Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-412/10 (JU OŠ «Fra Grga Martić» iz Žepča, JU OŠ «Ivan Fra Frane Jukić» iz Usore, JU OŠ «Vareš» iz Vareša, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice)
Odluka donesena 08. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Protek roka
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o radu · čl. 106
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-412/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 412/10, rješavajući apelaciju JU OŠ «Fra Grga Martić» iz Žepča i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Fra Grga Martić» iz Žepča, JU OŠ «Ivan Fra Frane Jukić» iz Usore, JU OŠ «Vareš» iz Vareša, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice i JU OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Visokog podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem su revizije apelanata odbijene i to: broj 070-0-Rev-08-001134 od 22. oktobra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001383 od 10. novembra 2009. godine, broj 070-0Rev-09-000148 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000223 od 18. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000156 od 16. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-
09-000086 od 16. februara 2010. godine, broj 70 0 Rs 000150 09 Rev od 17. februara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000315 09 Rev od 6. januara 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Fra Grga Martić» iz Žepča, JU OŠ «Ivan Fra Frane Jukić» iz Usore, JU OŠ «Vareš» iz Vareša, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice i JU OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Visokog podnesene protiv:
- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem su revizije apelanata odbačene i to: broj 070-0-Rev-08-001134 od 22. oktobra 2009. godine, broj 070-0-Rev-08-001383 od 10. novembra 2009. godine, broj 070-0Rev-09-000148 od 16. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000223 od 18. marta 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000156 od 16. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-
09-000086 od 16. februara 2010. godine, broj 70 0 Rs 000150 09 Rev od 17. februara 2011. godine, broj 70 0 Rs 000315 09 Rev od 6. januara 2011. godine;
- presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-000 892 od 18. aprila 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001 771 od 9. jula 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-002112 od 25. augusta 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-002017 od 23. decembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-
002259 od 15. oktobra 2008. godine, broj 004-0-Gž-07-001424 od 21. novembra 2008. godine, broj 004-0-Gž-08-002 732 od 6. augusta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002537 od 14. oktobra 2009. godine;
- Presude Općinskog suda u Žepču broj 044-0-P-06-000 283 od 19. decembra 2006. godine, Presude Općinskog suda u Tešnju broj 039-
0-P-06-000 468 od 1. juna 2007. godine, Presude Općinskog suda u Zenici broj 043 0 P 05 000823 od 20. septembra 2007. godine, Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-1-P-06-000232 od 29. juna 2007. godine, Presude Općinskog suda u Zenici broj 943-0-P-06-000671 od 12. septembra 2007. godine, Presude Općinskog suda u Žepču broj 044-
0-P-06-000452 od 22. maja 2007. godine, Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000278 od 15. jula 2008. godine, Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000324 od 18. juna 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Fra Grga Martić» iz Žepča, JU OŠ «Ivan Fra Frane Jukić» iz Usore, JU OŠ «Vareš» iz Vareša, JU OŠ «Olovo» iz Olova, JU OŠ «Skender Kulenović» iz Zenice, JU OŠ «Mehmedalija Mak Dizdar» iz Visokog (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijeli su u periodu od 1. februara 2010. godine do 10. maja 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Tešnju, Općinskog suda u Zenici, Općinskog suda u Visokom, Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 412/10, AP 847/10, AP 1459/10, AP 1663/10, AP
1682/10, AP 1689/10, AP 1849/11 i AP 1884/11.
3. Zaposlenici apelanata (u daljnjem tekstu: tužitelji) su u periodu od januara 2005. godine do aprila 2007. godine pokrenuli parnične postupke pred općinskim sudovima radi isplate neisplaćenih plaća odnosno razlike plaća, te različitih naknada proizašlih iz radnog odnosa (topli obrok, regres i prijevoz) za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).
4. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona općinski sudovi su dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata, izuzev u predmetima br. AP 1459/10, AP 1663/10 i AP 1682/10 u kojima je Zeničko-dobojski kanton tuženi.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, općinski sudovi su presudama preciziranim u izreci ove odluke u cijelosti ili djelimično usvajali tužbene zahtjeve, obavezujući apelante na isplatu potraživanih naknada u iznosima i za period preciziran u izrekama prvostepenih presuda, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U predmetima br. AP 1459/10, AP 1663/10 i AP-1682/10 odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na Zeničko-dobojski kanton zbog nedostatka pasivne legitimacije. Istim presudama apelanti su obavezani i na naknadu troškova postupaka u iznosima preciziranim u izrekama prvostepenih presuda.
6. Tokom postupaka za općinske sudove nije bilo sporno da su tužitelji zaposlenici apelanata, međutim, ono što je za te sudove bilo sporno je to da li tužitelji imaju aktivnu legitimaciju za vođenje postupka kojim se traži primjena kolektivnog ugovora, te da li tužiteljima pripada naknada na ime plaće i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa neposrednom primjenom Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sudovi su istakli da je u preambuli Granskog kolektivnog ugovora navedeno da taj ugovor zaključuju Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH, kao predstavnik zaposlenika, s jedne strane, i Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, kao predstavnik poslodavca, s druge strane. Prema ocjeni općinskih sudova, Granski kolektivni ugovor je normativni akt čije su norme obavezne za strane koje ih zaključe, ili im naknadno pristupe. Granski kolektivni ugovor predstavlja pravni institut preko koga se uspostavljaju odnosi u sferi rada, a osim toga, prema ocjeni općinskih sudova, Granski kolektivni ugovor predstavlja saglasnost volje zainteresiranih strana, kojim se uređuje ekonomski, radni i socijalni položaj zaposlenika. U predmetnim slučajevima tužitelji traže isplatu plaća i drugih naknada shodno odredbama Granskog kolektivnog ugovora budući da je odredbom člana 2. tog ugovora regulirano da se općim aktima apelanata ne mogu utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su tim ugovorom utvrđena. Prema tome, prema ocjeni općinskih sudova, tužiteljima, kao učesnicima materijalnopravnog odnosa sa apelantima, pripadaju zahtjevi iz tužbi, iz čega proizlazi da su prigovori nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja koje su istaknuli apelanti neosnovani.
7. U obrazloženjima prvostepenih presuda općinski sudovi su istakli da odredbama ZOR-a, i to odredbama od 113. do 121, nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, te da je primjena zaključaka ili odluka Vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa u direktnoj suprotnosti sa navedenim odredbama ZOR-a. Prema ocjeni općinskih sudova, odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora jasne su i precizne, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, općinski sudovi su istakli da se oni, kao «sui generis» ugovori mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja općeprihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse. U vezi sa navedenim, općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njenog usklađenja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
8. U svim predmetima općinski sudovi, imajući u vidu odredbu člana 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), nisu našli osnovanim prigovore zastare potraživanja koje su istaknuli apelanti. U svim postupcima provedena su vještačenja vještaka finansijske struke na okolnost visine potraživanih naknada, koje nalaze i mišljenja su sudovi imali u vidu pri usvajanju tužbenih zahtjeva.
9. Odlučujući o žalbama apelanata, umješača i u pojedinim predmetima tužitelja podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je, uglavnom, žalbe kao neosnovane odbio, odnosno u pojedinim predmetima je usvajao žalbe tužitelja na način da je preinačavao prvostepene presude i u cijelosti usvajao tužbene zahtjeve, odnosno usvajao žalbe apelanata i umješača u dijelu odluke o početku toka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose.
10. U obrazloženjima Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se ne može prihvatiti žalbeni navod apelanata i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu zaključaka koje je donijela Vlada, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a, kao ni Općim kolektivnim ugovorom za teritorij Federacije («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom, koji ugovori u našem pravnom sistemu predstavljaju neposredan izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelanata da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su njime kao minimum osigurana. S druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena kolektivnim ugovorom.
11. U pojedinim predmetima Kantonalni sud je usvojio žalbene navode apelanata u dijelu odluke o početku toka zakonske zatezne kamate na način da je u tom dijelu preinačavao prvostepene presude odlučujući da zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose, budući da se radi o povremenim potraživanjima, teče od dana podnošenja tužbenih zahtjeva.
12. Odlučujući o revizijama apelanata i umješača, odnosno tužitelja u predmetu AP 1849/11, izjavljenim protiv drugostepenih presuda, Vrhovni sud je, uglavnom, presudama preciziranim u izreci ove odluke revizije odbijao, odnosno u odnosu na neke tužitelje odbacivao, u skladu sa odredbom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), dok je u predmetu AP 1849/11 reviziju tužitelja uvažio i drugostepene presude preinačio u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata dosuđujući ih od dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja umjesto od dana podnošenja tužbe. U predmetu AP 1663/10 apelantova revizija u odnosu na tužbeni zahtjev je odbijena, dok je odnosu na Zeničko-dobojski kanton odbačena u smislu člana 247. stav 2. ZPP jer kao trećetuženi nema pravni interes za izjavljivanje revizije.
13. Vrhovni sud je u obrazloženjima presuda u dijelu u kojima je meritorno odlučeno, između ostalog, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbe ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, dajući za svoje odluke adekvatne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora ne mogu smatrati spornim odredbama koje stvaraju potrebu ispitivanja zajedničke namjere ugovorača, a činjenica da apelanti dovode u pitanje mogućnost provedbe citiranih odredaba sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti ne čini te odredbe nejasnim, već ta činjenica može samo biti razlog za pokretanje postupka njihove izmjene ili dopune. Vrhovni sud je na kraju istakao da je, s obzirom na to da su nižestepeni sudovi na temelju provedenih vještačenja utvrdili obim prava tužitelja koja su im apelanti isplaćivali ispod minimuma određenog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, pravilno primijenjeno materijalno pravo obavezujući apelante na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora.U predmetu AP 1849/11, u kojem je usvojena revizija tužitelja u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnim slučajevima radi o potraživanjima razlike neisplaćene plaće i naknada iz radnog odnosa, koja, u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO-a, ne predstavljaju povremena potraživanja, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, pa zatezna kamata na ta novčana potraživanja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa, a ne od dana podnošenja tužbe.
14. Vrhovni sud je obrazloženjima presuda u dijelu u kojima je revizije odbacio konstatirao da su tužitelji u predmetnim sporovima formalni suparničari, te da se dopustivost revizije ocjenjuje prema vrijednosti osporenog dijela pravosnažnih presuda svakog od pojedinih suparničara, a ne prema njihovom zbiru. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su vrijednosti osporenog dijela pravosnažnih presuda u odnosu na neke tužitelje manje od 10.000,00 KM, a što je ukazalo na to da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizija, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, nije ostvaren. Vrhovni sud je našao i da uslovi propisani odredbom člana 237. stav 3. ZPP nisu ispunjeni jer odlučivanje o revizijama ne bi imalo utjecaja na primjenu prava u drugim slučajevima.
15. Apelanti se žale da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te ujedno predlažu Ustavnom sudu da usvoji predmetne apelacije.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; […]
a) Dopustivost prima facie
17. S obzirom na to da su apelanti nositelji javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na to da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine»broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelacionim navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
20. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 2387/08 (Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.
21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Protek roka
22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
23. Apelanti su u svim predmetima protiv presuda Kantonalnog suda preciziranim u izreci ove odluke izjavili revizije Vrhovnom sudu. Odlučujući o izjavljenim revizijama, Vrhovni sud je u svim predmetima revizije odbijao, odnosno odbacivao iz razloga navedenih u tačkama 12. i 14. ove odluke. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud, dakle, u svim predmetima o revizijama apelanata meritorno odlučio samo u odnosu na neke tužitelje gdje je to dozvoljavao imovinski cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, pa se presude Vrhovnog suda samo u dijelu u kojima je o reviziji meritorno odlučeno mogu smatrati konačnim, u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža da se presude Vrhovnog suda u dijelu u kojima su revizije odbačene kao nedopuštene ne mogu smatrati konačnim, u smislu odredaba člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, budući da su revizije bile nedjelotvoran pravni lijek. Nakon navedenog proizlazi da su presude Kantonalnog suda iz izreke ove odluke konačne odluke u apelacijama u kojima je Vrhovni sud odlučio da kao nedopuštene odbaci revizije u smislu odredbe člana 237. st. 2. i 3.
24. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada su apelantima dostavljene presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, budući da su presude Vrhovnog suda o revizijama donesene u periodu od 22. oktobra 2009. godine do 17. februara 2011. godine, pa se podrazumijeva da su presude Kantonalnog suda morali primiti prije navedenih datuma. Budući da su apelacije Ustavnom sudu podnesene u periodu od februara 2010. godine do aprila 2011. godine, proizlazi da su podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su sve apelacije iz tačke 2. ove odluke, u odnosu na presude Vrhovnog suda u kojima su revizije odbačene kao nedopuštene, podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude Kantonalnog suda.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović