Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/08 („Privredna banka“ a.d. Istočno Sarajevo - u likvidaciji)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3983/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3983/08, rješavajući apelaciju „Privredne banke“ a.d. Istočno Sarajevo - u likvidaciji, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Privredne banke“ a.d.

Istočno Sarajevo - u likvidaciji podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 379 od 3. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Privredna banka“ a.d. Istočno Sarajevo - u likvidaciji (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupaju Goran Jezdić i Vlado Matuzović, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije u Tuzli, podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 379 od 3. novembra 2008. godine.

2. Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj Ps-117/05 od 14. novembra 2005. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao Srpsku demokratsku stranku Pale (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 1.667.367,69 KM, koji se odnosi na glavni dug u iznosu od 401.250,00 KM, kamate u iznosu od 1.219.729,30 KM i naknade u iznosu od 46.388,39 KM nastale po osnovu ugovora o kreditima i deviznim pozajmicama obračunatim sa danom 31. maj 2005. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 1. juna 2005. godine do konačne isplate. Osnovni sud je, također, obavezao tuženu da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 23.615,00 KM.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelant tužbeni zahtjev temeljio na činjenicama da je tužena, kao osnivač državnog preduzeća „Spekta“ Pale (u daljnjem tekstu: „Spekta“) zloupotrijebila ovo preduzeće da bi oštetila svoje povjerioce (privid pravne ličnosti), pa je stoga predložio, pozivanjem na odredbe člana 54. tačka 2. Zakona o preduzećima, da se postavljeni zahtjev u cjelosti usvoji. U provedenom postupku Osnovni sud je, kao nesporno, utvrdio da je tužena kao osnivač, osnovala „Spektu“ i da je to preduzeće upisano u registar Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu rješenjem broj U-280/97 od 15. aprila 1997. godine. Također je nespornim utvrđeno i da je „Spekta“, sa apelantom zaključila dva ugovora o kratkoročnom kreditu od 27. marta 1998. godine i to ugovor broj 84. na iznos od 1.405.000,00 dinara i ugovor broj 89. na iznos od 595.000,00 dinara, oba sa rokom dospijeća od 90 dana i mjesečnom kamatnom stopom od 4,99 %. Također je sud utvrdio da je„Spekta“ sa apelantom zaključila i tri ugovora o deviznoj pozajmici i to ugovor od 25. avgusta 1998. godine na iznos od 50.000 DM sa rokom dospijeća 25. novembra 1998. godine, ugovor od 7. septembra 1998. godine na iznos od 50.000 DM sa rokom dospijeća za devedeset dana, te ugovor od 7. septembra 1998. godine na iznos od 30.000 DM – nije naznačen rok dospijeća. Također je utvrđeno da dug nastao iz ugovora o kreditima i pozajmicama „Spekta“ nije vratila apelantu. Osim toga, navedeno je da je nesporno i da „Spekta“ nije imala svoju imovinu, zaposlene niti kancelarije (već da je koristila kancelarije apelanta) i da se nije bavila djelatnošću za koju je kao državno preduzeće za proizvodnju, trgovinu i usluge registrovano. Navedeno je da su sredstva dobijena na osnovu ugovora o kreditima i pozajmicama korištena za finansiranje izborne kampanje tužene tokom 1998. godine.

4. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Zorana Ujića od 26. septembra 2005. godine utvrdio da „Spekta“ po osnovu navedenih ugovora o kreditu i pozajmicama, duguje apelantu iznos od 1.667.367, 69 KM. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je u ovom slučaju došlo do privida pravne ličnosti, jer je osnivač zloupotrijebio preduzeće da bi oštetio svoje povjerioce, pa je shodno tome, pozivom na odredbe člana 54 .tačka 2. Zakona o preduzećima, usvojio apelantov tužbeni zahtjev.

5. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj Pž 114/05 od 21. februara 2006. godine kojom je žalbu tužene odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan pozivajući se na odredbe člana 54. Zakona o preduzećima. Tom odredbom je propisano da osnivači odgovaraju za obaveze preduzeća cjelokupnom svojom imovinom ako su preduzeće zloupotrijebili da bi postigli cilj koji je za njih zabranjen, zbog čega je sud ocijenio neosnovanim žalbene razloge tužene da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada se pozvao na odredbu člana 54. Zakona o preduzećima.

6. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-06-000 379 od 3. novembra 2008. godine kojom je reviziju tužene uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na način da je presudio da se žalba tužene uvažava i Presuda Osnovnog suda broj Ps-117/05 od 14. novembra 2005. godine preinačava i tužbeni zahtjev apelanta odbija. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je utvrdio da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 1. Zakona o državnim preduzećima (Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97), koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja i registracije „Spekte“, propisano da se tim zakonom uređuje osnivanje, djelatnost, organi upravljanja kao i način prestanka državnih preduzeća. Odredbom člana 17. stav 1. tog zakona je propisano da su članovi upravnog i izvršnog odbora odgovorni individualno ili solidarno, zavisno od slučaja, prema preduzeću ili trećim licima, bilo za povrede zakona ili statuta, bilo za krivicu u upravljanju. Navedeno je da je u vrijeme važenja ovog zakona ali par godina kasnije donesen Zakon o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 66/02, 38/03, 97/04 i 34/06) kojim je, u odredbama člana 1. stav 1. propisano da je preduzeće pravno lice koje obavlja djelatnost radi sticanja dobiti, a prema odredbama člana 2. tog zakona oblici preduzeća su privredno društvo i javno preduzeće, pri čemu se privredna društva osnivaju kao društva lica (ortačko društvo ili komanditno društvo) ili društvo kapitala (kompanija, korporacija, akcionarsko društvo ili društvo sa ograničenom odgvornošću). Odrebama člana 54. tačka 2. Zakon o preduzećima propisano je, kako je naveo Vrhovni sud, da osnivač, članovi i akcionari, članovi uprave i odbora izvršnih direktora, odgovaraju za obaveze preduzeća cjelokupnom svojom imovinom, ako su preduzeće zloupotrijebili da bi oštetili svoje povjerioce (privid pravne ličnosti).

7. Obzirom da je preduzeće „Spekta“, čiji je osnivač tužena, osnovano 1997. godine kao državno preduzeće na osnovu Zakona o državnim predzećima, Vrhovni sud je zaključio da se pravilno revizijom tužene ukazuje da se odredba člana 54. stav 2. Zakona o preduzećima ne može primijeniti na državna preduzeća niti se pozivom na tu odredbu, tuženi - kao osnivač „Spekte“može pozvati na odgovornost. Navedeno je da shodno odredbama člana 17. Zakona o državnim predzećima, za povrede zakona ili statuta ili za krivicu u upravljanju prema (državnom) preduzeću ili trećem licu su odgovorni članovi upravnog i izvršnog odbora, individualno ili solidarno zavisno od slučaja. Vrhovni sud je dalje naveo da je članom 53. Zakonom o javnim preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 75 /04) propisano da se taj zakon primjenjuje i na preduzeća koja nisu izvršila vlasničku transformaciju i upis u sudski registar promjene oblika organizovanja (kao što je to slučaj, prema stanju spisa sa „Spektom“) te da je članom 1. stav 1. tog zakona propisano da se na pitanja koja nisu obuhvaćena ovim zakonom primjenjuju odredbe Zakona o preduzećima. Međutim navedeno je da i kad se ima u vidu da je Zakon o državnim preduzećima stavljen van snage Zakonom o javnim preduzećima po shvatanju Vrhovnog suda ne postoji odgovornost tužene kao osnivača „Spekte“, u smislu odredbe člana 54. tačka 2. Zakona o preduzećima, u predmetnom slučaju jer je sporni pravni odnos nastao 1998. godine a Zakon o javnim preduzećima, bez povratnog dejstva se primjenjuje od 2. septembra 2004. godine.

8. Kako po ocjeni Vrhovnog suda ne postoji odgovornost tužene, kao osnivača „Spekte“ zbog privida pravne ličnosti utemeljene na odredbama člana 54. Zakona o preduzećima, jer se odredbe ovog zakona ne mogu primijeniti u predmetnom slučaju, to je Vrhovni sud „primjenom člana 248. ZPP-a“ uvažio reviziju tužene i donio odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta.

9. Apelant navodi da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je apelant naveo hronologiju predmetnog sudskog postupka. Nadalje, apelant je naveo da smatra da je Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje kao i pravo na imovinu jer je očigledno proizvoljno primijenio pravo. Prije svega, apelant ističe da presuda Vrhovnog suda ima nedostatke koji ukazuju na očiglednu proizvoljnu primjenu prava. Naime, u izreci presude se, između ostalog, navodi da se preinačava presuda Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu, mada je prvostepenu presudu donio Osnovni sud u Sokocu. Pored toga, apelant navodi da smatra, iako je u izreci osporene presude tačno naveden broj i datum donošenja presude, da se ipak ne radi o grešci prilikom izrade pismenog otpravka presude jer se ona ponavlja i u obrazloženju presude. Nadalje, apelant ističe da se proizvoljna primjena prava od strane Vrhovnog suda ogleda i u činjenici da se sud u obrazloženju presude, kao osnov donošenja, poziva na član 248. ZPP-a, kojim je propisana pravna situacija kada sud odbija reviziju, kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena. Sve ovo, prema navodima apelanta, ukazuje na ishitreno potupanje suda i očigledno proizvoljnu primjenu prava na njegovu štetu.

10. Također, apelant navodi da je suštinska povreda prava apelanta od strane Vrhovnog suda, što je sud prilikom donošenja pobijane presude potpuno proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ta proizvoljnost se ogleda u činjenici da je Vrhovni sud, mada je u presudi formalno našao da se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane nižestepenih sudova, „suštinski drugačije utvrdio činjenično stanje“ i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe čl. 1. i 17. Zakona od državnim preduzećima a ne odredbe člana 54. Zakona o preduzećima. U vezi s tim, apelant ističe da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje koje je prihvatio i drugostepeni sud i utvrdio da je tužena protivno zakonu osnovala državno preduzeće i da je ono kao takvo nezakonito upisano u sudski registar, što je i sama tužena priznala tokom postupka. Prema navodima apelanta, sasvim je jasno da politička partija Srpska demokratska stranka nije državni organ i da ona nije mogla osnovati državo preduzeće. Članom 5. Zakona o državnim preduzećima je određeno da je državno preduzeće-preduzeće u državnoj svojini nastalo osnivanjem od strane države, a članom 7. istog zakona da akt o osnivanju preduzeća donosi nadležni državni organ. Prema tome, apelant ističe da je „Spekta“ preduzeće koje nije osnovano do strane državnog organa i na njegove odnose sa trećim licima se, po mišjenju apelanta, ne mogu primijeniti odredbe Zakona o državnim preduzećima nego odredbe Zakona o preduzećima. Stoga je proizvoljno i neosnovano pozivanje Vrhovnog suda na Zakon o javnim preduzećima kojim je stavljen van snage Zakon o državnim preduzećima. Obzirom da preduzeće „Spekta“ nije imalo sjedište, imovinu, uposlenike niti se bavilo kakvom djelatnošću nižestepeni sudovi su, po mišljenju apelanta ispravno zaključili da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba člana 54. Zakona o preduzećima jer se radi o prividu pravne ličnosti. Stoga apelant smatra da mu je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje koje se ogleda u očiglednoj proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da mu je Vrhovni sud donošenjem ovakve presude povrijedio i pravo na imovinu jer je apelant u sudskom postupku pravomoćnom presudom dobio pravo na vraćanje značajnog iznosa sredstava a sad su te odluke nižestepenih sudova preinačene i daju pravo tuženoj da traži povrat sredstava.

11. U odgovoru na apelaciju, tužena je istakla da je Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo na činjenicu da je „Spekta“ registrovano kao državno preduzeće i kao takvo upisano u sudski registar. Samim tim, nema mjesta retroaktivnoj primjeni Zakona o preduzećima i Zakona o javnim preduzećima. Također, tužena je istakla da, „ako apelant smatra da je riječ o nečemu drugom“, da je mogao u drugom postupku osporavati zakonitost osnivanja „Spekte“ i upisa u sudski registar te navodnog postojanja zloupotrebe a ne da pokušava da u predmetnoj parnici u kojoj je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu duga zasniva na nedokazanom postojanju navodnog privida pravne ličnosti. Osim toga, tužena je istakla da nije ni na koji način imala doticaja sa pravnim poslom „Spekte“ i apelanta. Također je naglasila da su Osnovni i Okružni sud, kao institucije vladavine prava na „grub“ način prekršili principe pravne sigurnosti jer su retroaktivno primijenili zakon koji je stupio na pravnu snagu bez povratnog dejstava.

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su, obzirom na vrijeme kada je „Spekta“osnovana (1997. godina), bez uticaja na odgovornost tužene, sa aspekta zahtjeva apelanta, prigovori da „Spekta“ nije imala svoju imovinu, zaposlene, kancelarije (već da je koristilo kancelarije apelanta), da se nije bavila djelatnošću za koju je, kao državno preduzeće, registrovana odnosno da tužena nije mogla osnovati takvo preduzeće. Navedeno, prije svega iz razloga što preduzeće „Spekta“ nije brisano iz registra kod Osnovnog suda i što, kao takvo, postoji sa svim svojim pravima i obavezama. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da, ne postoji odgovornost tužene, kao osnivača, u smislu odredbe člana 54. tačka 2. Zakona o preduzećima u predmetnom slučaju jer je sporni pravni odnos nastao 1998. godine a Zakon o javnim preduzećima, bez povratnog dejstva se primjenjuje od 2. septembra 2004. godine.

13. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je omaškom u kucanju u osporenoj presudi navedeno Osnovni sud „u Istočnom Sarajevu“ umjesto „u Sokocu“, te da je umjesto odredbe člana „250. stav 1.“ ZPP-a, navedeno član „248.“ ZPP-a, što ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni prava. Vrhovni sud je istakao da je, na osnovu odredbe člana 195. ZPP-a, donio Rješenje o ispravci broj 118-0-Rev- 06-000 379 od 4. marta 2009. godine, kojim je ispravio greške u kucanju a koje je dostavio Ustavnom sudu u prilogu odgovora na apelaciju.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Vezano za navode apelanta o proizvoljnoj primjeni procesnog pravo na njegovu štetu, Ustavni sud zapaža da se istaknuti navodi odnose na pogrešno navođenje naziva suda i pogrešno navedenom broju odredbe ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud prvo ističe da je članom 195. stav 1. ZPP-a propisano da će pogreške u imenima i brojevima, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju, [ ] ispraviti sud u svako doba. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo da je donio Rješenje o ispravci broj 118-0-Rev-06-000 379 od 4. marta 2009. godine, kojim je ispravio istaknute greške u kucanju. Osim navedenog Ustavni sud zapaža, da premda se prvobitno Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 248. ZPP (očigledno pogreškom u pisanju) iz obrazloženja osporene odluke i razloga koje je dao Vrhovni sud nedvojbeno proizilazi da je revizionu odluku donio primjenom odredbi člana 250. stav 1. ZPP što je i navedeno u rješenju o ispravci greške. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da je apelant samo paušalno naveo da je zbog pogrešno napisanih naziva suda i člana zakona povrijeđeno njegovo pravo te da su navedene greške ispravljene, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom pogledu očigledno prima facie neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. S obzirom da se, dakle, preostali navodi apelanta svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3983/08 („Privredna banka“ a.d. Istočno… | Sudska praksa | Aktio