Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3987/08 (M. Z.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3987/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3987/08, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 420 od 29.
septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 420 od 29. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 178/01 od 27. juna 2008. godine obavezano je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati ukupan iznos od 9.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete sa kamatama i troškovima postupka. Prvostepeni sud je u obrazloženju navedene odluke naveo da je kao nesporno utvrdio da je apelant zaposlenik tuženog, te da je doživio nesreću na poslu čiji je uzrok nepravilan položaj prilikom fizičkih provjera dizanja tereta – tegova, «zbog čega je došlo do jakog bola u kičmenom stubu». Pitanje koje je bilo sporno među parničnim strankama je da li je povreda koju je apelant pretrpio u uzročno-posljedičnoj vezi sa djelatnošću tuženog, te da li se tuženom može pripisati odgovornost za posljedice te povrede. Sud je naveo da je iz prijave o nesreći na poslu utvrdio da je tužitelj 12. maja 1998. godine povrijeđen na poslu tokom fizičke provjere, što je «bila jedna od predviđenih disciplina koje su sprovedene u službi specijalizovane policije u sklopu planiranih aktivnosti». Dalje, Osnovni sud je obrazložio da je iz iskaza dva saslušana svjedoka, od kojih je jedan bio apelantov neposredni rukovoditelj, «došao do uvjerenja da je tuženi u procesu provjere fizičke sposobnosti zaposlenih, pa i [apelanta] kao policajca specijalne jedinice primijenila spravu koja nije imala atesta, i koja nije posjedovala adekvatne mjere zaštite na radu te se takva sprava ima smatrati opasnom stvari, obzirom da ista funkcioniše na principu istezanja poluge». Dalje, prvostepeni sud je zaključio da apelant nije skrivio nastanak štete, te da je tuženi dužan da mu, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je regulisano pitanje naknade nematerijalne štete u ovakvim slučajevima, naknadi nastalu štetu. Osnovni sud je posebno naglasio da je iz iskaza svjedoka utvrdio da je provjera fizičkih aktivnosti obavezna kod radnika koji su zaposleni u specijalnoj policiji, te da oni koji ne zadovolje na takvim provjerama ne mogu više obavljati poslove specijalne policije. Također, Osnovni sud je utvrdio da je apelant povrijeđen i prilikom provjere fizičke kondicije 4. novembra 2005. godine, te je zaključio da se i ta povreda «ima pripisati odgovornosti tužene s obzirom da je bila upoznata, odnosno mogla biti upoznata da je tužilac doživio povredu u toku 1998. godine, te da je nakon te povrede operisan dva puta».
3. Okružni sud je osporenom presudom broj 011-0-Ž-08-000 420 od 29. septembra 2008. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga da tuženom plati troškove postupka. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo se na osnovu uvida u prijavu o nesreći na poslu može utvrditi da se apelant prvi put povrijedio 12. maja 1998. godine, ali da je ta prijava sačinjena tek 4. decembra 2000. godine, dakle nakon duže od dvije i po godine od dana navodnog povređivanja. Također, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da se apelant, nakon 12. maja 1998. godine, prvi put obratio za pružanje medicinske pomoći krajem 1999. godine, dakle godinu i po dana od dana kada je navodno povrijeđen. Što se tiče drugog slučaja povređivanja koji se prema apelantovoj tvrdnji desio 11. novembra 2005. godine, Okružni sud je naveo da je i prijava o tome sačinjena tek 5. decembra 2005. godine, dakle nakon mjesec dana.
4. Okružni sud je, na osnovu navedenog, zaključio da je nejasno zašto se apelant odmah nakon povređivanja nije obratio nadležnim medicinskim ustanovama, te zašto su prijave o nesreći na poslu sačinjene u prvom slučaju nakon dvije i po godine, a u drugom slučaju nakon mjesec dana od navodnog povređivanja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je obrazložio da ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da postoji uzročno-posljedična veza između apelantovog povređivanja i odgovornosti tuženog. Naime, s obzirom na protek vremena od prve navodne povrede u maju 1998. godine, pa do obraćanja ljekaru krajem 1999. godine, protekao je, kako je naveo Okružni sud, vremenski period u kojem se apelant mogao i na drugi način povrijediti. Okružni sud je u tom smislu ukazao na jedan od medicinskih nalaza koji se nalazi u spisu a u kojem je navedeno da se apelant za medicinsku pomoć obratio i zbog «dizanja tereta prilikom premještanja namještaja». Do istog zaključka sud je došao i u odnosu na drugi događaj.
5. Okružni sud je, također, obrazložio da je vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju koje je dao tokom prvostepenog postupka naveo da povrede koje je apelant zadobio «mogu biti u uzročno-posljedičnoj vezi» sa njegovim radnjama prilikom izvođenja redovnih vježbi provjere. Međutim, sud je zaključio da apelant nije dokazao da ta uzročno-posljedična veza zaista i postoji. Sud je, također, ocijenio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je apelant bio obavezan da se obrati tuženom sa zahtjevom za vanredni ljekarski pregled radi ocjene radne sposobnosti, tj. da bi se mogla utvrditi njegova eventualna nesposobnost za obavljanje određenih poslova «i tek tada bi tužena bila odgovorna za nastalu štetu ukoliko tužioca ne bi rasporedila na odgovarajuće poslove i zadatke». Kako se apelant takvim zahtjevom nije obratio tuženom, Okružni sud je zaključio da «tužena nije odgovorna za nastalu štetu, jer nema uzročno-posljedične veze između povrede [apelanta] i redovnih fizičkih provjera». Također, sud je ukazao na to da je apelant promijenio radno mjesto ali ne zbog povrede već zbog stupanja na snagu novog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženog od 31. augusta 2001. godine «što sve potvrđuje da je zahtjev [apelanta] neosnovan».
6. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, te da je to rezultiralo kršenjem navedenih ustavnih prava. Apelant smatra da, ako je Okružni sud imao dileme oko činjeničnog stanja, onda je trebao otvoriti raspravu pred drugostepenim vijećem, te da nije mogao «kao jedini argument koristiti činjenicu kada su prijave popunjene», jer su «neposredni rukovodioci potvrdili da je [apelant] doista dva puta doživio povrede prilikom provjere fizičkih sposobnosti». Također, apelant smatra da je «apsurdan zaključak» Okružnog suda da bi tuženi bio obavezan naknaditi apelantu štetu samo u slučaju da je izvršena ocjena apelantove radne sposobnosti. Naime, apelant navodi da je ocjena njegove radne sposobnosti mogla imati utjecaj samo na ostvarivanje prava na naknadu štete zbog manjeg ličnog dohotka u slučaju rasporeda na drugo radno mjesto ili prava na rentu, ali da nije nikako mogla imati utjecaja na apelantovo pravo na naknadu štete zbog umanjenja opće životne sposobnosti, bola i straha do kojih je došlo usljed povrede na radu. Zbog toga je apelant tokom postupka, kako navodi, tužbom tražio upravo ove navedene vidove štete, a tokom postupka je povukao zahtjev za naknadu štete zbog manjeg ličnog dohotka, odnosno rente.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci dovoljno jasno obrazložio zašto je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Na ovakav zaključak ne može utjecati ni to što Ustavni sud zapaža da je pogrešan stav Okružnog suda o tome da nema uzročno-posljedične veze između nastale štete i odgovornosti tuženog, između ostalog, zato što se apelant nije obratio tuženom za ocjenu preostale radne sposobnosti. Naime, to pitanje nije relevantno za konkretni slučaj u kojem je apelant potraživao nematerijalnu štetu po osnovu povrede na radu i u kojem, prema zaključku Okružnog suda, nije uspio dokazati uzročno-posljedičnu vezu između aktivnosti koje je obavljao kod tuženog i štete koja je nastupila. Međutim, takav stav Okružnog suda ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu u smislu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Osim toga, ne mogu se prihvatiti ni apelantovi navodi da je procesno pravo pogrešno primijenjeno jer Okružni sud nije otvorio raspravu pred drugostepenim vijećem, budući da sud ima tu mogućnost ako smatra da je to potrebno radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, što ovdje nije slučaj. Naime, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da su izvedeni dokazi pogrešno ocijenjeni, te da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda o postojanju odgovornosti tuženog, o čemu je dao zadovoljavajuće obrazloženje, kako je već rečeno. Stoga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović