućnost sudjelovanja u postupku donošenja spornog akta, Okružni sud je naveo da su ti navodi neutemeljeni jer je sporni akt donesen na temelju dokumentacije i dokaza koji se nalaze u spisu a o kojim su apelanti upoznati u tijeku upravnog postupka vođenog u svrhu izdavanja rješenja odobrenja za građenje.

4. Apelanti navode da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da su legalno dobili urbanističku suglasnost, da su N.G. dali novac na ime uplate za dobijanje građevinske dozvole, koju činjenicu je ona priznala u kaznenom postupku. Dalje, naveli su da oni koji su ispunili sve što je potrebno za izdavanje građevinske dozvole ne mogu biti oštećeni zbog radnji N.G. Apelanti ističu da nisu imali mogućnost sudjelovati u postupku, tako da nije pravilan stav Okružnog suda da to nije bilo potrebno. Dalje, navedeno je da je predmetnim rješenjem poništena prethodna dokumentacija nakon više od tri godine, a u međuvremenu je naknada za izdavanje građevinske dozvole znatno veća od one koja je bila u vrijeme davanja novca N.G., a kasnije i u vrijeme ponovljene uplate, tako da bi izdavanje nove građevinske dozvole predstavljalo ugrožavanje prava na imovinu.

5. U Zakonu o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02) relevantne odredbe glase:

Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora Član 248.

Rešenje koje je konačno u upravnom postupku organ će poništiti po pravu nadzora: [...] 5) ako je rešenje doneseno kao posledica prinudne, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje.

[...] Član 249.

Rešenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rešenje može poništiti ili ukinuti organ koji je zakonom ovlašćen da vrši nadzor nad radom organa koji je doneo rešenje.

[...] Protiv rešenja donesenog na osnovu člana 248. ovog zakona nije dopuštena žalba, već se protiv njega može pokrenuti upravni spor.

6. U Zakonu o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) relevantne odredbe glase:

Član 25.

U upravnim sporovima sud rješava po sudiji pojedincu ili u sjednici vijeća.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud nalazi da se predmetnim odlukama odlučivalo o gubitku prava građenja, dakle stečenih građanskih prava apelanata, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.

10. Vezano za navode apelanata da nisu imali mogućnost sudjelovati u postupku, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud ove navode ocijenio neutemeljenim budući da je sporni akt donesen na temelju dokumentacije i dokaza koji se nalaze u spisu a o kojim su apelanti upoznati u tijeku upravnog postupka vođenog u svrhu izdavanja rješenja odobrenja za građenje. Dalje, Ustavni sud uočava da odredbe članka 25. Zakona o upravnom postupku propisuju: «Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi». Iz navedenog slijedi da ne proizlazi obveza suda da u upravnom sporu mora zakazati raspravu, niti da odredbe Zakona o opštem upravnom postupku propisuju održavanje rasprave u postupku u kojem se po pravu nadzora poništavaju i ukidaju rješenja. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ocjenjuje ove navode apelanata očito (prima facie) neutemeljenim.

11. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na to da oni ne moraju snositi štetu zbog krivnje N.G. i s tim u svezi primjene odredbe Zakona o opštem upravnom postupku koja propisuje poništavanje rješenja po pravu nadzora, te da su troškovi dobijanja građevinske dozvole sada mnogo veći, Ustavni sud je mišljenja da se ovi navodi odnose na pitanje pravilne primjene prava u okviru Okružnog suda i organa uprave.

12. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati.

14. Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3906/08 (S. A. i M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio