Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3946/08 (H. S.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Legitimno očekivanje
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3946/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3946/08, rješavajući apelaciju Hamde Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-481/05 od 28. novembra 2008. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-2-1072/03 od 3.
marta 2004. godine i Rješenja općinskog načelnika Općine Novi Grad Sarajevo broj 02-05-154 veza 07-31-935/03 i 07-31-936/03 od 4.
februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdo Suljović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 25. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-481/05 od 28. novembra 2008. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-1072/03 od 3. marta 2004. godine i Rješenja općinskog načelnika Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik) broj 02-05- 154 veza 07-31-935/03 i 07-31-936/03 od 4. februara 2004. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 3. marta 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on učinio 12. marta 2009. godine.
2. Rješenjem općinskog načelnika 02-05-154 veza 07-31-935/03 i 07-31-936/03 od 4. februara 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-1072/03 od 3. marta 2004. godine, odbijen je apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina pobliže označenih u dispozitivu prvostepenog rješenja, koje su eksproprisane Rješenjem nadležnog općinskog organa (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) broj 07-473-15/85 od 22. januara 1986. godine. Uz apelantov zahtjev spojen je i zahtjev Kornelije Sekić kojoj su nekretnine eksproprisane drugim rješenjem korisnika eksproprijacije, zato što se, kako je prvostepeni organ naveo, temelje na istom činjeničnom stanju i pravnom osnovu, te da su, na poziv prvostepenog organa, oboje izjavili da traže primjenu člana 32. Zakona o eksproprijaciji.
3. Prvostepeni organ je naveo da je utvrdio da je rješenje o eksproprijaciji u odnosu na apelanta postalo pravosnažno, konačno i izvršno, te da je tim rješenjem «izvršeno izuzimanje gradskog građevinskog zemljišta [...] u društvenoj svojini na kome su sagrađeni objekti», dok su objekti koji su na tom zemljištu bili sagrađeni eksproprisani. Dalje, prvostepeni organ je utvrdio da je postupak određivanja naknade za legalno izgrađene objekte, usjeve, nasade i zemljište okončan Presudom tadašnjeg Osnovnog suda II u Sarajevu broj R-249/86 od 27. januara 1987. godine, kao i da je apelantu rješenjem Zavoda za izgradnju grada od 8. decembra 1987. godine dodijeljen na korištenje dvoiposoban stan u naselju Vojničko Polje. Prvostepeni organ je obrazložio da član 32. Zakona o eksproprijaciji, na čijoj su primjeni insistirali apelant i druga podnositeljica zahtjeva, propisuje da se pravosnažno rješenje o eksproprijaciji poništava na zajednički zahtjev stranaka – korisnika eksproprijacije i vlasnika eksproprisanog dobra. Međutim, u konkretnom slučaju, korisnik eksproprijacije se izričito protivio ovakvom apelantovom zahtjevu zato što se «radi o izuzimanju gradskog građevinskog zemljišta, a predmetom postupka deeksproprijacije mogu biti samo građevinski objekti» koji su porušeni i za koje su apelant i druga podnositeljica zahtjeva dobili «odgovarajuću protivvrijednost». Osim toga, prvostepeni organ je utvrdio da su na zemljištu na kojem se nalaze sporne parcele uređene zelene površine sa pješačkim stazama, da su izgrađeni nizovi stambenih objekata, saobraćajnice sa parkinzima kao i požarne saobraćajnice, odnosno da je na tom lokalitetu «izvršen pretežan dio radova [...] u čiju svrhu je izvršena eksproprijacija».
4. Federalna uprava je ocijenila da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da se prvostepeni organ nije ni trebao upuštati u raspravljanje «po pravosnažno okončanom upravnom i sudskom postupku što je suprotno odredbama člana 262. i čl. 264. Zakona o upravnom postupku [...] jer nisu ispunjeni zakonski razlozi koji se tiču nepravilne primjene odredaba materijalnog prava [...] tim prije što se radi o zemljištu [...] koje je upisano kao nepokretnost u državnom vlasništvu na osnovu člana 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta [...]». Dalje, drugostepeni organ je naveo da su eksproprisani objekti koji su se nalazili na zemljištu koje je ranije bilo nacionalizovano i za koje je apelantu određena i isplaćena naknada po pravosnažnom rješenju Osnovnog suda II u Sarajevu broj R.249/86 od 27. januara 1987. godine, osim za nelegalno izgrađene objekte za koju mu po zakonu nije pripadala naknada, te da je zemljište koje je izuzeto privedeno namjeni. Također, Federalna uprava je navela da je sve to već utvrđeno Odlukom Vrhovnog suda FBiH broj U-89/96 od 18. marta 1998. godine.
5. Kantonalni sud je Presudom broj U-481/05 od 28. novembra 2008. godine odbio apelantovu tužbu protiv drugostepenog rješenja ocijenivši da je osporena odluka pravilna i zakonita. Kantonalni sud je obrazložio da je sporno zemljište postalo društvena svojina na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta («Službeni list FNRJ» broj 52/58), te da stoga to zemljište nije ni moglo biti predmet eksproprijacije niti je bilo označeno kao predmet eksproprijacije u rješenjima o eksproprijaciji u odnosu na koja su apelant i druga podnositeljica zahtjeva podnijeli zahtjeve. Prema tim rješenjima, eksproprisani su objekti koji su pobliže navedeni u tim rješenjima, «pa bi se po zahtjevu tužitelja za deeksproprijaciju mogla sagledati eventualna osnovanost zahtjeva samo u pogledu tih objekata». Dalje, Kantonalni sud je naveo je apelantu određena i isplaćena naknada za objekte koji su navedeni u rješenju o eksproprijaciji, kao i da mu je određena i isplaćena naknada za zemljište. Kantonalni sud je obrazložio da se, shodno odredbi člana
32. Zakona o eksproprijaciji, deeksproprijacija provodi u slučaju ako korisnik eksproprijacije po pravosnažnosti rješenja potpuno ili djelimično odustane od prijedloga za eksproprijaciju ili kada to zajednički zahtijevaju korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik ili na zahtjev ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti ako korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od pravosnažnosti tog rješenja nije izvršio prema prirodi objekta znatnije radove na objektu ili ako se utvrdi da na dijelu eksproprisane nekretnine nisu izvršeni znatniji radovi na objektu zbog kojeg je eksproprijacija izvršena ili da taj dio ne služi svrsi eksproprijacije. S obzirom na navedenu odredbu i podatke spisa, Kantonalni sud je ocijenio da apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nije osnovan «jer ne samo da korisnik eksproprijacije nije odustao od prijedloga za eksproprijaciju, niti su korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik zajednički postavili zahtjev za poništenje ili izmjenu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, nego naprotiv, korisnik eksproprijacije je izrazio svoje izričito protivljenje». Također, sud je ukazao na to da je korisnik eksproprijacije izvršio znatnije radove na spornim nekretninama u svrhu kojih su one eksproprisane, da je podignut pretežan dio naselja, izgrađeni nizovi stambenih objekata itd., te da je sporno zemljište privedeno konačnoj namjeni, zbog čega nisu ispunjeni zakonski uslovi za deeksproprijaciju.
6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene odluke nepravilne, a takvu tvrdnju u najvećoj mjeri temelji na Presudi Vrhovnog suda broj U-1909/91 od 30. januara 1992. godine koju je dostavio uz apelaciju i za koju tvrdi da je «poništila rješenje o eksproprijaciji», kao i na nizu drugih odluka koje je nabrojao u apelaciji. U suštini, apelant smatra da je u postupku napravljeno puno «namjernih grešaka» zato što mu se «nije dala mogućnost učestvovanja u postupku». Apelant, također, navodi da je «Zakon o nacionalizaciji brisan ustavnim načelom 1. juna 1974. godine», te da se Zakonom o građevinskom zemljištu iz 2003. godine «briše apsolutno sva nacionalizacija kojoj pripada i ovaj spor».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Pravo na pravično suđenje
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se isključivo odnose na način na koji su upravni organi i sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant samo paušalno navodi da nije imao mogućnost da učestvuje u postupku, kao i da iz osporenih odluka proizlazi upravo suprotno, te da ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Pravo na imovinu
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, tačka 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3126/06 od 28. oktobra 2008. godine, tačka 17). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da su članom 32. Zakona o eksproprijaciji, na kojem je apelant temeljio svoj zahtjev za deeksproprijaciju, propisani uslovi pod kojima se može izvršiti deeksproprijacija, između kojih je i zahtjev da korisnik eksproprijacije i vlasnik eksproprisanog dobra zajednički postave zahtjev za poništenje ili izmjenu pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji, zatim da korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove u svrhu kojih je eksproprijacija izvršena itd. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema Zakonu o eksproprijaciji, ali je bilo potrebno da dokaže da ispunjava sve propisane uslove. Iz navedenog slijedi da se u konkretnom slučaju ne radi o postojećoj apelantovoj imovini, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, tačka 69; i odluka Ustavnog suda, ibid., tačka 18). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev biti riješen u njegovu korist.
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Kantonalni sud nesumnjivo utvrdili da je korisnik eksproprijacije izričito bio protiv apelantovog zahtjeva, da su izvršeni znatniji radovi u svrhu kojih je i izvršena eksproprijacija, kao i da predmetom deeksproprijacije ne može biti gradsko građevinsko zemljište koje je izuzeto a ne eksproprisano, već da su eksproprisani samo objekti. Zbog toga su, između ostalog, upravni organi i Kantonalni sud zaključili da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za deeksproprijaciju. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na deeksproprijaciju, u skladu sa članom 32. Zakona o eksproprijaciji.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, jer nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će u konkretnoj pravnoj situaciji uspjeti sa zahtjevom za deeksproprijaciju, jer za to očigledno nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.
15. Dalje, do drugačijeg zaključka ne može dovesti ni apelantova tvrdnja da je Presudom Vrhovnog suda FBiH broj U-1909/91 od 30. januara 1992. godine poništeno rješenje o eksproprijaciji, te da su postupci u kojima su donesene osporene odluke nezakoniti. Naime, Ustavni sud zapaža da je navedenom presudom predmet samo vraćen upravnim organima na ponovno odlučivanje iz formalnih razloga, kao i da je o nizu drugih navoda u vezi sa ovim pitanjem Ustavni sud ranije odlučio svojom Odlukom o meritumu i dopustivosti broj AP 993/04 od 20. decembra 2005. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 43/06) prilikom odlučivanja o jednoj od prethodnih apelacija istog apelanta.
c) Ostali navodi
16. Što se tiče navoda o kršenju prava na dom, slobodu izražavanja i nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ove navode ničim nije obrazložio, a Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema bilo čega što ukazuje na to da je u konkretnom slučaju povreda navedenih prava moguća, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović