Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3994/08 (M. M.)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3994/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3994/08, rješavajući apelaciju Milana Mitrašinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Mitrašinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-000 264 od 26. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj 91-0-P-000 264 08 P od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Mitrašinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada podnio je 29. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08- 000 264 od 26. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 91-0-P-000 264 08 P od 27. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 91-0-P-000 264 08 P od 27. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-08-000 264 od 26. novembra 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži Ljubici Božić, Slavici Andan, Anici Lipovac i Desanki Todorović (u daljnjem tekstu: tužene) da prestanu sa neosnovanim sprječavanjem i ometanjem apelanta u korištenju prava služnosti puta u širini od šest metara koji ide preko parcela tuženih pobliže označenih u dispozitivu prvostepene presude. Prvostepeni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među parničnim strankama bilo nesporno da apelant ima pravo služnosti prolaza preko parcele tuženih, te da se tom služnošću apelant koristio još od momenta kupovine placa za izgradnju kuće od prednika tuženih. Ono što je bilo sporno među strankama je širina spornog puta, jer je apelant tvrdio da su tužene, postavljanjem ograde u jednom dijelu, smanjile širinu spornog puta i tako mu onemogućile nesmetano korištenje prava služnosti na tom putu. Prvostepeni sud je naveo da se, na osnovu nalaza vještaka, nije moglo sa sigurnošću utvrditi da su tužene pomjerile ogradu nauštrb širine krivine spornog puta, niti da je njihov prednik dozvolio apelantu korištenje puta u širini od 6 m na krivini. Također, prema nalazu vještaka, širina puta na krivini je, prema zatečenom stanju, 5,30 m što je, prema ocjeni suda, dovoljno za prolaz kamionom, traktorom, putničkim vozilom, zapregom ili pješke. Prvostepeni sud je, također, naveo da se iz provedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću utvrditi da su tužene pomjerile ogradu na način da ometaju apelanta u korištenju služnosti puta, pa je zaključio da nije ispunjen uslov iz člana 57. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, odnosno da se ne može zaključiti da tužene apelanta neosnovano ometaju u vršenju njegovog prava služnosti na spornom putu.
3. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da pitanje osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva zavisi najprije od činjenice da li je apelant spornu služnost stekao na način propisan u članu 51. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, jer mu tek u tom slučaju pripada zaštita u smislu člana 57. navedenog zakona. Na osnovu dokaza koji su provedeni u prvostepenom postupku, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je služnost puta u širini od šest metara stekao na propisani način, te da je nesporno utvrđeno da je ograda za koju je apelant tvrdio da ga ometa u korištenju služnosti postavljena prije pet godina. Budući da iz provedenih dokaza, kako je naveo Okružni sud, jasno proizlazi da se [apelant] zbog postavljanja ograde više od tri godine predmetnom služnošću ne koristi, sud je zaključio «da bi se predmetna služnost i da je stečena – ugasila, jer shodno odredbi člana 58. stav 1. navedenog zakona, stvarna služnost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju, a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine to pravo ne vrši».
4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant kao obrazloženje navodi da se spor nije ticao prava služnosti, koja je nesporna, već širine puta na kojem služnost postoji, te smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su «samovoljno i proizvoljno» ocijenili da je postojeća širina spornog puta dovoljna apelantu za nesmetano korištenje prava služnosti. Naime, apelant smatra da je drugostepeni sud izašao izvan žalbenih navoda jer je utvrđivao da li je apelant na zakonom propisan način stekao služnost. Međutim, kako apelant navodi, on je služnost stekao na osnovu sporazuma sa prednikom tuženih, što tužene nisu ni osporile. Na ovaj način, kako apelant ističe, «ispada da je apelantu ukinuto pravo služnosti na bilo koji način spornim putem bez obzira na njegovu širinu».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U vezi sa apelantovim navodima o tome da iz presude Okružnog suda proizlazi da je apelantu ukinuto pravo služnosti iako to nije bio predmet tužbenog zahtjeva, Ustavni sud ukazuje na to da je Okružni sud svojom presudom u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev onako kako je bio i postavljen, te da je na taj način prvostepena presuda kojom je odlučeno samo o navodnom smetanju u uživanju prava služnosti postala pravosnažna. Iako je drugostepeni sud u svojoj presudi kao obrazloženje iznio svoje mišljenje o tome da li je služnost stečena na zakonom propisan način i da li se eventualno ugasila, prvostepena odluka nije u tom smislu izmijenjena, pa tako nije izmijenjena ni apelantova pravna situacija u vezi sa njegovim pravom služnosti na spornom putu. Stoga se ne može zaključiti da je drugostepeni sud, bez obzira na mišljenje izneseno u obrazloženju svoje odluke, odlučio izvan granica tužbenog zahtjeva ili žalbe, pa Ustavni sud smatra da ovi apelantovi navodi ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili imovinu.
9. U vezi sa ostalim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji, osim već raspravljenog pitanja navodnog prekoračenja tužbenog zahtjeva na apelantovu štetu, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović