Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/09 (JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice, JU OŠ «Hamdija Kreševljaković» iz Kaknja, JU OŠ «Džemal Bijedić» iz Miljanovaca,)

Odluka donesena 08. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-483/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 483/09, rješavajući apelacije JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice, JU OŠ «Hamdija Kreševljaković» iz Kaknja, JU OŠ «Džemal Bijedić» iz Miljanovaca, JU OŠ «Rešad Kadić» iz Tešnja, JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile, JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Visokog, JU OŠ «Edhem Mulabdić» iz Zenice i JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» Donje Moštre podnesene protiv: presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem su revizije apelanata odbijene, i to: broj 070-0-Rev-07-001617 od 13. novembra 2008. godine; broj 070-0-Rev-07-001512 od 16. decembra 2008. godine; broj 070-0-Rev-08-000278 od 17. marta 2009. godine; broj 070-0-Rev-08-000626 od 11. juna 2009. godine; broj 070-

0-Rev-08-001 286 od 20. oktobra 2009. godine; broj 070-0-Rev-09-000 263 od 20. maja 2010. godine; broj 070-0-Rev-09-001 142 od 1. juna 2009. godine; broj 070-0-Rev-09-001426 od 14. decembra 2010. godine; broj 70 0 Rs 000313 09 Rev od 6. januara 2011. godine; broj 070-0-Rev-09-001 350 od 14. decembra 2010. godine; broj 70 0 Rs 000264 09 Rev od 13. januara 2011. godine; broj 70 0 Rs 000340 09 Rev od 6. januara 2011. godine; broj 70 0 Rs 000244 Rev 09 od 18. januara 2011. godine i broj 70 0 Rs 000278 09 Rev od 3. februara 2011. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice, JU OŠ «Hamdija Kreševljaković» iz Kaknja, JU OŠ «Džemal Bijedić» iz Miljanovaca, JU OŠ «Rešad Kadić» iz Tešnja, JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile; JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Visokog, JU OŠ «Edhem Mulabdić» iz Zenice i JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» Donje Moštre podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem su revizije apelanata odbačene, i to: broj 070-0-Rev-07-001617 od 13. novembra 2008. godine; broj 070-0-Rev-07-001512 od 16. decembra 2008. godine; broj 070-0-Rev-08-000278 od 17. marta 2009. godine; broj 070-0-Rev-08-000626 od 11. juna 2009. godine; broj 070-

0-Rev-08-001 286 od 20. oktobra 2009. godine; broj 070-0-Rev-09-000 263 od 20. maja 2010. godine; broj 070-0-Rev-09-001 142 od 1. juna 2009. godine; broj 070-0-Rev-09-001426 od 14. decembra 2010. godine; broj 70 0 Rs 000313 09 Rev od 6. januara 2011. godine; broj 070-0-Rev-09-001 350 od 14. decembra 2010. godine; broj 70 0 Rs 000264 09 Rev od 13. januara 2011. godine; broj 70 0 Rs 000340 09 Rev od 6. januara 2011. godine; broj 70 0 Rs 000244 Rev 09 od 18. januara 2011. godine i broj 70 0 Rs 000278 09 Rev od 3. februara 2011. godine;presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 133 od 6. jula 2007. godine; broj 004-0-Gž-06-001 296 od 3. avgusta 2007. godine; broj 004-0-Gž:08-000556 od 6. aprila 2009. godine; broj 004-0- Gž-07-000495 od 22. novembra 2007. godine; broj 004-0-Gž-06-001 668 od 28. avgusta 2007. godine; broj 004-0-Gž-07-001 041 od 1. aprila 2008. godine; broj 004-0-GŽ-08-000 090 od 11. decembra 2008. godine; broj 004-0-Gž-09-002 050 od 23. juna 2009. godine; broj 004-

0-Gž-09-002 050 od 23. juna 2009. godine; broj 004-0-Gž-08-002796 od 3. novembra 2009. godine; broj 004-0-Gž-08-002 794 od 17. aprila 2009. godine; broj 004-0-Gž-08-002 013 od 9. oktobra 2009. godine; broj 004-0-Gž-08-002 012 od 10. septembra 2009. godine; broj 004-0-

Gž-09-00 1233 od 27. jula 2009. godine i broj 004-0-Gž-08-000 846 od 19. juna 2009. godine, te presuda Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-05-000173 od 14. aprila 2006. godine, Općinskog suda u Kaknju broj Rs-59/2005 od 19. maja 2006. godine, Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-06-000 475 od 24. januara 2009. godine, Općinskog suda u Tešnju 039-0-P-06-000-

053 od 5. januara 2007. godine, Općinskog suda u Žepču broj P-92/05 od 14. jula 2006. godine, Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu, broj 041-1-P-06-000 254 od 14. marta 2007. godine, Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-07-000 032 od 8. novembra 2007. godine, Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000432 od 12. januara 2009. godine, Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-07-000 365 od 23. oktobra 2008. godine, Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-

P-07-000076 od 11. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000 374 od 23. juna 2008. godine, Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-000 369 od 20. juna 2008. godine, Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001024 od 31. decembra 2008. godine, te Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-07-

000 297 od 29. februara 2008 godine zbog proteka roka za podnošenje apelacija.

OBRAZLOŽENJE

1. JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice, JU OŠ «Hamdija Kreševljaković» iz Kaknja, JU OŠ «Džemal Bijedić» iz Miljanovaca, JU OŠ «Rešad Kadić» iz Tešnja, JU OŠ «Alija Nametak» iz Žepča, JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, JU OŠ «Ćamil Sijarić» iz Nemile, JU OŠ «Prva osnovna škola» iz Zavidovića, JU OŠ «Musa Ćazim Ćatić» iz Visokog, JU OŠ «Edhem Mulabdić» iz Zenice i JU OŠ «Mula Mustafa Bašeskija» Donje Moštre – Visoko (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju zakonski zastupnici, podnijeli su u periodu od februara 2009. godine do aprila 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te Općinskog suda u Zenici, Općinskog suda u Žepču, Općinskog suda u Tešnju, Općinskog suda u Zavidovićima, Općinskog suda u Visokom, Općinskog suda u Visokom - Odjeljenje u Olovu (u daljnjem tekstu: općinski sudovi), sve precizirano u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 483/09, AP 516/09, AP 1477/09, AP 1675/09, AP 3058/09, 9/10, 3092/10, AP 3555/10, AP 962/11, AP 1010/11, AP 1012/11, AP 1283/11, AP 1284/11, AP 1593/11 i AP 1642/11, ukupno 15 apelacija, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 483/09.

3. Zaposlenici apelanata (u daljnje tekstu: tužitelji) su u periodu od januara 2005. godine do aprila 2007. godine pokrenuli parnične postupke pred općinskim sudovima radi isplate neisplaćenih plaća, odnosno razlike plaća, te različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa (topli obrok, regres i prevoz) za periode precizirane u izrekama prvostepenih presuda. Tužitelji su tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).

4. Na prijedlog Kantonalnog pravobranilaštva Zeničko-dobojskog kantona općinski sudovi su u svim postupcima dozvolili Zeničko-dobojskom kantonu (u daljnjem tekstu: umješač) miješanje u postupke na strani apelanata.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, općinski sudovi su presudama preciziranim u izreci ove odluke u cijelosti ili djelimično usvajali tužbene zahtjeva obavezujući apelante na isplatu potraživanih naknada u iznosima i za period preciziran u izrekama prvostepenih presuda zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U predmetima br. AP 1675/09 i 9/10 odbačen je, odnosno odbijen protivtužbeni zahtjev apelanata. Istim presudama apelanti su obavezani i na naknadu troškova postupaka u iznosima preciziranim u izrekama prvostepenih presuda.

6. Tokom postupaka za općinske sudove nije bilo sporno da su tužitelji zaposlenici apelanata. Međutim, ono što je za te sudove bilo sporno jeste to da li tužitelji imaju aktivnu legitimaciju za vođenje postupka kojim se traži primjena kolektivnog ugovora, te da li tužiteljima pripada naknada na ime plaće i drugih naknada proisteklih iz radnog odnosa neposrednom primjenom Granskog kolektivnog ugovora. Općinski sudovi su istakli da je u preambuli Granskog kolektivnog ugovora navedeno da taj ugovor zaključuju Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja FBiH kao predstavnik zaposlenika, sa jedne strane, i Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, kao predstavnik poslodavca, sa druge strane. Prema ocjeni općinskih sudova, Granski kolektivni ugovor je normativni akt čije su norme obavezne za strane koje ih zaključe, ili im naknadno pristupe. Granski kolektivni ugovor predstavlja pravni institut preko koga se uspostavljaju odnosi u sferi rada, a, osim toga, prema ocjeni općinskih sudova, Granski kolektivni ugovor predstavlja saglasnost volje zainteresiranih strana, odnosno sindikata i poslodavaca, kojim se uređuje ekonomski, radni i socijalni položaj zaposlenika. U predmetnim slučajevima tužitelji traže isplatu plaća i drugih naknada shodno odredbama Granskog kolektivnog ugovora, budući da je odredbom člana 2. tog ugovora regulirano da se općim aktima apelanata ne mogu utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su tim ugovorom utvrđena. Prema tome, prema ocjeni općinskih sudova, tužiteljima, kao učesnicima materijalnopravnog odnosa sa apelantima, pripadaju zahtjevi iz tužbi iz čega proizlazi da su prigovori nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja istaknuti od apelanata neosnovani.

7. U obrazloženjima prvostepenih presuda općinski sudovi su istakli da odredbama ZOR-a, i to odredbama od člana 113. do člana 121, nije ostavljena mogućnost primjene drugih akata, te da je primjena zaključaka ili odluka Vlade kao osnovice plaće i drugih primanja iz radnog odnosa u direktnoj suprotnosti sa navedenim odredbama ZOR-a. Prema ocjeni općinskih sudova, odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora su jasne i precizne, pa njihova primjena za sudove nije bila upitna. U odnosu na primjenjivost kolektivnih ugovora uopće, općinski sudovi su istakli da se oni, kao sui generis ugovori, mogu neposredno primjenjivati, što predstavlja općeprihvaćen stav pravne teorije i dosadašnje sudske prakse. U vezi sa navedenim, općinski sudovi su se pozvali na odredbu člana 69. ZOR-a kojom je propisano da se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njenog usklađivanja, dok je stavom 2. citiranog člana regulirano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

8. U pojedinim predmetima općinski sudovi su, imajući u vidu odredbu člana 106. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), našli osnovanim prigovore zastare potraživanja istaknute od apelanata. U svim postupcima provedena su vještačenja vještaka finansijske struke na okolnost visine potraživanih naknada a te nalaze i mišljenja su sudovi imali u vidu pri usvajanju tužbenih zahtjeva. U pojedinim predmetima općinski sudovi su prigovore apelanata o preuranjenosti tužbenih zahtjeva zbog potpisanog Sporazuma o odgodi primjene Granskog kolektivnog ugovora ocijenili nerelevantnim, budući da se tužbeni zahtjevi odnose na raniji vremenski period.

9. Odlučujući o žalbama apelanata, umješača i u pojedinim predmetima tužitelja podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je, uglavnom, žalbe kao neosnovane odbio, odnosno u pojedinim predmetima je usvajao žalbe tužitelja na način da je preinačavao prvostepene presude i u cijelosti usvajao tužbene zahtjeve, odnosno usvajao žalbe apelanata i umješača u dijelu odluke o početku toka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose.

10. U obrazloženjima Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da se ne može prihvatiti žalbeno rezonovanje apelanata i umješača da su tužitelji potpisivanjem ugovora o radu pristali na kriterije za finansiranje obrazovanja koje utvrdi resorno ministarstvo umješača u vidu Zaključaka donesenih od Vlade, budući da pojedinačni ugovori o radu ne mogu biti u suprotnosti sa odredbama ZOR-a, kao ni Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije («Službene novine Federacije BiH» broj 19/00); u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) i Granskim kolektivnim ugovorom koji u našem pravnom sistemu predstavljaju neposredan izvor prava kojim je propisana najniža plaća, ali samo kao osnovica za obračun osnovne plaće. Kantonalni sud je našao neosnovanim žalbene prigovore apelanata da stranke nisu ugovorile neposrednu primjenu Granskog kolektivnog ugovora, budući da svaki zaposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su njime kao minimum osigurana. Sa druge strane, prema mišljenju Kantonalnog suda, poslodavac ne može općim aktima utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena kolektivnim ugovorom.

11. U pojedinim predmetima Kantonalni sud je usvojio žalbene navode apelanata u dijelu odluke o početku toka zakonske zatezne kamate na način da je u tom dijelu preinačavao prvostepene presude, odlučujući da zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose, budući da se radi o povremenim potraživanjima, teče od dana podnošenja tužbenih zahtjeva.

12. Odlučujući o revizijama apelanata i umješača, u pojedinim predmetima i tužitelja, izjavljenim protiv drugostepenih presuda, Vrhovni sud je, uglavnom, presudama preciziranim u izreci ove odluke revizije odbijao, odnosno u odnosu na neke tužitelje odbacivao, u skladu sa odredbom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), dok je u nekim predmetima, AP 962/11 i AP 1593/11, revizije tužitelja uvažio i drugostepene presude preinačio u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata, dosuđujući ih od dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja umjesto od dana podnošenja tužbe. U predmetu broj AP 9/10 apelantova revizija u odnosu na tužbeni zahtjev je odbačena dok je odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev odbijena uz obrazloženje da je revizija u tom dijelu dozvoljena, budući da je označena vrijednost protivtužbenog zahtjeva ispunjavala vrijednosni cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, ali da je neosnovana.

13. U obrazloženjima presuda u dijelu u kojima je meritorno odlučeno Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i to odredbe ZOR-a, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, dajući za svoje odluke adekvatne razloge koje u potpunosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora ne mogu smatrati spornim odredbama koje stvaraju potrebu ispitivanja zajedničke namjere ugovorača, a činjenica da apelanti dovode u pitanje realnost provedbe citiranih odredaba sa stanovišta loših materijalnih mogućnosti ne čine te odredbe nejasnim, već ta činjenica može samo biti razlog za pokretanje postupka njihove izmjene ili dopune. Vrhovni sud je, na kraju, istakao da je, s obzirom na to da su nižestepeni sudovi na temelju provedenih vještačenja utvrdili obim prava tužitelja koja su im apelanti isplaćivali ispod minimuma određenog odredbama Granskog kolektivnog ugovora, pravilno primijenjeno materijalno pravo, obavezujući apelante na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora. U predmetima u kojima je usvojena revizija tužitelja u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata Vrhovni sud je istakao da se u konkretnim slučajevima radi o potraživanjima razlike neisplaćene plaće i drugih novčanih potraživanja iz radnog odnosa, koja ne predstavljaju povremena potraživanja, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, pa zatezna kamata na ta novčana potraživanja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa, a ne od dana podnošenja tužbe.

14. Vrhovni sud je obrazloženjima presuda u dijelu u kojima je revizije odbacio, između ostalog, istakao da su tužitelji u predmetnim sporovima formalni suparničari, te da se dopustivost revizije ocjenjuje prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćnih presuda svakog od pojedinih suparničara, a ne prema njihovom zbiru. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da su vrijednosti pobijanog dijela pravomoćnih presuda u odnosu na neke tužitelje manja od 10.000,00 KM, a što je ukazalo da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizija u smislu člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Vrhovni sud je našao i da uslovi propisani odredbom člana 237. stav 3. ZPP nisu ispunjeni jer odlučivanje po revizijama ne bi imalo utjecaja na primjenu prava u drugim slučajevima.

15. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešene primjene materijalnog i procesnog prava, te proizvoljnih zaključaka i tumačenja odredaba materijalnog i procesnog prava od postupajućih sudova. Apelanti ističu da su redovni sudovi, a pogotovo Vrhovni sud, pogrešeno primijenili odredbe čl. 8. i 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tesktu: ZPP), odredbu člana 69. stav 1. ZOR-a, te odredbe Granskog kolektivnog ugovora, Zakona o budžetu i Zakona o izvršenju budžeta Zeničko-dobojskog kantona. Apelanti ističu da se ovakvim postupanjem redovnih sudova otuđuje njihova imovina suprotno «Ustavu i Zakonu», čime se narušava princip mirnog uživanja u imovini jer se lišavaju imovine neophodne za redovno poslovanje.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

a) Dopustivost prima facie

17. S obzirom na to da su apelanti javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa apelacionim navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

20. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 2387/08 od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može izvesti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene Odluke broj AP 2387/08.

21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Protek roka

22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

23. Apelanti su u svim predmetima protiv presuda Kantonalnog suda preciziranim u izreci ove odluke izjavili revizije Vrhovnom sudu. Odlučujući o izjavljenim revizijama, Vrhovni sud je u svim predmetima revizije odbijao, odnosno odbacivao iz razloga navedenim u tač. 13. i 14. ove odluke. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud, dakle, u svim predmetima o revizijama apelanata meritorno odlučio samo u odnosu na neke tužitelje gdje je to dozvoljavao cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, pa se presude Vrhovnog suda samo u dijelu u kojem je o reviziji meritorno odlučeno mogu smatrati konačnim u smislu odredbe člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zapaža da se presude Vrhovnog suda u dijelu u kojem su revizije odbačene kao nedopuštene ne mogu smatrati konačnim, u smislu odredba člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, budući da su revizije bile nedjelotvoran pravni lijek. Stoga proizlazi da su konačne odluke u apelacijama u kojima je Vrhovni sud odlučio da odbaci revizije, u smislu odredbe člana 237. st. 2. i 3. kao nedopuštene, presude Kantonalnog suda iz izreke ove odluke.

24. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada su apelantima dostavljene presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, budući da su presude Vrhovnog suda o revizijima donesene u periodu od 13. novembra 2008. godine do 3. februara 2011. godine, pa se podrazumijeva da su presude Kantonalnog suda morali primiti prije navedenih datuma. Budući da su apelacije Ustavnom sudu podnesene u periodu od februara 2009. godine do aprila 2011. godine, proizlazi da su podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su sve apelacije iz tačke 2. ove odluke (osim AP 1477/09, budući da je apelant u tom predmetu blagovremeno podnio apelaciju protiv presude Kantonalnog suda, a naknadno i apelaciju AP 3555/10 u kojoj osporava presudu Vrhovnog suda) u odnosu na presude Vrhovnog suda u kojima su revizije odbačene kao nedopuštene podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude Kantonalnog suda.

25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-483/09 (JU OŠ «Hamza Humo» iz Zenice, JU… | Sudska praksa | Aktio