Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3977/08 (M.M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3977/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3977/08, rješavajući apelaciju M.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 077 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-561/05 od 21. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-218/04 od 6. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 25. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 077 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-561/05 od 21. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-218/04 od 6. jula 2005. godine.
2. Osnovni sud je donio Presudu broj P-218/04 od 6. jula 2005. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud naloži Republici Srpskoj - Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: I-tuženi), Opštini Trebinje (u daljnjem tekstu: II-tužena) i N. M. iz Trebinja (u daljnjem tekstu: III-tužena), da apelantu predaju u posjed, slobodno raspolaganje i slobodan od lica i stvari III-tužene, jednoiposoban stan, površine 40 m² koji se nalazi u Trebinju, u ul. V. Stepe Stepanovića broj 5. (u daljnjem tekstu: sporni stan) i da mu naknade troškove postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelantov otac bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, počev od 24. novembra 1973. godine a nakon njegove smrti apelantova majka, koja je umrla 6. februara 1998. godine. Navedeno je da je apelant, koji je kao izbjeglica došao u Trebinje, poslije smrti majke nastavio sa korišćenjem spornog stana i 4. marta 1998. godine sa SIZ-om iz stambene oblasti Trebinje (u daljnjem tekstu: SIZ) zaključio Ugovor broj 7., na osnovu kojeg je izvršen prenos stanarskog prava na spornom stanu na apelanta (u daljnjem tekstu: sporni Ugovor).
3. Dalje je utvrđeno da je I-tuženi donio Rješenje broj N-05–050-48-66/03 od 2. aprila 2003. godine kojim nije dozvolio nadovjeru Ugovora od 4. marta 1998. godine. Istom odlukom, sporni Ugovor je proglašen ništavim i utvrđeno je da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana, na kojem je nosilac prava raspolaganja II-tužena. Navedeno je da je potom I-tuženi donio i Zaključak od 29. septembra 2003. godine kojim je određeno prinudno iseljenje apelanta iz spornog stana, koji je I-tužena dodijelila kao alternativni smještaj III-tuženoj.
4. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ul. Dr. Ante Starčevića broj 54. (u daljnjem tekstu: stan u Mostaru), u kojem je živio do 1. aprila 1992. godine. Pored toga, navedeno je da iz zapisnika o primopredaji stana od 13. decembra 2002. godine proizilazi da je apelantu vraćen u posjed stan u Mostaru, a što proizilazi i iz dopisa Odjela za stambene poslove HBK FBiH Mostar od 15. oktobra 2004. godine kao i iz zaključka o dozvoli izvršenja broj 07/II-3-2015/98. S obzirom na ovakvo činjenično stanje a cijeneći i provedene dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Sud je naveo da je odredbama člana 12. st. 1. i 3. Zakona o stambenim odnosima, propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu i da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana. S obzirom da je nesporno da je apelantu vraćen u posjed stan u Mostaru, na kojem je bio nosilac stanarskog prava, navedeno je da samim tim apelant može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Osim navedenih materijalno-pravnih razloga, Osnovni sud je istakao da tužbeni zahtjev nije osnovan, ni iz razloga što od strane I-tuženog nije dozvoljena nadovjera spornog Ugovora, te što je taj ugovor proglašen ništavim slijedom čega i apelantu prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana.
5. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj Gž.561/05 od 8. juna 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenična i pravna utvrđenja Osnovnog suda te je naveo prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i dao valjane razloge za svoju odluku. Okružni sud je također istakao da nisu osnovani ni žalbeni prigovori apelanta o povredi materijalnog prava, prema kojim navodima I-tuženi svojim rješenjem od 2. aprila 2003. godine nije mogao poništiti sporni Ugovor jer je to u nadležnosti redovnog suda. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tačna tvrdnja apelanta da je sud nadležan kada je u pitanju institut otkaza ugovora o korištenju stana, ali također i da apelant gubi iz vida okolnosti da je odlukom I-tuženog od 2. aprila 2003. godine, između ostalog, odlučeno da se sporni Ugovor oglašava ništavnim. Navedeno je da je ovakva odluka I-tuženog u skladu sa odredbama člana 3.6. Uputstva o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/02) te člana 26. stav 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/98, 38/98, 41/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03, daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Osim toga, kako je naveo sud, bez obzira što je sporni Ugovor proglašen ništavim u postupku nadovjere ugovora, od strane I-tuženog, isti je postao ex lege – po sili zakona ništav, i ranije, danom donošenja Zakona o prestanku primjene, i to u smislu člana 2. stav 2. citiranog zakona, te člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), te pravne posljedice takvog ništavog ugovora djeluju ex tunc.
6. Osim toga,Okružni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja spornog Ugovora, apelant, a što je nesporno, bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, jer iz stanja spisa predmeta proizilazi da je predmetni stan otkupljen tek poslije 2002. godine tako da je postojala zakonska zapreka da se zaključi Ugovor od 4. marta 1998. godine. Također je Okružni sud naveo da nije bilo ni saglasnosti, u smislu čl. 21. i 22. u vezi sa članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, date od strane II-tužene kao vlasnika spornog stana, pa imajući u vidu sve navedeno, po pravnom shvatanju Okružnog suda, apelantu nije povrijeđeno ni pravo na dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Tim prije što nikad nije ni stekao stanarsko pravo na stanu u Trebinju i njegov dom se ima smatrati stan u Mostaru jer mu je vraćen u posjed i korištenje. Navedeno je da se danom stupanja na pravnu snagu člana 2. stav 2) Zakona prestanku primjene apelant ima smatrati bespravnim korisnikom spornog stana te je sud zaključio da III-tužena, imajući u vidu Rješenje broj 05-050-48-195/04 od 8. aprila 2004. godine kojim joj je od strane I-tuženog dodijeljen sporni stan kao alternativni smještaj, shodno članu 81. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, ima jače pravo na posjed spornog stana u odnosu na apelanta.
7. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-001 077 od 9. oktobra 2008. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je utvrdio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, prije 1. aprila 1992. godine i da je on tokom rata izbjegao u Trebinje, te da mu je po njegovom zahtjevu vraćen stan u Mostaru 13. decembra 2002. godine. Dakle, u vrijeme zaključenja Ugovora o korištenju spornog stana 4. marta 1998. godine apelant je bio samostalan nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, jer mu stanarsko pravo na tom stanu nije prestalo ni na jedan od zakonom propisanih načina. Stoga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, zaključenjem spornog Ugovora apelant, u smislu člana 12. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, nije mogao steći stanarsko pravo na tom stanu jer je to bilo protivno navedenoj zakonskoj odredbi i takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo po samom zakonu. Naročito je Vrhovni sud istakao da je za zaključenje ugovora o korištenju stana osnovni uslov da ugovorne strane moraju imati dopušten osnov a osnov je nedopušten ako je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima i moralu (član 51. st. 1. i 2. ZOO-a) a ako ne postoji ili je nedopušten ugovor je ništav (član 52. ZOO). Vrhovni sud je zaključio da apelant na osnovu spornog Ugovora nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu, a zbog toga nema ni aktivnu legitimaciju u ovom sporu da temeljem toga prava traži predaju u posjed spornog stana. Dalje je Vrhovni sud istakao da navod apelanta kako sporni stan nije mogao ući u režim napuštene imovine nije od uticaja na rješenje ovog spora, s obzirom da je njegov zahtjev u ovoj parnici neosnovan iz naprijed navednih razloga. Vrhovni sud je istakao da je neutemeljena i tvrdnja apelanta da je pobijanom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na dom, jer je on svoje pravo na dom ostvario na stanu u Mostaru, koji mu je vraćen 3. decembra 2002. godine.
8. Apelant navodi da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije. Apelant je naveo da smatra kako su redovni sudovi povrijedili odredbe parničnog postupka time što su „nepravilno primijenili odredbe ZPP-a koje su uticale na donošenje zakonite i pravilne presude“ pa su, pored toga i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant ističe da redovni sudovi u konkretnom sudskom postupku nisu primijenili odredbe materijalnog prava koje su trebale biti primijenjene tj. odredbe Zakona o stambenim odnosima, već su pogrešno i „nezakonito“ primijenili odredbe materijalnog prava koje uopšte nije moglo biti primijenjeno, tj. odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine i njegove sprovedbene propise. Apelant je naveo hronologiju postupka vezanu za sporni stan te svoje zaključke o tome koje odredbe materijalnog prava su trebale biti primijenjene na konkretan slučaj kao i analizu odredbi koje su pogrešno primijeniti redovni sudovi. U vezi s tim, apelant naročito ističe da smatra da sporni stan nije mogao „ući u režim napuštene imovine„ nego da je ulazio u režim „stambenih odnosa prema Zakonu o stambenim odnosima“. Apelant ističe da su sudovi „verifikovali nezakoniti postupak prestanka Ugovora od 4. marta 1998. godine, primjenom materijalnog propisa koji se nije mogao primijeniti, sve u cilju udovoljenja interesima suprotne strane“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom koji se odnose isključivo na navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović