Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/10 (S. K., H. B., E. M., A. B. i S. K.)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-408/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 408/10, rješavajući apelaciju Safeta Krhana i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Safeta Krhana, Hilme Balića, Eneza Mušića, Adema Bajgorića i Salke Kekića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001519 09 Gž od 30. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001519 05 P od 6. maja 2009. godine; Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002283 09 Gž od 12. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 002283 05 P od 29. juna 2009. godine; Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001783 09 Gž od 30. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001783 05 P od 28. aprila 2009. godine; Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002026 09 Gž od 30. decembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 002026 05 P od 23. novembra 2009. godine, te Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001469 10 Rev od 14. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001469 09 Gž od 11. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 001469 05 P od 29. septembra 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Krhan, Hilmo Balić, Enez Mušić, Adem Bajgorić i Salko Kekić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Mostara, koje zastupaju Zajednička advokatska kancelarija «Kebo & Guzin», advokati iz Mostara, i Šemsa Droce, advokatica iz Mostara, podnijeli su u periodu od 29. januara 2010. godine do 8. aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), te presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) preciziranih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 408/10, AP 489/10, AP 499/10, AP 502/10, AP 4749/10, AP 4752/10, AP 5164/10 i AP 1650/11. Dakle, ukupno je podneseno osam apelacija, ali, s obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 408/10.

3. Apelanti su kao zaposlenici Gradske uprave Grada Mostara pokrenuli postupke protiv Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) pred Općinskim sudom radi isplate razlike isplaćene i pripadajuće plaće i regresa za period preciziran u izrekama osporenih prvostepenih presuda. Apelanti su tužbene zahtjeve temeljili na Pravilniku o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik u organizaciji), a kojima su, između ostalog, utvrđeni način obračuna i visina plaće, te visina regresa za korištenje godišnjeg odmora.

4. Presudama Općinskog suda preciziranim u izreci ove odluke tužbeni zahtjevi apelanata su djelimično usvojeni na način da je taj sud svim apelantima utvrdio pravo na regres za period od 2002. do 2007. godine i isplatu po tom osnovu u iznosima preciziranim u izrekama prvostepenih presuda, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je, s druge strane, u cijelosti odbijao tužbene zahtjeve u odnosu na isplatu razlike isplaćene i pripadajuće plaće. Općinski sud je u svim postupcima obavezao tuženog da apelantima naknadi troškove postupka.

5. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da su stupanjem na snagu odluke kojom se proglašavaju izmjene i dopune Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Statuta Grada Mostara donesenim na temelju Odluke Visokog predstavnika broj 186/04 od 28. januara 2004. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) prestale da postoje gradske općine kao pravna lica, te da je tuženi kao pravni sljednik preuzeo sva prava, dužnosti, obaveze i odgovornost bivših gradskih općina. Uvidom u Odluku, Općinski sud je utvrdio da je odredbom člana 18. precizirano da zaposlenici uprave bivših gradskih općina od 16. marta 2004. godine postaju zaposlenici uprave tuženog sve do donošenja konačne odluke u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja u upravi tuženog. Odredbama čl. 19. i 20. navedene odluke propisano je da će Gradsko vijeće do 30. juna 2004. godine usvojiti Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji utvrđen Statutom Grada Mostara kao i plan racionalizacije administrativnog osoblja tuženog, te izvršiti sistematizaciju svih radnih mjesta unutar uprave i obuhvatiti koeficijente za svako radno mjesto, što će poslužiti kao osnov za kalkulaciju plaća u skladu sa važećim zakonima, odnosno da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji sva postojeća radna mjesta popuniti putem internih oglasa, u skladu sa važećim propisima.

6. U obrazloženjima je istaknuto i to da su 25. augusta 2004. godine doneseni Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o plaćama, te da su odredbom člana 1. Pravilnika o plaćama utvrđeni platni razredi i koeficijenti za obračun plaća državnih službenika i namještenika tuženog, dodaci na plaću, nagrade, kao i druge naknade koje nemaju karakter plaće. U obrazloženjima prvostepenih presuda Općinski sud se pozvao na Zaključak Gradskog vijeća tuženog broj 01-02-91/07 od 18. maja 2007. godine kojim su, s ciljem privremenog usklađivanja plaća do konačnog raspoređivanja namještenika gradske uprave, u budžetu tuženog osigurana finansijska sredstva za isplatu razlika plaća za zaposlenike koji imaju manju plaću od iznosa koji bi imali da je izvršeno raspoređivanje po usvojenoj sistematizaciji. Prema ocjeni Općinskog suda, Odlukom je osiguran prijelazni period u pogledu statusa zaposlenika bivših gradskih općina koji su 15. marta 2004. godine postali zaposlenici Gradske uprave tuženog, sve do donošenja konačne odluke u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja, a različite plaće zaposlenika su posljedica ranije zaključenih ugovora o radu, a apelanti su se sa tim saglasili jer su nastavili raditi kod tuženog čime su prihvatili uslove utvrđene rješenjima o zasnivanju radnog odnosa. Apelanti nisu zaključili novi ugovor o radu sa tuženim, u smislu odredbe člana 21. Odluke, kojim ugovorom bi bili iskazani uslovi koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji. Prema mišljenju Općinskog suda, kako nije izvršen izbor zaposlenika prema Odluci, ni pravilnici tuženog se ne mogu primjenjivati, ni u pogledu plaće zaposlenika koji su zadržali svoj raniji posao. U obrazloženju je još istaknuto da apelantima nije povrijeđeno pravo na imovinu jer bi do povrede ovog prava, prema mišljenju Općinskog suda, došlo eventualno u slučaju da su apelanti nakon ujedinjenja gradskih općina primali plaće u manjim iznosima od onih koje bi primali kod ranijeg poslodavca po ranijim ugovorima, a po kojima su i nastavili da rade kod tuženog.

7. Odlukom o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plaća zaposlenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka o privremenom usklađivanju) od 28. juna 2007. godine, kako je navedeno u obrazloženjima prvostepenih presuda, određeni su koeficijenti po pojedinim stepenima obrazovanja, dok su Pravilnikom o plaćama određeni različiti koeficijenti i za jednak stepen obrazovanja u zavisnosti od vrste poslova koje će zaposlenici obavljati. Prema ocjeni Općinskog suda, Odluka o privremenom usklađivanju je donesena zbog toga što postupak o prijemu na nova radna mjesta unutar uprave nije završen, te da bi se izvršilo privremeno raspoređivanje koeficijenata do konačnog raspoređivanja kada će se sa izabranim zaposlenicima zaključiti novi ugovor o radu primjenom donesenih pravilnika. Budući da u cijelosti nije izvršeno usaglašavanje sa Pravilnikom o plaćama, prema mišljenju Općinskog suda, Odluka o privremenom usklađivanju i navedeni Zaključak ne predstavljaju priznanje duga, u smislu odredbe člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Apelanti su prvostepene presude u odbijajućem dijelu osporavali žalbama Kantonalnom sudu koji je donio osporene presude iz izreke ove odluke kojima je uglavnom žalbe odbijao i prvostepene presude u osporenom dijelu potvrđivao. U predmetu broj AP 1650/11 Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.

9. U obrazloženjima osporenih drugostepenih presuda je istaknuto da je nesporno da je Odlukom izvršena političko-teritorijalna reorganizacija tuženog, na način da su prestale postojati dotadašnje općine i da je njihove ingerencije preuzeo tuženi. Kantonalni sud je naveo da je nesporno i to da je tuženi usvojio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i Pravilnik o plaćama, ali da nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja zaposlenika, iako je bio raspisan interni oglas. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prijelazni period za sve apelante još uvijek traje, budući da niko od zaposlenika tuženog nije zaključio novi ugovor o radu, shodno odredbi člana 21. Odluke, pa je Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji još uvijek neprimjenjiv, iako je stupio na snagu, zato što je uslovljen postavljenjem na novo radno mjesto, pa se, shodno tome, ne mogu primijeniti ni odredbe o plaćama na zaposlenike koji su zadržali svoj raniji posao.

10. Protiv osporenih drugostepenih presuda apelanti su izjavili revizije koje je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštene u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer vrijednost osporenog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi propisani novčani cenzus. Vrhovni sud je ocijenio i da odlučivanje o revizijama ne bi bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima, te da, shodno navedenom, nema mjesta dopustivosti revizija, ni po kriteriju propisanom odredbom člana 237. stav 3. ZPP. U predmetu broj AP 1650/11 Vrhovni sud je donio presudu kojom je revizija odbijena uz obrazloženje da se taj sud u potpunosti slaže sa zaključcima i pravnim shvatanjima nižestepenih sudova.

11. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Mada se apelanti u apelacijama nisu izričito pozvali na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, to proizlazi iz navoda apelacija, budući da smatraju da su se našli u diskriminirajućem položaju u odnosu na druge zaposlenike tuženog jer za iste poslove apelanti primaju manje plaće. Također, apelanti su se pozvali i na čl. 2, 4. i 7. (a) (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Dalje, apelacijama se ističe da su sudovi pogrešno ocijenili postojeće činjenice u predmetima što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti smatraju da obrazloženja osporenih presuda nisu utemeljena na objektivnim činjenicama, te da samim tim, «ni zaključci redovnih sudova nisu rezultat objektiviziranog uvjerenja, već isključivo subjektivnog ubjeđenja o poimanju pravičnosti». Apelanti smatraju da su sudovi zbog paušalne i selektivne primjene zakona donijeli nezakonite odluke. U vezi sa odlukama Vrhovnog suda, pojedini apelanti naročito ističu da su u revizijama insistirali da se izjavljene revizije uvaže u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ali da ih je taj sud, ipak, odbacio jer vrijednost osporenog dijela pojedinih osporenih drugostepenih odluka ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Na kraju, apelanti su zatražili usvajanje apelacija i ukidanje osporenih odluka.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud zapaža da su apelanti u svim predmetima, osim u predmetu broj AP 1650/11 u kojem je osporena presuda Vrhovnog suda, te predmetu broj AP 499/10 (apelant dopunio apelaciju rješenjem Vrhovnog suda), u kojima su osporili presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, podnijeli nove apelacije kojima osporavaju isključivo rješenja Vrhovnog suda kojim su njihove revizije protiv presuda Kantonalnog suda navedenih u dispozitivu ove odluke odbačene kao nedopuštene zbog razloga navedenih u tački 10. ove odluke. Budući da su u svim predmetima, osim u predmetu broj AP 1650/11, revizije bile neefektivan pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da su konačne odluke u svim predmetima presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. oktobra 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća, te da su Pravilnik o sistematizaciji i Pravilnik o plaćama još uvijek neprimjenjivi, iako su stupili na pravnu snagu iz razloga jer još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih Pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio i to da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od strane Kantonalnog suda nije očigledna. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2968/06.

17. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Ustavni sud zapaža da u predmetnim apelacijama apelanti navode povredu prava iz čl. 2, 4. i 7. (a) (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koja se, u suštini, odnosi na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu da je Ustavni sud ove navode razmatrao u odnosu na navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju, slijedi da su iz istih razloga i navodi apelacije o povredi prava iz čl. 2, 4. i 7. (a) (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/10 (S. K., H. B., E. M., A. B. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio