Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/08 (T. J.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3920/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3920/08, rješavajući apelaciju Tarika Jaganjca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tarika Jaganjca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kžk- 06-000019 od 27. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Kp. 714/05 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tarik Jaganjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nusret Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 23. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kžk-06-000019 od 27. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp. 714/05 od 16. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Kp. 714/05 od 16. juna 2006. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo «Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa» iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda, s tim što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da ta kazna neće biti izvršena ako apelant za vrijeme od dvije godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Prvostepeni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su saslušani svjedoci, vještak saobraćajne struke i vještak medicinske struke, zaključio da je apelant propustio da prilikom približavanja raskrsnici vozi povećanom opreznošću i da se uvjeri da može ući u raskrsnicu bezbjedno i bez opasnosti po ostale učesnike u saobraćaju, te da je bez dovoljno osmatranja i bez zaustavljanja vozila prošao kroz raskrsnicu, ušao u ulicu i udario mldb. M.B. (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je pao na kolovoz sa trotineta. Tom prilikom je, kako je sud dalje utvrdio, oštećeni zadobio teške tjelesne povrede. Prvostepeni sud je zaključio da je apelant navedeno krivično djelo počinio iz nehata, da nije bio pod utjecajem alkohola, kao i da «doprinos oštećenog u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi nije sporan», zato što se oštećeni trotinetom kretao po kolovozu, ali i da doprinos oštećenog «ne može amnestirati propuste» apelanta.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-Kž-06-000292 od 16. oktobra 2006. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zaključivši da odlučne činjenice nisu razjašnjene u dovoljnoj mjeri. Budući da je vještak saobraćajne struke na pretresu pred drugostepenim sudom ostao pri ranije datom nalazu i mišljenju, sud je odredio ponovno vještačenje «mogućih uzroka saobraćajne nezgode» putem tima vještaka Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu. Na novom pretresu saslušan je vještak, inženjer saobraćaja, koji je bio vođa tima vještaka.

4. Nakon toga, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Kžk-06-000019 od 27. oktobra 2008. godine apelanta proglasio krivim za isto krivično djelo za koje je proglašen krivim i prvostepenom presudom i izrekao mu je istu sankciju. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nalaz vještaka predstavlja detaljnu analizu predmetne saobraćajne nezgode, te da je do kontakta tijela oštećenog i putničkog automobila kojim je upravljao apelant došlo kada je oštećeni već bio na kolovozu jer je pao sa trotineta. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da je u nalazu navedeno da «nije bilo moguće međusobno uočavanje [apelanta] kao vozača i djeteta, s tim da je dijete moglo uočiti kretanje automobila sa desne strane jedino po farovima automobila ili je moglo čuti buku», a da je apelant nesmanjenom brzinom nastavio ulazak u raskrsnicu «i u trenutku kad je mogao da uoči dijete, ono je već bilo u ležećem položaju». Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio ovaj nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan, pa je zaključio da je apelant propustio da vozi sa povećanom opreznošću koja bi odgovarala približavanju raskrsnici na kojoj se ukršta više ulica i sa strmim kolovozom, te da se prije ulaska u takvu raskrsnicu nije uvjerio da može proći bezbjedno i bez opasnosti po ostale učesnike u saobraćaju. Također, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije zaustavio vozilo i da nije osmatrao raskrsnicu sa dovoljnom pažnjom, a budući da je svakodnevno prolazio kroz tu raskrsnicu, «znao je da je nepregledna i da kroz tu raskrsnicu mora voziti uz povećanu opreznost». Kantonalni sud je, također, zaključio da postoji i doprinos oštećenog, pa uzevši to u obzir, kao i druge olakšavajuće okolnosti kod apelanta, odlučio je da je uvjetna kazna kakvu je izrekao odgovarajuća sankcija.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo ne nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant navodi da sudovi nisu pravilno utvrdili ključne činjenice i to: da li je apelant mogao vidjeti oštećenog; da li ga je zaista vidio; i da li je apelant bio dužan zaustaviti svoje vozilo u konkretnoj situaciji prije prolaska kroz predmetnu raskrsnicu. Apelant, dalje, navodi da «mldb. dijete na trotinetu nije nešto što se može očekivati i vidjeti, jer na javnim putevima nije dozvoljeno maloljetnim osobama – bilo kakva vožnja trotinetom, pa makar to bilo u pratnji ili pod nadzorom roditelja». Stoga, apelant smatra da nije nikako mogao izbjeći nesreću niti utjecati da do nje ne dođe. Dalje, apelant smatra da čak i da je stao, ne bi mogao vidjeti oštećenog koji se «kotrljao po kolovozu ispod vidnog polja» jer se oštećeni «ni u jednom momentu nije nalazio u uspravnom položaju». Apelant smatra da «do tragedije sigurno ne bi došlo da se oštećeni nije našao tamo gdje nikako nije smio biti, jer su oni koji su trebali ostvarivati nadzor nad njim, tj. njegovi roditelji – sudbonosno propustili da taj nadzor i vrše». Apelant smatra da ni jedan sud nije dao «bilo kakvo obrazloženje» o tome zašto nisu uzeli u obzir odredbe čl. 45. i 51. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, jer je u posljednjoj propisano «da je vozač koji se približava raskrsnici dužan voziti takvom brzinom da se može zaustaviti i propustiti vozila koja na raskrsnici imaju prvenstvo prolaza», te smatra da ničim nije prekršio ovu odredbu navedenog zakona. Apelant, dalje, navodi da njegovo ponašanje ne predstavlja radnju krivičnog djela za koje je osuđen, da u njegovom ponašanju nema protivpravnosti, te da su obrazloženja osporenih presuda proizvoljna. Iz istih razloga, apelant smatra da je došlo i do kršenja pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo, te da je diskriminiran zato što krivični postupak nije pokrenut i protiv roditelja oštećenog «mada je vještačenjem utvrđena i njihova odgovornost».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču navodnog kršenja prava iz člana 6. st. 2. i 3.d) Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da apelant nije naveo bilo šta što bi ukazalo na to da je prekršeno pravo koje je garantirano navedenim odredbama. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud održao novi pretres i naredio vještačenje putem tima vještaka Fakulteta za saobraćaj i komunikacije upravo da bi otklonio sve sumnje u pogledu činjenica za koje je smatrao da nisu dovoljno rasvijetljene u prvostepenoj presudi. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao odgovarajuće obrazloženje o tome kako je ocijenio izvedene dokaze kao i obrazloženje svojih zaključaka u vezi s tim, te da, stoga, nema ničega što bi ukazivalo na to da je prekršen princip in dubio pro reo. Osim toga, apelant je samo paušalno naveo da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 3.d) jer u tom smislu nije dao bilo kakvu argumentaciju, niti je u apelaciji iznio bilo kakvu tvrdnju u vezi sa kršenjem ovog prava, odnosno da mu je bilo onemogućeno da ispituje svjedoke i dokaze optužbe ili da, pod istim uvjetima kao i tužilaštvo, izvede svoje dokaze. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana 6. st. 2. i 3.d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda u odnosu na član 6. st. 2. i 3.d) Evropske konvencije, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio bilo šta iz čega bi se moglo zaključiti da je povreda prava na imovinu moguća, već se na to pravo samo pozvao. Također, apelant nije na bilo koji način učinio vjerovatnim da je diskriminiran u postupku koji je protiv njega vođen, osim što smatra da su i roditelji oštećenog trebali biti krivično gonjeni, što ne pokreće pitanje iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ili člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3920/08 (T. J.) | Sudska praksa | Aktio